Stranim LGBTI državljanima/kama po osnovu spajanja porodice u BiH su uskraćene mogućnosti

Piše: Mirza Halilčević
Foto: antenam.net

U Bosni i Hercegovini jedino je zajednica između muškarca i žene pravno priznata, bilo da je riječ o bračnom ili vanbračnom partnerstvu. Obzirom da porodični zakoni u Bosni i Hercegovini pravno ne priznaju istospolne bračne zajednice ili istospolni brak čiji se članovi nužno ne definiraju kao muškarac i žena, istima se uskraćuje mogućnost korištenja privilegija koje se odnose na priznate oblike zajednica. Oni kao takvi nemaju mogućnost korištenja partnerovog zdravstvenog osiguranja, niti ih se u toj nepriznatoj zajednici tretira kao nasljednike/ce u slučajevima imovinskih pitanja. U izvanrednim situacijama im kao nelegitimnim partnerima/cama nije omogućen ni ulazak u bolnicu, niti u zatvor. S druge strane, osobe koje se u Bosni i Hercegovini tretiraju kao strani/e državljani/ke, a koji/e su zasnovali/e partnerski odnos u državi gdje je to pravno moguće, sa bh. državljaninom/kom ne ostvaruju ni pravo boravka, te kao takvi nemaju uopće mogućnost zajedničkog života u Bosni i Hercegovini po osnovu sklapanja porodice.

Prema odgovoru dobijenom iz Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, do sada ne postoji niti jedan zabilježen slučaj ili pokušaj traženja ostvarivanja prava na boravak na osnovu vanbračne zajednice ili bračne zajednice sklopljene u državama u kojima je to omogućeno, a između bh. državljana/ke i stranca/kinje. Spomenutom ministarstvu je također upućen i upit vezano za status stranaca/kinja i eventualnog mijenjanja istog uslijed postojanja partnerskog odnosa, bračnog ili vanbračnog, te je u odnosu na neprepoznavanje istospolne zajednice, kao legitimne životne zajednice, u BiH njihov status i dalje nepromijenjen.

Uslovi i postupak odobrenja privremenog boravka po osnovu spajanja porodice državljanina BiH koji ima prebivalište u BiH sa strancem regulisan je članom 50. Zakona o strancima („Službeni glasnik BiH“, broj 88/15). Članovima uže porodice, između ostalih, u smislu člana 50. stav (3) Zakona o strancima smatraju se bračni odnosno vanbračni partner državljanina BiH. U članu 6. stav (1) tačka l) Zakona o strancima propisano je da je brak zakonom uređena zajednica života jednog muškarca i jedne žene, a tačkom m) istog člana propisano je da je vanbračna zajednica, zajednica života jednog muškarca i jedne žene koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici s trećim licem, a koja traje najmanje tri godine, ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete. Polazeći od navedenih odredbi Zakona o strancima, strancu koji je u istospolnom braku sa državljaninom BiH ne može biti odobren privremeni boravak u BiH po osnovu spajanja porodice, rečeno je iz Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine.

Postoje zabilježeni primjeri bh. građana/ki koji/e su preko svog partnerskog statusa, odnosno po osnovu spajanja porodice, ostvarili/e prava na boravak u drugim zemljama. Ovdje govorimo o slučajevima partnerstava sklopljenih između LGBTI osoba. Primjera radi, pravo na boravak za bh. građane/ke moguće je ostvariti i u Hrvatskoj prema Zakonu o životnom partnerstvu osoba istog spola. Ostvarivanje prava boravka, privremenog ili stalnog, tretira se kao i u slučajevima heteroseksualnih partnerstava, obzirom da se u oba slučaja pravo realizira po istom osnovu, odnosno po osnovu spajanja porodice. Zapravo je moguće ostvariti i ostale socijalne i pravne privilegije koje se odnose na pravno legitimne partnerske zajednice. A to, naravno, nije slučaj samo sa Hrvatskom, nego i sa svakom državom koja ima riješeno pitanje istospolnih zajednica. Pitanje boravka ovdje se čini primarnim upravo zbog istaknutog statusa stranca/kinje, a osnov spajanja porodice samo je jedan od načina za stjecanje prava na boravak, gdje ni sam status stranca/kinja nije sporan obzirom da se ovdje ne radi o isključivom ostvarivanju prava na boravak, nego o pravu na sklapanje priznate životne zajednice preko koje bi se definisalo pravo na boravak.

Zanimljiva dva primjera vezana za ostvarivanje prava boravka po osnovu spajanja porodice dogodila su se nedavno u Rumuniji i Bugarskoj. Kako nijedna od ovih zemalja ne priznaje istospolne brakove kao ravnopravne, istospolnim parovima koji su se odlučili nastaniti na teritoriji ovih zemalja, između ostalog, bile su uskraćene mogućnosti ostvarivanja prava na prebivalište. Evropski sud pravde u junu ove godine poručio je svim zemljama članicama Evropske unije da moraju ravnopravno tretirati istospolne brakove, neovisno od njihovog pravnog tumačenja braka u datoj državi. S tim u vezi je po prvi put i na sudovima spomenutih zemalja donesena historijska odluka o odobravanju prava na boravak u Bugarskoj i Rumuniji. Možda je to upravo potencijalni scenarij koji očekuje i Bosnu i Hercegovinu na njenom putu ka priključenju Evropskoj uniji.

Damir Banović, Foto: Oxford Law Faculty

To pitanje se i u Bosni i Hercegovini može riješiti onda kada naše nacionalno pravo bude priznavalo istospolne zajednice (bez obzira u kojoj formi). Dakle, jedino kada naša tri porodična zakona izmijene odredbe i priznaju isti status istospolnim zajednicama u smislu braka ili iste posljedice kakve imaju vanbračne zajednice ili donesu poseban zakon koji bi obuhvatao jedan dio prava iz braka kroz nešto što bi se zvala registrirana zajednica, a ticala se, recimo, imovinskih prava, dodao je na ovu temu i dr. Damir Banović, docent Pravnog fakulteta u Sarajevu.

Iako se LGBTI osobe u Bosni i Hercegovini sreću sa brojnim izazovima, pravno reguliranje ovog pitanja svakako bi barem dijelom olakšalo trenutnu situaciju. Pitanje reguliranja partnerstva osoba istog spola ne bi samo otvorilo mogućnost ostvarivanja prava na privremeni ili stalni boravak za strance/kinje, nego bi jednako i LGBTI osobama unutar BiH ostavljalo mogućnost kreiranja životnih zajednica. Ovo pitanje ima i jednaku socijalnu važnost jer bi svakako pokrenulo i raspravu u javnosti, što ne znači da bi nužno i redefinisalo javne homofobne stavove ili instituciju braka, ali bi barem LGBTI osobama pružilo pravnu i zasluženu zaštitu, kao i dostojanstven život u datim okolnostima.

Zbog manjka političke volje, možda i kolektivne letargije ili čak nerazvijene svijesti o važnosti donošenja Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola, pred BiH je, čini se, još dug put. Dok BiH uveliko zaostaje u odnosu na susjednu Hrvatsku i zemlje EU, ne može se čak govoriti niti o načelu jednakosti (nediskriminacije), sve dok se određena prava priznaju samo pojedinim skupinama, slojevima društvene zajednice, a ne svim ljudima, bez razlike. Dakle jasno je da negiranje osnovnih statusnih prava istospolnih partnera povlači i negiranje osnovnih ljudskih prava garantovanih kako domaćim zakonodavstvom, tako i konvencijama koje je BiH ratifikovala. U odnosu na to, mišljenja sam da se ova statusna pitanja mogu isključivo regulisati zakonom o istospolnim zajednicama. Stoga nisam stava da bi lex specialis bio rješenje. Posebnim zakonom kojim bi se npr. regulisala imovinska prava istospolnih partnera ne bi se našlo rješenje za suštinu ovog pitanja, a to je, vjerujem, ostvarenje elementarnih ljudskih prava. Ulaganje u pravni okvir i implementaciju istog jamac je zaštite ljudskih prava i sloboda, bez diskriminacije, zaključila je Melisa Koradžija iz Fondacije “Krila nade”.

Rad na pravnoj zaštiti LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini vrlo je važan. S tim u vezi također je bitno da ovaj rad prati i postojanost potreba zajednice i eventualne izazove u implementaciji zakona. Precizna i senzibilisana legislativa uglavnom nije dovoljna za sprečavanje rasta homofobije ili za samo njeno iskorjenjivanje i razumijevanje, te je s tim u vezi bitno da LGBTI aktivizam djeluje integrisano i saveznički, kako bi se LGBTI osobama omogućio život bez diskriminacije, uz uvažavanje i odgovornost.

Komentari

komentara