Život koji ne podrazumijeva elemantarnu potrebu za podršku ljudima koji u bilo kom segmentu nisu dio većine ne bi trebao da ima previše smisla. Aktivizam, ukoliko govorimo o zagovaranju prava LGBT osoba, nije isključivo vezan za učešće u formalnim procesima koji doprinose boljitku ili na povorkama ponosa. U svakom obliku vlastitog djelovanja možemo doprinijeti boljitku, neovisno o tome kojom se profesijom bavimo i da bismo pomogli/e, nije neophodno da mašemo zastavicom duginih boja. Portal LGBT. ba donosi serijal razgovora sa predstavnicima/ama različitih profesija unutar kojih su sagovornici/e pravili/e aktivističke pomake, ali i analizu postojećeg stanja u kontekstu LGBT prava u novinarstvu, pozorištu, književnosti, fotografiji, jeziku…
Piše: Kristina Ljevak
Sandra Zlotrg je profesorica bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika. Završila je Filozofski fakultet u Sarajevu, tokom kojeg je uradila tri diplomska rada – iz dijalektologije, stilistike i savremene hrvatske književnosti, te stekla dvije diplome. Studentica je postdiplomskog studija iz lingvističkih disciplina. Urednica je e-magazina lingvisti.ba i izvršna je direktorica Udruženja Lingvisti. Kontinuirano se bavi edukacijom i publiciranjem sadržaja posvećenog upotrebi rodno korektnog jezika. Angažovana je na brojnim radionicama, treninzima i seminarima posvećenim kako rodno korektnom jeziku, tako i korektnom načinu pisanja o LGBT temama. Koautorica je Analize o načinu medijskog izvještavanja o LGBT temama za 2014. godinu. Rukovodi se onim što je i moto udruženja kojeg vodi – jezik je odvika koliko i navika.
U okolnostima kakve su bosanskohercegovačke, jezik umjesto sredstva komunikacije i povezivanja postaje vlastita suprotnost – predmet rasprava, povod za sukobe… Ukupne prilike često mogu biti demotivirajuće za one koji/e se bave naukom o jeziku.
“Često mi se dešava kad kažem da sam profesorica bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika da moji sagovornici i sagovornice reagiraju tako da kažu kako sad moraju pripaziti kako govore. Ja se na to rastužim. Posebno ako je neka neformalna situacija, jer ja prva ne pazim kako govorim u kafani, na ulici i među rajom: gutam samoglasnike, krnjim infinitive, umekšavam afrikate… Vremenom sam iznašla taktiku. Na pitanje jel pogrešno / jel se kaže nešto, ja kažem da nije pogrešno u toj i toj situaciji, samo nije prikladno u toj i toj. Jezik je širi pojam od standardnog jezika, a nauka o jeziku nije (samo) pisanje gramatike i pravopisa. Kako ćemo imenovati jezik nije najvažnije lingvističko pitanje i objavljivanje zvaničnih dokumenata u tri verzije u institucijama obična je konvencija koja se sutra može promijeniti, kad se u društvu prevladaju romantičarska shvatanja o vezi naroda (tačnije, nacije) i jezika i lingvista kao čuvara tradicije”, kaže lingvistica Sandra Zlotrg napominjući da se bavi jezikom kao sistemom znakova koji je sredstvo komunikacije i polje ideoloških borbi. “Kad progovoriš, najmanje me zanima koje si nacije i šta si imala u školi iz maternjeg jezika”, kaže Sandra.
Nasilje jezikom
Najlakši i najbrži način da nekoga povrijedimo je kada ne biramo riječi tokom komunikacije. Korištenje nekorektne terminologije na primjeru LGBT tema nekada je posljedica namjera, ali i nerijetko neznanja. Sandra Zlotrg tome dodaje i posljedicu svijesti ili nesvijesti.
“Grafiti na zidovima i baneri na utakmicama koji pozivaju na nasilje; prijetnje na Fejsbuk-zidovima LGBT aktivista/ica, to je jedna priča. To je nasilje jezikom. Druga je priča medijsko izvještavanje. Način kako se u novinama, na radiju, televiziji i portalima piše o LGBT pravima i osobama ne oslikava samo (ne)svijest osobe koja priprema prilog, nego i stav uredništva. Neki desni mediji svjesno i namjerno koriste nekorektnu terminologiju i krše kodekse i zakone (i o zabrani diskriminacije i o ravnopravnosti spolova). To je govor mržnje. Naš je aktivistički zadatak ukazivati i na nasilje jezikom i na govor mržnje. Cilj je stvoriti takav javni prostor gdje će govor mržnje postati društveno neprihvatljiv. Korak dalje je imati novinare i novinarke senzibilizirane da problem diskriminacije LGBT osoba osvijetle sa različitih strana, da promoviraju ljudska prava i da rade na dokidanju društvene stigme koja sada postoji. Da, imali smo slučajeva sjajnih članaka sa nekorektnom terminologijom koja je posljedica neznanja, a ne zle namjere. Znam da zvuči ngo-ovski otrcano, ali: posljedica nedovoljno razvijene svijesti”, navodi naša sagovornica.
U bh. medijima prostor između govora mržnje i angažiranih članaka popunjava obilje agencijskih vijesti koje kruže našim medijskim prostorom, a većina se prenosi bez intervencija.
“Ako nisu popraćene slikom, redakcija eventualno stavi sliku (u slučaju LGBT tema, svaka redakcija ima dvije-tri koje se stalno ponavljaju), a ponekad i promijeni naslov ili podnaslov. Prošle godine je bila vijest da su se u Kanadi dvije starije žene poslije 70 godina zajedničkog života vjenčale. Jedina intervencija jedne redakcije bila je dodavanje upitnika na podnaslov ‘Prava ljubav’. Tekst je o pravoj ljubavi, a redakcija stavlja upitnik”, navodi Zlotrg jedan od tipičnih primjera neadekvatne opreme teksta preuzetog sa agencija. Uprkos takvim primjerima, posljednjih godina primjećujemo pomke na planu pisanja novinskih tekstova o LGBT temama. Neprimjerena terminologija sve češće se zamjenjuje korektnom.
Raditi s ciljem promjena
Da li su pomenuti pomaci dovoljan motiv da se nastavi baviti zagovaranjem korektne terminologije bilo je naredno pitanje koje sam postavila svojoj sagovornici.
“To je problem sa zagovaranjem politički korektne terminologije. Pretpostavka je da mijenjanje jezičkih navika treba pratiti mijenjanje shvatanja i općenito svijesti. Oslovljavati žene u ženskom rodu ako obavljaju neku funkciju ili imaju neko zvanje nema nekog efekta ako ćemo i dalje smatrati da bi toj ženi pametnije bilo da sjedi kod kuće i odgaja djecu. Tako je i sa LGBT aktivizmom. Ako novinari i novinarke shvataju da su LGBT prava ljudska prava i da LGBT osobe imaju pravo na dostojan život bez nasilja i prijetnji, onda je njima lako objasniti zašto termini poput ‘homoseksualizma’ ili ‘homoseksualnog stila života’ ipak nisu korektni. Možemo raspravljati o nijansama u značenju, pa čak i o manjkavostima koncepta političke korektnosti. Međutim, situacija da neki novinari i novinarke preuzimaju korektnu terminologiju, ali i dalje misle da je homoseksualnost neprirodna, devijacija, prelazna i sl., eh, to naš posao čini težim, ali ne manje važnim. Znači da su mehanizmi diskriminacije postali manje očiti te da i dalje treba raditi na obrazovanju.”
Od lične odgovornosti prema bilo kojem poslu koji radimo zavise i rezultati tog posla. Odgovaran/a pojedinac/ka će kroz svaku vrstu angažmana pronaći način da doprinese široj zajednici. Slično misli i Sandra Zlotrg.
“Raditi s ciljem da se postigne neka promjena u društvu kako bi nam svima bilo bolje – zar to ne bi trebala biti svrha svakog posla? Tako i posla kojeg zovemo naukom. Još jednom, jezik je širi pojam od standardnog jezika. Ali, u školi učimo samo standardni jezik, štrebamo pravila koja su sama sebi svrha, učimo šta je pravilno, a šta nepravilno, bivamo kažnjeni kad nešto nestandardno progovorimo ili napišemo. Posljedica je toga općenito nizak stepen pismenosti, ali i netrepeljivost u javnom prostoru prema dijalektima (slučaj ‘kisla mi glova’), prema onima koji koriste drugu varijantu (’tisuća’ u Sarajevu će izazvati iste reakcije kao i ‘kafa’ u Vitezu) i posljedica je da griješimo i gdje treba i gdje ne treba (‘hvaliti’, ‘opšćina’, itd.). Samo ako pomjerimo fokus sa školske gramatike i pravopisa (jezik kao sistem znakova) na govorni jezik (jezik kao sredstvo komunikacije) možemo početi nešto mijenjati. Kako bi nam svima bilo bolje.”
Misli kako govoriš
Nedovoljna senzibiliziranost za korištenje korektnog jezika ne manifestuje se samo na primjeru LGBT tema. Slično tome kao posljedicu neznanja možemo čuti i kada je riječ o osobama sa mentalnim poteškoćama ili invaliditetom. Nerijetko ćemo čuti i od predstavnika/ca organizacija koje se bave ljudskim pravima kako prave greške poput one da osobu sa invaliditetom nazivaju invalidom. Šta onda da očekujemo od onih koji/e nemaju profesionalnu obavezu da se pravilno izražavaju?
“Dobar je primjer. Imamo izbor koristiti ‘homoseksualac’ ili ‘homoseksualna osoba’; ‘invalid’ ili ‘osoba sa invaliditetom’. Izrazi ‘homoseksualac’ i ‘invalid’ ustaljeni su u govoru i zamjenjuju pogrdne ‘peder’ i ‘hendikepirani’. Međutim, preporučuje se ‘homoseksualna osoba’ i ‘osoba sa invaliditetom’ jer tim izrazima u prvi plan stavljate osobu, njenu ljudskost, a uz to dajete do znanja da među tom populacijom ima i žena (kad u novinama piše ‘homoseksualci paradiraju’ stiče se utisak da je to svemuški party). U slučaju ‘osoba sa invaliditetom’ ima još jedna važna nijansa. Konotacija izraza ‘invalid’ jeste da je ta osoba (radno) nesposobna. Tako korištenjem termina ‘osoba sa invaliditetom’ dajemo do znanja da i takve osobe imaju ista ljudska prava, samo različite načine da ih ostvare (s obzirom na vrstu i stepen invaliditeta). Dakle, u upotrebi ni ‘invalid’ ni ‘homoseksualac’ ne moraju značiti uvredu, ali odaju manjak obaviještenosti (ili senzibiliziranosti)”, objašnjava Sandra Zlotrg.
Njegujući sve naše podjele, mnogo važnije od onoga što govorimo postao je naziv jezika koji govorimo, a njemu se najčešće ne posvećujemo van onoga što su putem jezike potvrde nacionalne podobnosti ili barem pripadnosti.
Ismijavaćemo rodno korektni jezik i pronalaziti primjere koji će nasmijati uši nepripremljene za transponovanje iz muškog u ženski rod. Sve nam je teže od uzimanja spreja i šaranja uvredljivog grafita putem kojeg ćemo poželjeti smrt svima koji/e su van heteropatrijarhalnih obrazaca. Usvajanje korektne terminologije bez mijenjanja svjetonazora možda nije najbolji recept, ali jeste početak. Mislite kako govorite. Ili kao što na početku rekosmo, jezik je odvika kao i navika.
