Solidarnost LGBTI zajednice sa migranatima/kinjama

Foto Martina Šalov

Izazovi LGBTI zajednice nerijetko se prepliću sa opstrukcijama drugih društvenih marginalnih grupa. Nepravda i struktura odnosa moći vrlo često je ista, dok na kraju dana ostaju samo autentične priče pojedinaca/ki, kao i ono što možemo učiniti jedni za druge.

Piše: Mirza Halilčević

Bosna i Hercegovini suočava se sa egzodusom mladih ljudi koji su proizvele političke i društvene neprilike. Ljudi iz Bosne i Hercegovine odlaze iz nerijetko sličnih razloga, dok  s druge strane, prostor te države je i brojnom nedomaćem migrantskom stanovništvu ruta na putu za ostvarenje svog sna. U obje grupe sigurno da se nalaze i oni koji pripadaju LGBTI zajednici, što nije uvijek i nužno jedini razlog njihovog migriranja. LGBTI osobe koji bježe od rata ili progona, ne koriste uvijek i mogućnost traženja azila na osnovu seksualne orijentacije ili rodnog identeta, baš kao što i mnoge bh. LGBTI osobe koje ne ostvaraju svoje pravo na azil samo po tom pitanju.

B. Đ., je muškarac koji je imao sreće da je po odlasku na studij u Budimpeštu imao sreće da se zadrži tu, te da nastavi raditi u kompaniji koja podržava različitost i njeno izražavanje. B. Đ. se autovao tokom svom boravka u Budimpešti, a kako objašnjava, smatra da do toga ne bi došlo da je ostao u BiH.

„Ja sam mislim imao jedno jako pozitivno iskustvo, i imao sam sreću da budem na univerzitetu koji je jako internacionalan i liberalan, a sada radim u američkoj banci koja je isto jako otvorena prema različitostima. U Budimpešti se ne osjećam kao stranac, jer ima jako puno stranaca, tako da nam je svima ovo dom. Što se tiče LGBTI zajednice velika mi je stvar što sam prihvaćen od ljudi i što radim u firmi koja ima Pride klub i ono jedna je od najfriendly LGBTI kompanija u svijetu“, objašnjava on.

LGBTI zajednica u Bosni i Hercegovini, u više je navrata pokazala kako i koliko je solidarna sa drugim neprivilegovanim društvenim grupama. Iako bi u odnosu na vlastiti položaj, možda povremeno i mogli biti sebični ili više okrenuti sebi, u javnom i medijskom prostoru ipak se toliko pažnje poklanjalo međusobodnoj solidarnosti, kao i razvijanju empatije prema drugim društvenim grupama.

„LGBTI pokret ima dugu tradiciju podupiranja drugih marginalizovanih društvenih grupa i saradnje sa njima, a dobar primjer toga je isprepletenost sa pokretom za građanska prava Afroamerikanaca obzirom da su značajnu ulogu u njima igrali aktivisti poput Marshe P. Johnson, Jamesa Baldwina i Bayarda Rustina koji su u američkom društvu tog doba osjetili diskriminaciju na osnovu pripadnosti obje ove zajednice. Slične trendove vidimo i danas kada je u pitanju odnos prema migrantima i to pretežno u društvima u kojima su prava LGBTI osoba zaštićenija nego što je slučaj kod nas…“ Objašnjava Anes Hodžić, politolog, dodajući kako upravo u Ujedinjenom Kraljevstvu postoji organizacija “Lesbians and Gays Support the Migrants“ koja pomaže migrantima i izbjeglicama koje dođu u ovu državu bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju ili rodni identitet, baš kao što je dio britanske LGBTI zajednice učinio 1984. i 1985. godine kada su novčano pomagali rudare u štrajku protiv vlade Margaret Thatcher uprkos tome što su neki tu pomoć odbijali samo zbog toga što dolazi od LGBTI osoba.

Iako LGBTI zajednica u BiH nema toliko kapaciteta, ni resursa, da bi rješavala brojne sistemske probleme, kao što je i između ostalog i  pitanje migrantske krize, značajno je primjetiti da mnogi članovi/ce LGBTI zajednice i aktivisti/kinje ovo pitanje doživljavaju vrlo ozbiljno i odgovorno.

„Sama povorka je imala antifašističku vrijednost gdje su bili transparenti koji ukazuju na dobrodošlicu izbjeglica, tako da je to zasigurno već pokret koji postoji i kojeg vode LGBTI osobe i saveznici/ce. Naravno, LGBTI zajednica nije homogena, i zasigurno ima onih koji/e ne rade na tom pitanju ili rade protiv njega. Na kraju, lezbijkama, gejevima, biseksualnim, trans i interspolnim osobama, to nisu jedini identiteti i ne mogu se samo svesti na njih“, objašnjava Selma Kešetović, aktivistkinja.

Istina jeste kako LGBTI zajednica, kao uostalom i mnoge druge zajednice, nije homogena, no, važno je znati kako je projektno orijentirani dio ove zajednice, ipak usmjeren ka što širem postavljanju viših ciljeva, koji će između ostalog moći obuhvatiti i što više različitih profila osoba. Antifašizam, borba protiv ksenofobije, solidarnost s izbjeglicama ipak su neke od vrlo univerzalnih vrijednosti koje šalju izuzetnu snažnu građansku političku poruku kada se nađu na ulicama. U to ime, možda bi se i moglo govoriti o tome kako je LGBTI zajednica primjer pozitivne prakse rada, kao i odgovornog građanskog ponašanja.

Naša sagovornica Elvira Delić, pravnica i feministkinja primjer odnosa ovih marginalnih grupa objašnjava Niemollerovom poemom:

„Kad su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio, jer nisam bio komunist. Kada su zatvorili socijaldemokrate, ja sam šutio, jer nisam bio socijaldemokrat…. Kada su došli po mene, nije preostao niko da se pobuni.“

Na pitanje da li je i ako jeste – zašto migrantska kriza test naše solidarnosti, Elvira odgovara: „Vjerujem da razlog leži u tome što, iako smo mi daleko od obećane zemlje, mi smo nekome ko bježi od progona, rata, siromaštva, ipak dio ostvarenja onogo što je danas evropski san. Mi jesmo samo jedna od stanica na njihvom hodočašću ka boljem životu, ne vjerujem da smo finalna destinacija, ali to nam i dalje ne daje za pravo da padnemo na ovom ispitu. S druge strane, čini se kao da nam nerijetko upravo migranti služe kao žrtveno janje, koje će preuzeti svu našu odgovornost i bijes za nefunkcionalan sistem, o čemu recimo svjedoče tekstovi i komentari koji na pristrasan i nehuman način izvještavaju o djelima koja su počinili migranti/kinje…“ Zaključuje ona, dodajući kako u sistemu u kojem nismo učeni da budemo solidarni, nerijetko smo izgubljeni ili čak nezainteresirani u trenucima kada trebamo obući nečije cipele.

Zaista, činjenica jeste da se solidarnosti uči, kao i da je riječ o procesu koji zahtijeva suočavanje sa drugim ljudima i pomnom slušanju njihovih autentičnih iskustava. To je upravo obrazac koji je zajednički i za LGBTI osobe, kao i migrante/kinje. Usljed društvenih okolnosti,  za solidarnost i sa jednim i drugima, potrebno je slušati i suočavati se sa iskustvima koja su dijelom naše političke i društvene realnosti.

No, ipak, postoje stvari koje možemo učiniti jedini za druge. Bilo kao LGBTI osobe, građani/ke, ili savjesni ljudi. Nekada slična iskustva egzistiranja u istim društvenim okolnostima učine da se ljudi prije razumiju ili zbliže, što bi možda donekle i mogao biti slučaj sa LGBTI osobama i onima koji bježe i strahuju od rata i progona. S druge strane, bitno je imati na umu kako su migracije i selidbe vrlo postojan fenomen otkako je čovječanstva. Također, bitno je znati da i mi imamo ne tako daleku historiju migriranja, te da bismo u to ime trebali biti jasniji u slanju političke poruke i zahtijevanja boljih uslova za one kojima je Bosna i Hercegovina trenutno dijelom rute ili potencijalni dom.

„Da li je fer očekivati od drugih margilariziranih grupa, kao što je recimo, LGBTQI+ zajednica, da bije i ovu bitku? Možda i nije fer, svi znamo da se te grupe već suočavaju sa velikim brojem izazovima, ali sa jedne veće perspektive sve te grupe se bore za priznanje, uvažavanje tako da, na jednom velikom planu, one dijele ciljeve borbe. Kao što gore citirana poema kaže, moramo dići glas ne samo za sebe lično već i za ljude koji nas okružuju, jer, nema jednakosti dok nismo svi jednaki“, zaključuje Elvira Delić.

Za sve koji žele pomoći migrantima, te dati svoj prilog, mogu to uraditi i kroz akciju prikupljanja Crvenog križa ili kontaktirajuči udruženje Pomozi.ba.

Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.

Komentari

komentara