Traktat o klubu i neklubu

Piše: Amar Bašić
Foto: wallpaperswide.com

Rasprava između otvorenosti i diskrecije stara je koliko i sama sarajevska scena. Koliko treba biti otvoren, koliko oprezan, koliko talasati, koliko zamjeriti ili čestitati onima koji su unutar ili izvan ormara. Jedna od prvih diskusija, još ranih dvijehiljaditih, na tadašnjem Homo klubu portala sarajevo-x.com, upravo se ticala ideje nekoliko mladića iz Sarajeva da počnu organizirati okupljanja po stanovima. Dok su jedni to vidjeli kao način da se ljudi upoznaju “licem u lice”, bez anonimnih profila i anonimnih SMS-ova, drugi su ideju dočekali na nož kao oblik samogetoizacije, bez da su ponudili neku alternativu.

Petnaestak godina kasnije, umjesto neformalnih grupa imamo formalne organizacije i scenu, umjesto neformalnih okupljanja imamo zvanični sarajevski gej klub, a umjesto anonimnih digitalnih profila na GayRomeu imamo anonimne digitalne profile na Grindru. Baš na Grindru pomislih kako nije loše, za vrijeme SFF-a i pojačane turističke posjete, dodatno promovirati jedini klub u Sarajevu. U moru komunikacijskog šuma, međutim, jedan me razgovor naročito pogodio. Ukazao je da rasprava još traje, a da su neki od nas još uvijek zaglavljeni u starim zamkama – bez fotografije, sa sivom siluetom na crnoj podlozi, određene visine i težine, bijele rase, versatilne pozicije, te u potrazi za razgovorom, prijateljstvom i “odmah sad”.

“Ima li pedera?”

“Valjda će biti. Pederski je klub.”

“Pa jesi ikad bio?”

“Pa jesam. Puno puta, rekoh.”

“Aaa, fino… Nije ti neobično ići tamo?”

“Zašto bi bilo? Muzika nije uvijek po mom ukusu, al’ zna biti zabavno.”

“Pa nezz… Gomila sarajevskih pedera. Nekako friki.”

“A na Grindru je, valjda, gomila sarajevskih kengura?”

“Hahaha”

Hahaha – univerzalno skretalo sa teme, kao držač za vrata. Ne bi da nastaviš nit, al’ ti nije ni do prekidanja komunikacije. Međutim, već solidno nabrijan, insistiram na odgovoru.

“Ne volim ekskluzivna mjesta. Samo za crnce, bijelce… gej…”

“Šuplja!”

“Nije. Čista istina.”

Pomislih kako postoji mnoštvo heteroseksualnih mjesta koja su i te kako ekskluzivna u smislu da mi tamo nismo dobrodošli. Prije nekoliko sedmica rečeno mi je da napustim jedan lokal, “milom ili silom”, zbog poljupca sa momkom.

Teško je iznova se boriti sa argumentom samogetoizacije koja to zapravo nije, jer je jedino što izbija iz te teze neznanje kod strejtera i strah kod neautiranih gejeva. Kao npr. neizlazak na izbore pod lažnim izgovorom da se ništa ne može promijeniti. Ili nuđenje mita ljekaru pod lažnim izgovorom da nam je cjelokupni zdravstveni sistem svakako korumpiran.

Ipak, za strejtere je lakše razumjeti odakle nerazumijevanje dolazi. Njihovo pravo na javni prostor se toliko podrazumijeva da ne mogu ni zamisliti svijet u kojem bi moglo biti drugačije.

Istina je da heteroseksualci ne moraju dati heteroseksualni prefiks svojim klubovima, ali samo zato što je apsolutna većina klubova na ovom svijetu heteroseksualna. To ih ne čini “normalnim”, jednostavno heteroseksualnim. Gej klub izgleda isto kao strejt klub. Neki su tu kao prijatelji, neki su zainteresirani, poneko pleše, poneko se ljubi, poneko razgovara. Reći da je gej klub po bilo čemu ekskluzivan u odnosu na strejt klub je isto kao reći da je borova šuma ekskluzivna u odnosu na bjelogoričnu.

Razlika je u slobodi. Prva stvar koju kao gejevi uradimo, prilikom ulaska u bilo koji novi prostor, je da ga skeniramo i procijenimo koliko je siguran. Koliko su glave oko nas pismene ili kockaste. Radi se o navici koja je toliko ukorijenjena da je većina nas više niti ne percipira. Dešava se negdje u pozadini, kao disanje. Međutim, ma koliko mi ne primjećivali taj napor, on nas itekako iscrpljuje. Zato imamo klubove – mjesto u kojem svijest o svojoj seksualnosti možemo okačiti o klin na ulazu i na nju zaboraviti do trenutka kad krenemo izaći. Tu smo mainstream. Nismo posebni, okuženi, sramotni, izopćeni. A/p, fem/nefem, diskrecija, intonacija, kukovi, labavi zglobovi… sve su to sporedne informacije. Strejteri su tu također sa nama, da se zajedno, slobodno i ravnopravno, zabavljamo.

Koliko god to možda nekome zvučalo nelogično, gej klub nije mjesto za samogetoizaciju. To ćemo prije naći na Grindru. Tamo nema lezbejki, strejtera, prijatelja i prijateljica. Nema dostojanstva na anonimnom profilu, kao što ga nema ni dok nekome pušimo negdje, u autu, u mraku, mimo svijeta, nakon čega se rastajemo sa osjećajem stida iako smo samo podijelili trenutak fizičkog zadovoljstva sa drugim ljudskim bićem.

Sve to sam pokušao, sa ograničenim uspjehom, spakovati u dvije rečenice. Uslijedio je odgovor koji je nevješto poistovjetio licemjerstvo i iskrenost.

“Ja kad izađem ne izlazim kao gej. Nego kao čovjek kojem treba opuštanje.”

“Ne izlaziš ti kao gej, ali ako zaplešeš sa drugim momkom, drugi te ne gledaju nikako drugačije.”

“A što bih plesao?”

Valjda, zaurlah u sebi, što ljude ponese muzika. Valjda zato što je plesanje jednako prirodno kao i šetanje, druženje, smijanje. Koliko se socijalnih funkcija moraš odreći kako bi zadovoljio nezasiti ormar? Pitam se, da li heteroseksualci ikada sebi postave pitanje: “A zašto bih plesao?”

“Jesi li aut?”

“Kao što većina moje raje ne potencira da su hetero… Ni ja ne naglašavam svoju orijentaciju. Normalno se ponašam. A da me pitaju, rekao bih da nisam.”

“Zašto si onda na Grindru?”

“Onako… razonoda, bleja.”

Lažeš, procijedih u sebi.

Kakvu razonodu možeš pronaći na anonimnoj gej-seks aplikaciji dok istovremeno prezireš isticanje svoje gej orijentacije? Nisi u stanju podijeliti neodvojivi dio svoje ličnosti sa prijateljima, ideš toliko daleko da odbaciš plesanje kao još jednu manifestaciju “pederluka”, a razonodu ćeš pronaći u blejanju po depersonaliziranim profilima drugih “normalnih” gejeva? Kontakt sa živim, opipljivim ljudskim bićima prokazuješ kao neprirodan i nepotreban, samogetoizirajući, a blejanje po loše izrezanim torzoima i obezglavljenim kurčevima podmećeš za integritet.

Lažeš, zato što unatoč svom strahu i samoprijeziru ne možeš pobjeći od svoje prirode. Lažeš i kad kažeš da si u kući gej, a vani strejt. Da si se rodio samo pedesetak godina ranije, laganje bi vjerovatno bilo lakše. Možda bi mogao cijeli život provesti bježeći od samog sebe. Ali danas postoji ta prokleta digitalna alatka koja ne da mira. Previše je prosta, skrivena na telefonu, ne da zaboraviti da ipak želiš kontakt sa drugima sličnim sebi. Omogućava ti da lažeš i sebe i druge, dok se istovremeno drogiraš prividom konekcije sa ljudskošću koju si uskraćuješ.

Lažeš, zato što ljudi nisu ostrva. Zato što laganje prijateljima izjeda i iscrpljuje. Ormaruše često zaboravljaju da su autirani ljudi također nekad bili u ormaru. Sjećamo se kako je biti sam u svom očaju, blejeći sa hordom jednako samoprezrivih očajnika koji bi radije zatomili ljudskost nego se suočili sa svijetom.

Znam da lažeš, i da si na Grindru zato što gotovo svaki dan tvoja priroda nadjača sve tvoje instinkte i samokontrolne kočnice, pa ti se pogled zaustavi na nekom muškarcu duže nego što bi ti to želio, ili zadrhtiš ako nekoga slučajno dotakneš u prolazu. Lažeš sebi da si gej samo u četiri zida, a zapravo si gej uvijek i svugdje. Samo si u kući ti, a izvan kuće licemjerni ti.

Na Grindru si zato što ne možeš odbiti drogu. Bez kontakta ne možeš, a suočavanje sa stvarnim ljudima neminovno vodi ka otvaranju. Kada pred sobom imaš stvarnog, opipljivog, privlačnog, zanimljivog, zainteresiranog muškarca, tada prosto znaš. Ne morate se ni autirati, ne mora ti niko ništa reći ni nacrtati. Znaš da njegov pogled prodire dublje ispod površine i u tebi vidi tačno ono što želiš da vidi, i znaš da je on također svjestan tvog propitujućeg pogleda i tvoje želje da mu se približiš. Nema tora, nema geta, nema normalnih i nenormalnih, nema a i p, nema fem i nefem. Ne želiš da mu popušiš u nekoj smrdljivoj vukojebini daleko od pogleda i pitanja. Želiš da ga dotakneš, da osjetiš njegov dah, da poslušaš šta ti ima reći. Naposlijetku, želiš da sinhronizirate njihanje kukovima uz neki pjesmuljak i da se fokusiraš na njegove oči toliko snažno da stotine drugih rasplesanih ljudi oko tebe postanu poput tapete na zidu, kulisa za vašu tjelesnu komunikaciju. Makar i na jednu noć.

Lažeš, ponavljam, dok me gorčina preplavljuje i sprečava da sve ovo napišem, kao da bi samo iznošenje ovih misli u kontekstu ove aplikacije i ove komunikacije obezvrijedilo svaki argument. Jer da ne lažeš, ne bi ni bio na jebenom Grindru. Pretvaranje sa heteroseksualnim prijateljima u heteroseksualnom okruženju bi bilo sasvim dovoljno. Laže ko god kaže da je život u četiri zida dovoljan. Laže ko god upita zašto bi zaplesao. Jednostavno laže. Jer ljudi nisu ostrva, a Grindr nije razonoda.

Ništa od toga nisam napisao. Barem ne na Grindru. Jesam ovdje. Možda i objavim. Možda mu pošaljem link. Prije toga ću otići sa momkom u klub, gdje ćemo da plešemo, i da se smijemo, i da se ljubimo, i da se družimo, i da pozdravljamo stare i upoznajemo nove ljude: pedere, lezbe, trandže, strejtere, bučice, femice, fučice, mede, tetkice, vidre… Bit ćemo otvoreni, slobodni, sretni i dostojanstveni, a kasnije ćemo se povući u intimu i raditi ono što se radi u četiri zida.

 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala LGBTI.ba.

Komentari

komentara