Šetali i šetale smo za ljubav s ljubavlju

Osmog septembra šetala je čitava Bosna i Hercegovina. Iz Tuzle su došli/e brojni/e građani/ke kako bi slobodno šetali/e u svojim identitetima, i saveznici/ice, kako bi podržali/e svoje LGBTI sugrađane/ke. Ovo je priča o njima.

Piše: Selma Kešetović
Foto: Privatna arhiva

Prva Bh. povorka ponosa je bila prijelomna tačka, ne samo za LGBTI aktivizam u Bosni i Hercegovini, nego i aktivizam uopće. Došla je kao rezultat više od 15 godina LGBTI aktivizma u našoj zemlji, i od početka je bila decentralizirana priča koja ujedinjuje državu, ne pripada samo Sarajevu, nego cijeloj Bosni i Hercegovini. U jutro 8. septembra brojni/e građani/ke, bez obzira na svoje seksualne identitete, krenuli/e su u Sarajevo da budu dio ovog historijskog momenta. Mnogi od njih su krenuli iz Tuzle, između ostalih, i Alen, Amar i dvije Selme. Ovo je priča o njima.

Prije povorke bio je strah. Strah je neminovan, sa strahom LGBTI osobe žive, strah nije novost, a ipak, zastrašivanje neposredno prije povorke bilo je novo lice straha – straha koji je tu, ali mi ga ne ignoriramo, nego reagiramo unatoč njemu.

Selma Mustačević govori upravo o tom strahu, ali i ljutnji. Huškaška kampanja i govor mržnje nije ostavljao nikoga ravnodušnim, ali Selma nije ni u jednom momentu razmišljala da neće doći, niti da se povorka neće održati. No njezina bojazan se prenijela najviše na njezinog sina. “Nije mi padalo na pamet da ne idem, ali sam se nadala da će moj sin odustati. Strah koji sam osjećala u vezi njegove sigurnosti me je doveo u situaciju da zanemarim i zaboravim da sam ga učila da se bori za ljudska prava.“

“Organizatori i organizatorice su se više nego pobrinuli za našu sigurnost” kaže Selma, dodajući da su joj sigurnosne upute koje je dobila prije povorke ulile povjerenje u organizatore/ice, učinile da potpuno shvati sigurnosni rizik koji preuzima, ali i da ljudi koji stoje iza organizacije imaju detaljan plan za svaki scenario. Kada je došla do Vječne vatre i vidjela sve te ljude koji/e su došli/e da šetaju, sav strah je nestao. Ostala je samo ljubav.

Unatoč strahu i unutarnjim previranjima svakog tko je odlučio/la doći, povorka je bila veliko oslobađajuće iskustvo. “Kad me prijatelji/ice pitaju kako sam se osjećao na povorci ponosa, ne znam sta da im kažem. Smatrao bih uvredom za cijelu organizaciju i atmosferu reći da je bilo lijepo ili čak prelijepo. Jer nije tako bilo. Bilo je neopisivo. Pokušavam već od 8. septembra proširiti pojam ‘neopisivo’. Smatram da je bilo oslobađajuće i revolucionarno”, kaže Amar Ćatović, koji neprestano ponavlja kako nema riječi da opiše iskustvo povorke. Njegov dugogodišnji san da šeta na prvoj Bh. povorci ponosa se napokon ostvario i time je proživio katarzu koja mu daje snage da se i dalje bori, živi i postoji slobodan u svim svojim identitetima.

Alen Đedović smatra povorku velikim korakom u borbi protiv apatije našeg društva. “Bio sam okružen ljudima koji su bili dovoljno odvažni da se svojim prisustvom suprotstave vladajućem heteronormativu – i taj momenat velike hrabrosti je nešto što smo svi/e osjetili/e. Svi/e smo pripadali/e.” Za Alena je povorka bila bitna borba protiv apatije bh. društva, kao i veliki momenat autentičnosti i ranjivosti koji ga je osobno motivirao da stvara promjene na sebi i oko sebe.

“Poseban detalj tokom povorke su bili/e djedovi, nene, djeca i roditelji koji su nam davali podršku posmatrajući povorku sa prozora ili balkona. Iako je poruka mržnje uvijek glasnija, smatram da nije jača od ljubavi koju smo 8. septembra s ponosom slavili ulicama Sarajeva“, kaže Alen.

Selma Puzić je nosila dugi veo duginih boja i šetala za vidljivost. “Očekivala sam da će nas biti mnogo i bilo nas je na hiljade! Osunčani najljepšim septembarskim suncem uz smijeh, zagrljaje i viku iz petnih žila ‘Ima izać’!!!’ prošetali smo se glavnom sarajevskom džadom i odponosili svoje. Šetala sam za sve tinejdžere/ke koji/e su zbunjeni/e u svojoj koži i koji/e preispituju svoju seksualnost, a o tome malo s kim mogu razgovarati jer su kod nas takve teme jos uvijek tabu; za sve koji/e nisu mogli/e doći, a htjeli/e su, za sve moje prijateljice i prijatelje, za ljudsko pravo da budemo slobodni/e u svojim izborima bilo koje vrste. Šetala sam za vidljivost.“

Za Selmu Mustačević, kao i za sve sagovornike/ce, posebno je bio dirljiv momenat kada su starije osobe mahale sa svojih balkona i prozora. “Plakala sam kada smo prolazili ispod cvijetnog balkona starije gospođe koja je pozdravljala učesnike i učesnice povorke u momentu kada se tri hiljade ljudi okrenulo prema njoj i svako na svoj način joj se zahvalio na podršci. Kada je tri hiljade ljudi slalo poljupce, uzvikivalo i mahalo prema toj gospođi tog dana, ja sam sto posto bila sigurna da pored sve mržnje u našem društvu još uvijek ima dovoljno ljubavi da je pobijedi.“

Govor Lejle Huremović i nastup Damira Imamovića imao je katarzično dejstvo na sve prisutne, pa tako i na Selmu. U tom momentu, apatija je razbijena i otvoren je prostor za nove narative, nove male revolucije.

“Često se bojim da smo previše apatični da mijenjamo svijet, da su heroine i heroji iz nekog drugog svijeta i vremena, međutim, tog dana ljudi nisu bili apatični – bili su hrabre i hrabri, a heroine i heroji su predvodili povorku”, završava Selma Mustačević.

Na kraju su svi/e ponijeli dio ponosa i euforije nazad u Tuzlu gdje ih očekuje nastavak borbe i sasvim izvjesno – druga povorka 2020. godine.

Komentari

komentara