Seksizam naš svagdašnji: Moje drugarice i druge pjesme o vješticama

lamija za cover
Lamija Begagić

Piše Lamija Begagić

1.

Tamo su ti žene

 

Tamo su ti,

govore kroz smijeh,

žene.

I pokazuju joj,

rukom,

put.

 

Ostavlja

Drugarica moja

Na rukama njihovim

Pogled.

 

Tamo su joj,

Vidi,

Žene,

Eno ih iza

Za njima

Za leđima

U zaleđima

U zapećcima.

 

Tamo mi je,

Kaže,

Kafa,

I sjeda sama za šank,

Kratku će

Do pola

Šolje.

 

Koji tren

Šutnja gmiže

Oko njih

Svih.

 

A onda se

Šoljice

Spuštaju na tacne

Lupka keramika

I nastavi se

Žamor

Gdje je stao.

 

Oni odu ranije,

Kažu,

Plaćeno je

Sve.

 

Žene ostanu još

Hvala, kažu uz smijeh,

Niste trebali, kažu

I hoćeš li sada

S nama,

Kažu.

 

2.

Šta je ona, uopšte?

 

Ima curu

Ona

Moja drugarica

Jer voli žene

Pa ima jednu.

 

Ima još i doktorat

I poziciju na univerzitetu

I visoku platu

I vozačku

I znanje jezika svjetskih šest

I latinskog plus

I starogrčkog pride.

I državljanstvo ima

Razvijene svjetske zemlje.

 

Ima curu

Ta moja drugarica

I nikad

Iz džepova

Ne vadi šake

I ustvari i ne znaš baš

Na prvu,

Kad je vidiš,

Je li ona uopšte

Žensko

Ili

Muško?!

 

3.

Na parking, s parkinga

 

Parkirala se

Savršeno

Precizno

Moja drugarica.

 

Zna moja drugarica

Kako se parkirati

I bočno

I gdje ne bi mogao

Baš svako.

 

Dobro je baš

Govori joj

Iz odijela

Glava

I uranja u

Auto tamni

 

Dobro je baš

Da ste stigle

Da pazite

Na djecu

Govori

Iz auta

Glava.

 

A mi idemo sad

Položiti cvijeće

Šutnje minutu

Ili fatihu

I druge stvari

Tužne i važne.

 

Malo u rikverc

I oštro desno

Zna to drugarica

I rukom lijevom

Što se uparkira lako

Rasparkira se

I lakše još.

 

4.

Pokući

 

Pravila ćuftetice

Prahnulo maloj.

 

Peglala,

Nakupi očas se,

Presložila ormar,

Donesi ljetno,

Zimsko odnesi.

S nogu pala.

 

Izvela malog,

Jer nema vjetra.

 

A ti?

 

Plesala,

Plesala,

S nogu pala.

 

U dva me taxi

Doveo kući

Poslije pola

Noći.

 

A ja?

 

Ništa, onako,

Nedjeljno,

Po kući.

 

Četiri pjesme o četiri žene, četiri dana u sedmici, svakoj sedmici, svake žene. Četiri stotine seksizama, četiri hiljade pušaka na branicima patrijarhata, četiri miliona predrasuda svakog dana, na svakom mjestu, među muškarcima ili ženama, u sportskim dvoranama, na ulici, na parkingu, u kafani.

To su ove četiri pjesme. One su eksperiment, one su angažman, one su širenje područja borbe, one ne pretenduju na mjesto u antologijama recentne poezije, one pričaju priče moje, mojih drugarica, svih nas koji nekad nužno, prekoračimo pragove svojih sigurnih zona i iskoračimo u svijet mimo vlastitog brižljivo održavanog mikrokosmosa.

Moj konačni izlazak vani, poput izlaska iz ormara neheteroseksualne osobe, ali bez te oslobađajuće katarze, dogodio se koju godinu nakon što sam postala majka, a potpuno sam bila vani onog trenutka kada je sin krenuo u vrtić, pa potom školu i kada je počela uslovno govoreći nužna socijalizacija sa roditeljima njegovih prijatelja. Mada sam upoznala krasne ljude, u neke sam stekla toliko povjerenje da sam im povjerila mlađe dijete na čuvanje, s nekima sam išla na zabavna putovanja ili kreativne izlete, ipak je više bilo onih drugih, onih što žive uz njih i pored njih, jer svjetovi zaista funkcioniraju paralelno, preklapajući se tek u ponekim sivim zonama poput ove. Cijeli je to spektar ljudi čijim je postojanjem društvo zasigurno zadovoljno, dok škola i vladajuća oligarhija trljaju dlanove i misle: Sve je uredu, odradili smo dobar posao. Odradili su dobar posao jer su partijahalnom, mizoginom, muškocentričnom svjetonazoru otvorili vrata kurikuluma, udžbenika, kuća, sportskih dvorana i pustili tu troglavu aždaju od patrijarhata, vjere i nacije da bljuje kud stigne. A stiže svugdje i uvlači se svuda.

Kada se sin počeo aktivnije baviti sportom, uslijedili su odlasci na takmičenja. U nedostatku ozbiljnije sportske podrške programima za rad s djecom kakvi su postojali u onoj zemlji na „J“, sve je spalo na pleća roditelja, pa smo djecu vozikali po turnirima, bodrili ih i pratili. Bilo je zabavno gledati kako se ona ukleta podjela na mušku javnu i žensku privatnu sferu prelijeva u sportsku dvoranu. Očevi sjede na tribinama i međusobno razmjenjuje strategije napada i odbrane, a mame dilaju sendviče, suhe potkošulje, voće i vodu. U pauzama, dok se mečevi ne igraju, svrati se u obližnju kafanu, jer turniri zaista traju po cijeli dan, zagušljivo je i povremeno okrepljenje je nužno.

Jedne sam prilike, tako, gledala neki uzbudljiv meč i nisam ni primijetila da „naših“ roditelja nema u dvorani. Nakon završenog meča, sa poznanikom iz Zenice izašla sam na zrak ispred dvorane, a onda odlučila da ipak očajnički trebam kafu. Poznanik nije bio raspoložen, pa sam sama odšetala u birc pristojne ventilacije koji se nalazio odmah uz dvoranu. Čim sam ušla, vidjela sam, za prvim stolom, pet očeva djece iz našeg kluba. Digla sam ruku u znak pozdrava, na šta su oni, kao u samoodbrani, pružili ruke pokazujući mi smjer. Tamo su ti žene – rekao je jedan od njih i tek sam tad vidjela ženski stol. Sve mame, mahom supruge očeva za susjednim stolom, sjedile su tamo, iza njihovih leđa. Zastala sam i progutala knedlu. Bio je jedan otac za prvim stolom s kojim bih mogla razgovarati i dvije majke za ovim iza, ali ovako, dok stojimo s dvije strane, teško mi je bilo pozicionirati se. Iskreno, trebala mi je zapravo samo kafa. Dohvatila sam barsku stolicu i sjela za šank. Ovako vas sve vidim, probala sam oštricom humora prerezati to u zraku. Nasmijali su se mojoj dovitljivosti, i jedni, i druge, činilo se da mi je uspjelo. Ubrzo potom očevi su, plativši za sve, otišli.

O tome je prva pjesma. To sam ja, nije moja drugarica. To smo sve mi, za stolovima u ćošku, za njihovim leđima.

Ispred sportske dvorane smještena je i treća pjesma. Opet sam došla na turnir, sa svojom kumom, zubarkom, sjajnom djevojkom i još sjajnijom vozačicom. Uživale smo u vožnji od Sarajeva do Tuzle, pričale o filmovima, slušale PJ Harvey i U pol’ 9 kod Sabe. Plan nam je bio otići na jezero, ali prije toga vidjeti kako stvari stoje u dvorani u koju je sin stigao ranije, s trenerom i još tri dječaka i pokojim roditeljom. Među pokojim, našao se jedan koji je mjerna jedinica patrijarhata. Vidjevši nas kako se uparkiravamo na parking ispred dvorane s kojeg se on baš želi isparkirati, bez pružene ruke, jer sa ženama se ne rukuje, bez upoznavanja sa mojom prijateljicom koju vidi prvi put u životu, rekao nam je da pripazimo djecu, dok oni, muški, odu na spomen-obilježje. Radilo se o memorijalnom turniru koji se održavao u spomen na dječaka koji je poginuo na tuzlanskoj Kapiji. Svake je godine njegov klub pravio turnir sjećanja, baš na Dan mladosti kada je ubijen. Nisam mogla poznavati dečka, bila sam dijete, i mlađe od njega, kada je zauvijek završio svoju sportsku karijeru, ali ispostavit će se godinama kasnije da smo imali neke zajedničke prijatelje koji su ga, redom, opisivali kao prekrasnog momka. I da nije igrao s mojim prijateljicama, i da nismo dijelili ljude, možda bih otišla odati mu počast. Možda i zbog njegovog oca, koji je nježno gladio po kosi mog sina dajući mu medalju, sa onim odsutnim pogledom i okamenjenim osmijehom. A možda i ne bih. Možda bismo nas dvije zaista ostale u dvorani s klincima, predahnule, popričale s njima. Možda bismo, kako je i prvotni plan bio, otišle na jezero, pa se vratile kad se turnir zahukta. Ne znam šta bismo mi, da nas je pustio da odluku donesemo same, da nam nije učitao da moramo ostati s djecom, da ih moramo pripaziti i da nije naše da odajemo počast mrtvima, jer to su ozbiljne stvari. Muške. Moja prijateljica klimnula je glavom i podigla lijevu obrvu. Poznajem je od osnovne škole, znam šta znači ta obrva. Vratila se u auto, ušla sam za njom bez riječi, i snažno je nagazila na gas. Djeca nisu umrla od žeđi niti su se potukli do krvi, bez obzira na nedostatak naše ženske ruke u dvorani. Preživjeli su. Treća je pjesma o mojoj prijateljici i njenom bijesu za volanom. O svim našim bjesovima koje drugi vide kao neproduktivnu histeriju.

Za drugu pjesmu nije morala doći moja prijateljica iz dalekog svijeta da bi bila napisana.

Mogla ju je dobiti bilo koja žena kojoj nešto strši iz kalupića i kutijica u koje je ugurana – kratka kosa, način na koji hoda, šake u džepovima, grudi koje ne podupire push-up grudnjak. Bilo šta. Druga je pjesma o mom odrastanju dok sam nosila frizuru na cent i muške cipele, o mojim studentskim danima dok me prijatelj iz srednje škole pita kad mislim, napokon, „to što imam nositi kao žena“. O nama koje nosimo sve što imamo, tamo gdje mi želimo da nosimo, pred one kojima mi želimo da pokažemo. Ili ne pokažemo.

Posljednja je opet o drugarici, četvrtoj, četrnaestoj, onoj što voli izlaske i muziku, a najviše od svega, ples. Onoj što voli jedan simpatičan bendić iz Zagreba koji ne dolazi toliko često u naše krajeve i na čije se pjesme dobro skače. Onoj što, nakon što te nedjelje uveče napusti koncert i zadimljeni klub i taxijem se odveze u predgrađe, osjeti trnce i noge kako bride i onaj osjećaj kakav ti, vjeruje, samo ples može dati, onom nečem što se širi kroz krvotok i opusti ti svaki mišić. Vjeruje moja prijateljica dok liježe s te nedjelje na mrski ponedjeljak da će osjećaj potrajati i kad zatvori oči. Vjeruje da tijelo pamti, kako kaže pjesma dragog joj benda. Sutradan se budi i dan je radni, u zbornici je dočekuju kolegice, kafa je već servirana, puši se iz šoljica, glava joj puca, radije bi odmah na nastavu, sve bi dala da preskoči ovaj dio, ali prekasno je.

Posljednja pjesma je o njoj, njoj kojoj je lakše reći „Pokući“ nego „Plesala“, kojoj je lakše srknuti kafu i otplesati u razred pjevušeći: „Al tijelo pamti, da, tijelo pamti…“

Četiri pjesme, četiri žene, četiri dana u sedmici, svake sedmice, svake božije godine, bez sigurne zone do li ovih pokušaja da i poezijom širimo područje borbe. Opet i iznova i svaki dan.

Komentari

komentara