Izvor: Vox Feminae
Piše: Tihana Bertek
Herculine Adélaîde Barbin, interseksualna osoba iz Francuske, rođena je 1838. Obitelj ju je zvala Alexina, smatrala je djevojčicom i tako je i odgajala. Alexina se u školi zaljubila u prijateljicu i često bi se usred noći ušuljala u njenu sobu. Kada je imala 17 godina, počela se obrazovati za učiteljicu i ubrzo se zaljubila u jednu od profesorica, a kad je i sama počela raditi kao učiteljica, zaljubila se u kolegicu i postale su ljubavnice.
Herculine u pubertetu nije dobila menstruaciju i nisu joj narasle grudi, a dlačice iznad usne redovito je podrezivala. Većinu života bila je bolesna, a kada je, kao pobožna katolkinja, napokon podijelila s biskupom svoju situaciju, dogovoreno je da je pregleda doktor. Otkriveno je da Alexina ima malu vaginu, ali i jako mali penis i testise unutar tijela. Današnjim medicinskim rječnikom, dijagnosticiran joj je pseudohermafroditizam.
Nakon toga je Alexina pred zakonom proglašena muškarcem: promijenila je ime u Abel, preselila se u Pariz i počela pisati memoare, u kojima je o sebi pisala u ženskom rodu prije prisilne promjene spolnog određenja, a u muškom nakon. Abel je živio u siromaštvu i nije bio sretan dodijeljenim spolom. Godine 1868. počinio je samoubojstvo udisanjem plina iz štednjaka, a njegovi memoari pronađeni su pored kreveta.
Kasnije ih je ponovo otkrio Michel Foucault te ih objavio uz svoj komentar pod naslovom Herculine Barbin: Being the Recently Discovered Memoirs of a Nineteenth-century French Hermaphrodite (1980.). U svom uvodu, Foucault se pita zašto uopće trebamo “pravi” spol, navodeći kako se Abel/Alexina s nostalgijom prisjeća “sretnog limba ne-identiteta”. Ukazujući na promjenu shvaćanja hermafroditizma koja je nastupila u 18. stoljeću, Foucault navodi kako se prije toga većinom smatralo da hermafroditi jednostavno imaju dva spola i da se sami mogu opredijeliti za jedan. U srednjem vijeku, primjerice, od samog fenomena interseksualnosti šokantnije je bilo ako bi se osoba predomislila nakon što je donijela odluku, jer bi se tada pojavila sumnja na sodomiju. Međutim, u 18. stoljeću, piše Foucault, “biološke teorije seksualnosti, pravna koncepcija individue, oblici administrativne kontrole u modernim nacijama, postepeno su doveli do odbacivanja ideje mješavine spolova u jednom tijelu, i posljedično do ograničavanja slobodnog izbora neodređenih pojedinca. Od tada pa nadalje, svatko je morao imati jedan i samo jedan spol”.
To je značilo da doktor nije više morao prepoznati istovremenu prisutnost obaju spolova, već dešifrirati “istinski” spol osobe koji je bio skriven ispod “anatomskih obmana”. Iz pravne perspektive, to je podrazumijevalo gubitak slobodnog izbora – pojedinci nisu više sami mogli odabrati preferirani spol, već su to činili stručnjaci “obučeni” za otkrivanje “istine tijela”. Taj zadatak smatrao se osobito važnim u sprječavanju raskalašenog i nemoralnog ponašanja budući da se vjerovalo da pojedinci mogu sakriti svoj pravi spol kako bi na neki način profitirali od svojih anatomskih kurioziteta. Seksualna neodređenost, piše Foucault, bila je shvaćena kao fikcija koju treba razbiti: “Trgnite se, ljudi, iz svojih iluzornih užitaka; skinite svoje maske i sjetite se da svatko ima svoj spol – istinski spol”.
U tekstu “The Five Sexes: Why Male and Female Are Not Enough” (1993.) Anne Fausto-Sterling bavi se idejom interseksualnog tijela, kritizirajući činjenicu da je zapadnjačka kultura duboko uvjerena da postoje samo dva spola. Fausto-Sterling je umirovljena profesorica biologije i rodnih studija na Odsjeku molekularne i stanične biologije i biokemije te bivša direktorica Studija znanosti i tehnologije na Sveučilištu Brown. Autorica je knjiga Myths of Gender: Biological Theories about Women and Men (1992.), Sexing the Body: Gender Politics and the Construction of Sexuality (2000.) i Sex/Gender: Biology in a Social World (2012.).
Prema grčkoj mitologiji, Hermes i Afrodita imali su sina Hermafrodita, koji je u dobi od 15 godina postao pola žena, pola muškarac, nakon sjedinjenja s nimfom Salamakijom. U antičkoj umjetnosti hermafroditi su se najčešće prikazivali kao ženski likovi s muškim genitalijama, a kroz povijest figura hermafrodita označavala je jedinstvo ljudske dualnosti i često se pojavljivala u mitovima o postanku ljudi. Neki izučavatelji Talmuda, primjerice, vjeruju da je Bog stvorio Adama kao hermafrodita, da bi ga zatim podijelio u dva bića.
Daleko od toga da su mitska bića, hermafroditi su, navodi Fausto-Sterling, svuda oko nas. Psiholog John Money sredinom 20. st. procijenio je da je učestalost interseksualnosti među novorođenčadi čak 4%, no Fausto-Sterling je sa skupinom studenata s Browna izračunala da je ipak riječ o nešto manjem broju – oko 1,7%. Danas ta djeca odmah nakon rođenja dobivaju hormonalni i kirurški tretman kako bi se razvila u “normalne heteroseksualne muškarce ili žene”. Fausto-Sterling dodaje da to nije nikakva urota, već da je cilj pomoći ljudima da se uklope. Međutim, taj cilj poduprt je vjerovanjem da postoje samo dva spola i da oni predstavljaju jedini i pravi model psihičkog zdravlja i životnog zadovoljstva.
Nasuprot tome, Fausto-Sterling smatra da se model dvaju komplementarnih spolova protivi prirodi: “Biološki govoreći, postoji mnogo nijansi između ženskog i muškog; ovisno o tome kako kategorizirate, može se reći da se spektar sastoji od barem pet spolova – a možda i više.”
Termin “interseksualno” obuhvaća tri velike podskupine koje imaju određenu kombinaciju muških i ženskih karakteristika. To su: hermovi – tzv. pravi hermafroditi, koji imaju jedan testis i jedan jajnik; mermovi – “muški pseudohermafroditi,” koji imaju testise i neki aspekt ženskih genitalija ali ne i jajnike; i fermovi – “ženski pseudohermafroditi”, koji imaju jajnike i neki aspekt muških genitalija ali ne i testise.
Fausto-Sterling tvrdi da bi se svaka od navedenih kategorija trebala smatrati zasebnim spolom, dodajući da je spolni identitet “ogroman, beskrajno fluidan kontinuum koji probija okvire čak i pet kategorija”. Stoga, umjesto da interseksualne osobe promatramo kao međuprostor između dviju krajnosti, muškog i ženskog, ona predlaže da ih shvatimo kao točke u otvorenom, multidimenzionalnom prostoru.
Referirajući se na Foucaulta, autorica ističe da je odnos prema interseksualnosti u 20. stoljeću jasan primjer biomoći utoliko što se znanja iz područja kao što su biokemija, endokrinologija, embriologija i psihologija koriste za kontrolu i definiranje normativnog ljudskog tijela. Iz tog razloga, medicinski tretman interseksualnosti ne smijemo promatrati kao napredak, već kao oblik discipline tijela koja se ne uklapaju u binarni sustav. “Budući da doslovno utjelovljuju oba spola, hermafroditi podrivaju tradicionalnu ideju seksualne razlike: oni imaju uznemirujuću sposobnost da žive naizmjence kao jedan spol, a zatim kao drugi.”
Sedam godina nakon objave ovog teksta, Fausto-Sterling napisala je da se moderno društvo pomaknulo od ideje pet spolova i prepoznalo da su rodne varijacije normalne te da nekim ljudima čak mogu poslužiti za istraživanje i poigravanje identitetom. Također je priznala da nije trebala toliku važnost pridati genitalijama jer one ne mogu obuhvatiti raznolikost svih mogućih seksualnih identiteta i karakteristika.
Njena vizija budućnosti podrazumijeva umnožavanje spolova do neslućenih razmjera. “Bio bi to svijet ravnomjerno podijeljenih moći … Pojavila bi se nova etika medicinskog tretmana koja bi dopustila ambigvitet u kulturi koja je nadišla seksualnu razliku… U mom idealnom svijetu medicinska intervencija bila bi zajednički pothvat doktora, pacijenta i drugih savjetnika specijaliziranih za pitanje rodnog multipliciteta.”
Reference:
Anne Fausto-Sterling: “The Five Sexes: Why Male and Female Are Not Enough”, The Sciences, ožujak/travanj 1993.
Michel Foucault, “Introduction,” Herculine Barbin: Being the Recently Discovered Memoirs of a Nineteenth-century French Hermaphrodite, New York: Pantheon, 1980.
