Savršeni stranci: Seks, laži i mobilni telefoni

Piše: Lamija Begagić
Foto: movieplayer.it

Malo pred početak dugo čekanog ljetnog raspusta, izložila sam porodicu i sebe famoznom eksperimentu Sedam dana bez ekrana o kojem sam za Školegijum pisala u sedam nastavaka.

Nakon objavljivanja tih dnevničkih zapisa, dobila sam pregršt komentara od prijateljica i prijatelja, a mnogi među njima obećali su i meni, i sebi samima, da će se sličnom ogledu izložiti tokom dugog toplog ljeta.

I taman nekako kad su dojmovi prestali pristizati i kad smo se svi vratili u bjelinu svojih monitorčića, prijatelj mi je, bez ikakve reference na moje tekstove, preporučio da pogledam italijanski film Perfetti Sconosciuti (Savršeni stranci).

Kako se radi o osobi čiji literarni i filmski ukus izuzetno cijenim, rado sam se odazvala pozivu i učinila to istu noć. Odmah po gledanju shvatila sam da je način na koji se borimo sa izazovima koje nam digitalizacija postavlja očito tema koja će obilježiti moje ljeto.

O čemu se zapravo u ovom sjajnom filmu radi i u kakvoj je on vezi sa gore navedenim tekstovima?

Zaplet je prilično jednostavan, ali nipošto banalan: grupa prijatelja okupi se na sasvim običnoj večeri u stanu jednog para. Pored domaćina tu su još tri para i jedan solo muškarac. Večera počinje u ugodnoj i opuštenoj atmosferi, te se, kako to obično biva, počinju prepričavati tračevi o drugim ljudima, njihovim odnosima, aferama, tajnama. Jedna od prisutnih, domaćica cijelog okupljanja, upita, potom, zar niko od njih nema tajni i da li je moguće da su baš svi toliko iskreni jedni prema drugima. Prijatelji konstatuju da se svi poznaju već godinama i da to podrazumijeva iskrenost, a ona potom predloži igricu: svi će odložiti telefone na stol i obavezni su pročitati svaku pristiglu poruku ili mail naglas i odgovoriti pred svima na svaki poziv, stavljajući na zvučnik osobu s druge strane veze. Uz malo nećkanja i pogledanja, svi prijatelji, na koncu, pristaju na izazov. I eto nas tek na dvadesetoj minuti filma u trajanju od sat i pol, i igre mogu da počnu.

Kada sam, po odgledanom filmu, širila glas o njemu i preporučivala ga prijateljicama i prijateljima, čim bih spomenula oko čega se plete radnja, reakcije bi bile gotovo identične: Ufff.

Ufkali bi drugari i drugarice, vrtili glavama i podizali obrve.

Ne biste, a? – pitala sam, uz smijeh. Ni u ludilu! – odgovarali bi svi do jednoga – Maestralno loša ideja.

Loša ili ne, protagonisti nečeg što je trebala biti obična večera s prijateljima, pristali su. Iz straha, dakako. I tajne su počele da se otkrivaju.

Prvi čvorni trenutak desi se nakon nekoliko bezazlenih poziva i poruka (serviser računara u imeniku jedne junakinje zaveden kao Steve Jobs, zajednički prijatelj koji sve poziva na nogomet, aplikacija za vježbanje…) kada jedan junak na terasi presretne drugog i zamoli ga za uslugu: da se, budući da imaju isti model telefona, zamijene jer on očekuje poruku koja bi mogla razljutiti njegovu suprugu. Naime, kako govori svom prijatelju, onom jedinom koji je na večeru došao sam, bez partnerice, svaku večer oko 22:00, on dobija razgolićenu fotografiju od jedne žene. Budući da je prijatelj samac, takva poruka u njegovom telefonu proći će nezapaženo, a ovaj će se “izvući” pred suprugom. No, upravo će ta zamjena telefona proizvesti jedan od centralnih zapleta izazivajući višestruke posljedice na odnose i među prijateljima i partnerima i partnericama.

U tuđoj koži

Tri su velike teme – tajne – tabui koje će se otvoriti pred gledateljkama i gledaocima kako radnja odmiče. Jedna je (vječna) tema vjernosti u monogamnim bračnim zajednicama, druga je velika tema roditeljstva i odnosa djece s majkom i ocem, a treća je prihvaćanje drugosti i drugačijosti, u ovom slučaju suočavanje sa seksualnom orijentacijom jednog od prijatelja.

Mada ovdje navedene ovim redom, čini nam se da je autorski tim na čelu sa rediteljem Paolom Genoveseom ipak ponajviše insistirao upravo na posljednjoj temi: procesu outovanja pred prijateljima i porodicom i načinu prihvaćanja.

Od trenutka kada prijatelju “samcu” počnu stizati poruke od njegovog dečka, koje se, budući da se desila navedena zamjena telefona, pripisuju jednom od prijatelja koji je tu sa suprugom, s kojom ima dvoje male djece, načinju se mnogi odnosi, ali se neki, s druge strane, i učvršćuju.

Trenutak u kojem prvi put osjetimo razumijevanje i prijateljsku ruku podrške, onaj je kada dva prijatelja koja su zamijenila telefone uspostave kontakt očima i njihov govor tijela kaže da neće još otkriti prisutnima da je sve nesporazum. Taj pogled koji je prijatelj uputio gay prijatelju rekao je “uredu”, rekao je “ne brini”, rekao je “uz tebe sam, iznijet ću ovo u tvoje ime”. Ta odluka da što duže ostane u koži prijatelja sa “strašnom” tajnom zapravo je svojevrsna katarza, ali i samokažnjavanje jer, zabavljen svojim životom i problemima, nije primijetio koliko nije vidio druge drage ljude oko sebe.

S druge strane, drugi prijatelj, iznoseći optužbe, predrasude i stereotipe i zamjereći na neiskrenosti, zapravo krije vlastite laži koje, pokazat će se kasnije, nisu nimalo bezazlene i za razliku od nečije seksualne orijentacije, ugrožavaju druge ljude.

Dobri tata, loša majka

Pored homofobije, iskrenog i lažnog prijateljstva, lažnog morala i hinjene iskrenosti,  zanimljiv je i način na koji se u filmu tematizuje odnos roditelj – dijete. Par koji je domaćin večere ima sedamnaestogodišnju kćerku koja, upravo u trenu kada njima dolaze prijatelji, izlazi na spoj s dečkom. Dok majka misli da je ona sama spakovala kondom u ruksak, otac zapravo zna da joj ga je tamo stavio on sam, želeći tako znati da će biti spremna za siguran seks ukoliko se na njega odluči. U telefonskom razgovoru koji će, kako radnja odmiče, voditi sa kćerkom, a kojeg će slušati svi prisutni, otkriva se zapravo kako kćerka o odnosima i seksualnosti razgovara iskreno sa ocem, dok prema majci ne osjeća taj vid slobode. Scena u kojoj majka u tišini sluša taj razgovor i shvata koliko je, zapravo, loš odnos koji je izgradila sa djetetom, kao roditelju mi je bila posebno dojmljiva. Ovaj je dijalog oca i kćerke važan jer detabuizira ono što često osjetimo odgajajući djecu: taj strah od priznanja krivice, od toga da smo ili ćemo, u nečemu podbacili/podbaciti. Kako živimo u društvima gdje ne postoje škole za roditelje, a od majki i očeva (a naročito od majki) očekuje se da slijede nagone i ne priznaju greške, jer je biti “loša” majka (kao i “loša” supruga) stvar koju će društvo osuditi, bez prilike za drugu šansu.

Zato mislim da je jednako kao i priča o prihvaćanju gay prijatelja, jako važna i priča ovih roditelja, jer nas tjera da sa nekih odnosa skinemo auru svetosti i analiziramo ih, popravljamo i prekrojavamo, kako bismo iz njih izvukli maksimum.

Bez katarze

Sam kraj filma pomalo je očekivan: rastajući se, prijatelji se veselo smiju, sjedaju u parovima u svoja kola, nema buke i bijesa. Jasno je: cijela priča bila je zapravo samo konstrukcija, onaj famozni šta bi bilo kad bi bilo scenarij.

No, bez obzira da li se katarzična večera dogodila ili bi samo tako izgledala kad bi se dogodila, ovaj film otvara nam važna pitanja o tome koliko zapravo krijemo pred prijateljima, partnericama i partnerima, ali i samim sobom, tjerajući nas i da se zamislimo nad tim koliko nam je tehnologija postala spremnik za tajne, duboko zakopane iza sedam passworda i gdje je ta linija između privatnosti i licemjerja.

To je još jedan aspekt života s tehnologijom kojeg u dnevničkom zapisu Sedam dana bez ekrana spomenutom na početku ovog teksta nisam propitala, ali će o njemu, zasigurno, razmišljati svako ko pogleda Savršene strance.

Komentari

komentara