Sloboda mora biti pravilo, a ne iznimka!

Piše: Liam Isić
Foto: kucaljudskihprava.hr

Međunarodni standardi slobode okupljanja

Mogućnost mirnog okupljanja  je od vitalnog značaja za demokratski, ekonomski, socijalni i lični razvoj, izražavanje ideja i podsticanje angažovanog građanstva. Mirna okupljanja mogu dati pozitivan doprinos razvoju demokratskog sistema i, pored izbora, igrati ključnu ulogu u sudjelovanju javnosti u demokratskom procesu izražavanja volje i interesa građana_ki, koji_e očekuju od nadležnih institucija da djeluju u svrhu zajedničkih interesa. Ipak, uprkos sve istaknutoj ulozi mirnih okupljanja u današnjem svijetu, ostaje nedostatak primjene međunarodnih zakona i standarda o ljudskim pravima.

Danas je pravo na slobodu okupljanja jedno od temeljnih ljudskih prava koja su zajamčena međunarodnim pravnim dokumentima, a korijen ovog prava nije kulturološki određen, ili specifičan za određeno mjesto i vrijeme. Ovo pravo je izniklo iz zajedničke baštine društava, ukorijenjeno u jednostavnoj činjenici da je svaka civilizacija izgrađena na djelovanju društva, a ne pojedinca_ke. Ljudska je priroda – i ljudska potreba – da se ljudi okupljaju kako bi kolektivno predstavili svoje interese. Pravo okupljanja je preduvjet ne samo za legitimnu demokraciju, nego i za pravedno društvo.

Pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja sadržano je u brojnim međunarodnim i regionalnim instrumentima ljudskih prava, krenuvši  od Opće deklaracije o ljudskim pravima (član 20 (1)), pa do Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (članovi 21. i 22.). Slične odredbe postoje i u nizu regionalnih instrumenata ljudskih prava, uključujući Afričku povelju o ljudskim pravima i pravima naroda (član 11.)  i Povelju o temeljnim pravima Europske unije (član 12.)

Bosanskohercegovačka praksa slobode okupljanja

Javno okupljanje u Bosni i Hercegovini regulisano je kroz mnoštvo istovrsnih zakona na entitetskom (Republika Srpska) i kantonalnom nivou (FBiH), a poseban akt je donesen od strane Skupštine Brčko Distrikta. Na osnovu Ustava FBiH predviđeno je da je jamčenje i provođenje ljudskih prava u nadležnosti federalnih vlasti i kantona, ali na osnovu činjenice da su unutrašnji poslovi povjereni kantonima, ovu oblast uređuju kantonalne vlasti. [1]

Sloboda okupljanja u BiH stvara pitanja praktične prirode, a koja se odnose na administrativne zabrane i lokacijska ograničenja, fragmentiranost i međusobnu neusklađenost propisa. Kompleksno ustavno uređenje i institucionalni okvir se reflektuje na ljudska prava i slobode u Bosni i Hercegovini, te se nerijetko koriste kao izgovor za komplikovane procedure i loše prakse.

Trenutačna praksa institucija u BiH koje su odgovorne za reguliranje prava slobode okupljanja prikazuju evidentnu razliku između zakonske regulative i prakse nadležnih institucija. Unatoč nastojanjima međunarodnih standarda da pojednostave proces javnog okupljanja i ponude jednaku mogućnost svim građanima_kama da učestvuju u javnim okupljanima, institucije u BiH su naklonjene restrikcijama, te takvom praksom naglašavaju da sloboda nije pravilo, nego iznimka.

U prehodne dvije godine Sarajevski otvoreni centar je zabilježio više slučajeva kršenja prava na slobodu okupljanja LGBTI osoba. Godine 2017. su Ministarstvo unutrašnjih poslova i Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo, koja su nadležna za davanje saglasnosti za održavanje javnih okupljanja, administrativnom šutnjom uskratili prava na slobodno okupljanje LGBTI osoba, na šta je reagovala i Institucija ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine izdavanjem preporuke u kojoj je prepoznata povreda prava LGBTI osoba, na osnovu međunarodnih standarda i zakonodavstva Bosne i Hercegovine, i date su smjernice za dalji rad nadležnih ministarstava.

Godine 2018. se desio još jedan slučaj onemogućavanja okupljanja LGBTI osoba zbog prenošenja odgovornosti za omogućavanje i zaštitu slobode okupljanja na nenadležne ustanove i pravna lica, čime je dovedeno do toga da pravne osobe i nenadležne institucije (u ovom slučaju Narodno pozorište i BBI Centar) same procjenjuju rizičnost okupljanja i odlučuju o slobodi okupljanja građana_ki BiH, što je prema Zakonu o slobodi okupljanja Kantona Sarajevo isključiva nadležnost Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo.

Zbog ovakve prakse ministarstava, Sarajevski otvoreni centar je uputio dopis MUP-u i Ministarstvu saobraćaja Kantona Sarajevo, na koji još nije dostavljen odgovor, na osnovu preporuke Institucije ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine, u kojem je postavljeno pitanje ministarstvima da li će doći do realizacije preporuke Institucije ombudsmena, u kojoj Institucija navodi da su ministarstva dužna preventivno djelovati u smislu zaštite LGBTI osoba, pravovremeno reagovati u slučaju ugrožavanja bilo kojeg zaštićenog prava LGBTI osoba, nastaviti s poduzimanjem mjera usmjerenih na jačanje senzibilnosti u radu sa LGBTI populacijom i preuzeti mjere iz svoje nadležnosti kako bi svakoj osobi bila garantovana lična bezbjednost prilikom ostvarivanja ustavom zagarantovanih prava na slobodu okupljanja.

Sve dok institucije u BiH ne usklade praksu s međunarodnim standardima i zakonodavstvom BiH, sloboda će biti iznimka, a postat će pravo tek onda kad sve vrste mirnog okupljanja budu zaštićene i budu predviđeni efikasni i djelotvorni  postupci pravne zaštite, koji će moći preispitivati slučajeve u kojima se javno okupljanje zabranjuje.

 

[1] Pravo na slobodu okupljanja u Bosni i Hercegovini: Između međunarodnih standarda i nacionalnih praksi, Uglješa Vuković, Sarajevski otvoreni centar u ime Inicijative za monitoring evropskih integracija u BiH

Komentari

komentara