Slovenija – Full of Queer Life

Piše Lamija Begagić

Posljednjih se godina ne prestajemo „oduševljavati“ krilaticama nacionalnih turističkih zajednica koje pokušavaju u jednu sintagmu ili rečenicu smjestiti cijelu državu kako bi je, obično pred praznike i odmore, što bolje iznajmili turistima i ubacili koju laku paru u državni proračun. Bosna i Hercegovina je tako, za turiste, „zemlja u obliku srca“, a susjedna je Hrvatska nekoć bila „mala zemlja za veliki odmor“,  a odnevano je „full of life“ ili „puna života“.

Slovenija, koja je koncem novembra ugostila autorice i autore iz jugoslovenskog kulturnog prostora koji su govorili o LGBT književnosti, uspješno je, pak, prodala svoje ime, pa je njen slogan u igri riječima iz engleskog jezika: sLOVEnija.

Ljubav se ugnijezdila u srce Slovenije i nije to, za nas Južne, daleko od istine, ako uzmemo u obzir da ljubav nije samo ona heteronormativna i da ova mala država ima zaista bogatu historiju LGBT prava.

U Sloveniji, reklo bi se, ima mjesta za sve (osim za Izbrisane, ali to je drugi par rukava), te u njoj zaista ljubi ko god koga hoće.

No, imamo li ružičaste naočale kad to ovako tvrdimo? Remeti li nas u procjeni i kvari li nam vidik naša pozicija podnožja goleme planine, u kojoj, gdje god da krenemo, moramo se penjati na više i bolje, pa nam čak i mala brdašca djeluju kao solidni mont everesti?

Ova će impresija učesnice spomenute konferencije u Ljubljani (Srečanje LGBT književnosti ex-yu, 22. – 24. novembar 2019.) pokušati, uz sve ograde, odgovoriti na ta pitanja i dileme.

Književnost – √

Kada iz širokog spektra LGBT prava, teorije i kulture, izdvojimo tek „malo“ polje LGBT književnosti, s lakoćom možemo govoriti da je Slovenija svojevrsna „gej meka“, makar kada je u pitanju ovaj dio Evrope. U sklopu Studenstkog kulturnog centra ŠKUC, institucije koja je, generalno, generator promjena unazad pola stoljeća, postoje dvije edicije namijenjene izdavanju isključivo gej i lezbejske književnosti, kako domaće, tako i prevodne. U izdanju edicija Vizibilija i Lambda tako su izašli brojni naslovi, a Brane Mozetič, Suzana Tratnik i drugi pioniri i pionirke LGBT književnosti, ali i pokreta u Sloveniji, i danas vrijedno rade na ovom polju – rudare, kopajući i tragajući za dobrom literaturom gdje god da, poslom ili privatno, krenu.

Brane Mozetič je i pokretač inicijative za ovaj novembarski susret i izvrstan domaćin koji je kolegicama i kolegama iz regije (Nora Verde, Doris Pandžić, Dino Pešut iz Hrvatske, Dragoslava Barzut, Bojan Krivokapić iz Srbije, Kristina Ćetković iz Crne Gore, Lamija Begagić iz BiH), te domaćim reprezentativcima (Milan Šelj, Vesna Lemaić, Vesna Liponik, Alenka Spacal, Nina Dragičević, Aljaž Koprivnikar, Kristina Hočevar, Nataša Velikonja, Nataša Sukič) obezbijedio sjajnu priliku da svoju književnost čitaju, ali i, veće i važnije od toga: da razgovaraju o izazovima pisanja danas, pisanja ovdje, pisanja queer, o budućim saradnjama, novim glasovima, utjecajima, aktivizmima u i oko književnosti…

Akademska zajednica – √

Planirajući susret (dolasci, datumi, smještaj, agenda…), naši su nas domaćini nekoliko puta podsjetili kako su sredstva ograničena – rečenica koju radnice i radnici u kulturi toliko puta čuju, da već uhodano nakon nje klimaju glavama uz podtekst: Ništa drugačije nismo ni očekivali.

No, avionske su karte za nas koji dolazimo iz daleka kupljene, smještaj obezbijeđen i bez institucionalne podrške. Mač je to, dakako, s dvije oštrice – pristajući da radimo za kikiriki, oduzimamo li dignitet profesiji i dajemo li institucijama koji bi trebale pružati nam potporu alibi da s nemarom nastave? S druge strane, kada uslijedi poziv istomišljenika, kolega, prijatelja i entuzijasta, kako ga odbiti?

Ne znamo ko je susret LGBT književnosti ex-yu podržao ili nije, ali znamo da smo u Plavoj sali Filozofskog fakulteta održali okrugli sto kojeg je, pozdravivši sve prisutne, otvorio sam dekan, napomenuvši da su vrata fakulteta na čijem čelu sjedi, uvijek otvorena za LGBT zajednicu, kao i za sve one koji se bave queer literaturom ili teorijom, koja se izučava i u kurikulumu na različitim odsjecima ovog fakulteta. Iz perspektive nekog ko dolazi sa nimalo inkluzivnog odsjeka gdjese svim silama trude  prognati svaku književnost koja je izvan nacionalnih kanona, ovakvo institucionalno gostoprimstvo djeluje kao bajka sa šarenih reklama turističke zajednice.

Slovenija – full of queer.

Dekan Filiozofskog fakulteta sa svojim je partnerom prisustvovao i otvorenju trideset i petog (!) festivala LGBT filma koji je, za vrijeme našeg boravka u Ljubljani otvoren u prekrasnom prostoru ljubljanske Kinoteke. O veličini i važnosti ovog festivala – u nastavku…

Kultura i nasljeđe – √  

Sve je počelo daleke 1984. godine – kada mnogi od učesnika i učesnica ljubljanske konferencije o kojoj je ovdje riječ, nisu bili niti rođeni. Inicijativa je potekla iz ŠKUC-a koji je i danas rasadnik mladih, revolucionarnih i ljudskopravaških ideja. Nastao je prvi festival LGBT filma ne u Jugoslaviji, već u Evropi – podatak, i sad već vrijedno nasljeđe, kojim Slovenija, a ne samo njena LGBT zajednica, zaista ima da se ponosi.

Festival kontinuirano traje – s izuzetkom 1987. godine kada se nije održao, spekulira se zbog „škakljivog datuma“ za tadašnju državnu mitologiju – 25. maja.

O samom festivalu, ŠKUC-ovim inicijativama, okidačima za prvu slovenačku Povorku ponosa, ali i nizu urbanih legendi i priča u koje su uključeni brojni umjetnici, slavni pisci, muzičari, prosvjetitelji i ljudi iz društvenog života, slušali smo na posebnoj turističkoj ponudi: šetnji LGBT Ljubljanom koju organizuje incijativa „Alternativna Ljubljana“!

Od ŠKUC Galerije do Metelkove, zaustavljajući se na devet važnih tačaka, prošli smo kao vremeplovom kroz različita razdoblja, čineći nam se, uvijek, da se radi o kakvom filmskom povratku u budućnost.

Možda naša priča i naša perspektiva djeluje odveć obojena šarenim duginim bojama. Možda će nam se zamjeriti da ne vidimo desna skretanja, nedavni napad u Metelkovoj, populističku politiku vječnog ljubljanskog gradonačelnika… No, mada imamo i širi uvid, teško nam je potisnuti pozitivan dojam i silnu nadu koja je sama proklijala nakon četiri dana bogata sadržajima, provedena u okruženju ljudi sa ljubljanske scene koji na njoj uživaju svojevrsan ugled i poštovanje, pohodeći odlične klubove krcate „nežnim ljudima različitih strana“, gledajući izvrsne filmove i čitajući poeziju i prozu slovenačkih kolegica i kolega čija je scena živa, aktivna i generacijski i poetički izuzetno raznolika.

Komentari

komentara