Treslo se Sarajevo, rodila se Povorka

Izvor: Bilten.org
Piše: Ines Tanović Sijerčić
Foto: AFP/Elvis Barukčić

Šetnjom nešto više od 3.000 ljudi od Vječne vatre do Parlamenta BiH u Sarajevu je u nedjelju, 8. septembra, održana prva Bh. povorka ponosa.

Za razliku od brojnih gradova u regionu u kojima su prve povorke ponosa obilježene nasiljem, za vrijeme ili nesporedno poslije njenog održavanja, Sarajevo je za svoj prvi Pride izabralo drugačiji scenarij od onog kojeg su mnogi očekivali, a neki i priželjkivali. Umjesto mržnje, straha i netrpeljivosti, sarajevskom Titovom ulicom šetala je ljubav, solidarnost, hrabrost i sloboda. No dok jedni u danima nakon Povorke kontinuirano naglašavaju činjenicu da je sve prošlo mirno i bez ijednog incidenta, želeći onima drugima dokazati kako Sarajevo nije “grad radikalnog islama” kako ga žele prikazati ili pak same sebe uvjeriti da “sarajevski duh” mutikulturalizma, inkluzije i tolerancije i dalje živi, pa makar i dva sata godišnje – puno je važnije analizirati poruke koje je Povorka poslala i potencijal da, osim što će ostati zabilježena kao historijski dan za LGBTIQ zajednicu u BiH, postane transformacijski i kohezivni trenutak za borbe koje slijede.

Gotovo punih pet mjeseci od najave da će se u Sarajevu 8. septembra održati prva bh. Povorka ponosa, bh. javnost i mediji uglavnom su se bavili pitanjima potpore građanstva, stranaka i religijskih zajednica održavanju Povorke, te njenim sigurnosnim aspektima. U brojnim političkim reakcijama koje su se nizale u prvim danima gotovo da nije bilo neočekivanih: SDA je pozvala Organizatore da odustanu od Povorke i “bez ikakve potrebe ne unose nered među građane glavnog grada Bosne i Hercegovine” u čemu im se pridružila i stranka predsjednika Skupštine Kantona Sarajevo Dine Konakovića – Narod i pravda, nastala upravo od bivših kadrova SDA, a koja je dio aktualne vlasti u Kantonu Sarajevo. Ostatak “sarajevske šestorke” – Naša stranka, SDP, DF i SBB, u najboljoj maniri ljudskopravaškog i diplomatskog diskursa, pozivali su se na konvencije, ustav i različite pravne akte kojih je BiH potpisnica, a koji svim građanima/kama garantiraju jednaka prava, time – neki više, neki samo deklarativo – pružajući podršku najavljenom protestu. HDZ na čelu s Draganom Ćovićem, kao “glavnim” nositeljem i zaštitnikom europskih vrijednosti u BiH, službeno se niti jednom nije oglasio po ovom pitanju, a sam Ćović diplomatski je odogovorio da “kod nas svako malo neko paradira” te da je uvijek bio pobornik različitosti. Ni stranke u Republici Srpskoj nisu imale ništa za reći na temu Pridea, osim načelne podrške PDP-a, pa su politička prepucavanja i tenzije ostali gotovo u cijelosti koncentrirani i vezani za teritorij Kantona Sarajevo.

Jedno je šta kažu svete knjige, a drugo što život nosi

Predstavnici religijskih zajednica u BiH, također očekivano, usprotivili su se Povorci, ali i nasilju. Stav Katoličke crkve u BiH došao je tek nesporedno pred održavanje Povorke i to u tekstu pod naslovom “Što Katolička Crkva može reći o ‘Paradi’?” na stranicama Katoličke Tiskovne Agencije, inače glasilu Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, gdje se naglašava da se “održavanje ove manifestacije u Sarajevu smatra sramotom za ovaj grad”, ali istodobno ističe “kako bi još veća sramota bilo da u, ne daj Bože, neredima zbog iste, netko strada”. Srpska pravoslavna Crkva za javnost je ostala suzdržana po ovom pitanju, dok je predsjednik Jevrejske zajednice u BiH, Jakob Finci realistično konstatirao da “je jedno šta kažu svete knjige, a drugo šta život nosi”. Islamska Zajednica u BiH dva puta se oglasila po pitanju Povorke i vrlo jasno iznijela svoje protivljenje i distancu naspram njenog održavanja, ali je također pozvala i na mir i nenasilje. Bitna je to činjenica, posebno ako se prisjetimo da je dan uoči Povorke HINA donijela tekst pod naslovom “Islamska zajednica pozvala na bojkot homoseksualne parade u Sarajevu, Katolička crkva na suzdržanost od nasilja”, a niz hrvatskih medija isti i prenio, gdje je čak i sam Organizacioni odbor Povorke morao demantirati ovakve navode, te pozvati medije na etičko i profesionalno izvještavanje, a ne huškanje u stilu 90-ih.

Govor mržnje, netrpeljivost, pozivi na segregaciju, prijetnje pa čak i napad na dvije pripadnice zajednice obilježili su prvu sedmicu nakon najave Povorke. I kako god se činilo da ovakva polarizacija na vidjelo izbacuje sve najgore u bh. društvu – koliko je homofobno, mizogino, patrijarhalno i nasilno, posebice prema manjinama i ženama – toliko je i podrška koju je dobio Organizacijski odbor u prvim danima, ali i mjesecima priprema koji su uslijedili, pokazala još jednom da takva polarizacija ne mora nužno biti negativna, te da u konačnici može proizvesti rezultat koji nadilazi i najoptimističnije pretpostavke.

I dok je Organizacijski odbor Povorke višemjesečno, pa tako i tijekom cijelog ljeta intenzivno radio na pripremama i suradnji sa svim institucijama uključenim u organizaciju Pridea, politički pritisci i tenzije sačekali su da se srola ćilim i ugase svjetla Sarajevo Film Festivala. Stranka Narod i Pravda na čelu s Konakovićem tako je 20 dana prije održavanja Povorke pozvala Organizatore da istu otkažu i da “vode računa o činjenici kako je velika većina građana Sarajeva protiv povorke, jer su u suprotnosti s tradicionalnim vrijednostima i njihovim vjerskim osjećanjima.” Ova izjava pokrenula je lavinu reakcija i prepucavanja unutar vladajuće šestorke, ali i na relaciji SDA-NiP kao dviju najvećih bošnjačkih stranaka u Kantonu. Premijer Kantona iz redova Naše stranke Edin Forto, naveo je obavezu Vlade KS da se Povorka ponosa održi te da svi građani/ke trebaju uživati jednaka prava, uključujući i pravo na okupljanje i zaštitu policije, te podsjetio Sarajlije da “valja držat’ i njegovat’ imidž” prikazan tijekom Festivala. Kantonalni odbor SDA Sarajevo zaboravnog je Konakovića podsjetio da je na čelu Ministarstva unutrašnjih poslova KS upravo kadar NiP-a, Admir Katica, te da ukoliko žele otkazati Povorku, to mogu i učiniti preko svog ministra. Bio je to i posljednji avaz (glas) od SDA, kojeg je Katica usvojio taman toliko da u narednim danima sav pritisak održavanja povorke prebaci na leđa samih organizatora, kontinuirano podsjećajući i njih i javnost da odluka o otkazivanju povorke iz sigurnosnih razloga može doći i do 48 sati prije zakazanog datuma, te postavljajući dodatne zahtjeve pred Organizatore neposredno pred održavanje povorke (“famozni” betonski blokovi i rešetke).

Naša tradicija je ljubav i naša tradicija je sloboda

U narednim danima mediji su “senzacionalno” objavljivali različite sigurnosne aspekte same povorke – od rute kretanja pa do broja angažiranih policajaca i zaštitara te angažiranja anti-snajperske jedinice. Sveopćoj atmosferi straha, paranoje i probuđenog PTSP-a, svakodnevno su doprinosili medijski naslovi puni govora mržnje i huščake retorike, unatoč apelima organizatora i Upravnog odbora Udruženja Bh. novinari za profesionalnim izvještavanjem. Ovo se posebno odnosi na period posljednjih tjedan dana uoči povorke, kada su najavljena i odobrena i dva kontraskupa – jedan zakazan dan ranije pod nazivom “Dan tradicionalne porodice” u organizaciji UG Svjetlo i nekolicine javnosti slabo poznatih nevladinih organizacija (bosanske verzije Obiteljaša) na istoj trasi, te drugi na isti dan kad i Povorka ponosa, u organizaciji Inicijative Iskorak (neo-selefijskog profila). Protestni vikend na sarajevskim ulicama rijetko je viđen fenomen – gotovo da je podsjećao na mini festival s dvije predgrupe i glavnim izvođačem. Ova tipično sarajevska zezancija na jednu ozbiljnu temu gledana iz post-prajdovske perspektive doista i djeluje tako – treslo se Saraj’vo, rodila se Povorka.

I jedan i drugi kontra-skup zamišljeni su kao odgovor na najavljenu Povorku – trebali su pokazati i dokazati kako je bh. društvo – društvo koje njeguje “prirodnost tradicionalne porodice s aspekta nauke i nebeskih religija” te cijeni “duboku povijesnu ukorijenjenost tradicionalne porodice u bh. društvu.” Pod parolama “Zašto se ne poštuje volja većine” i “Zna se šta je ključ, a šta brava” čuvari tzv. tradicionalne porodice na ulice su izveli tek 200-tinjak svojih istomišljenika, s porukama i šarenim balonima u bojama službene trans zastave, izazvali neviđeni cunami sveopće zezancije na društvenim mrežama. No puno važnije od toga – izazvali su inat i kod onih koji svoj dolazak na nedjeljnu Povorku vjerojatno i nisu planirali.

Možda je to na samom kraju skupa Damir Imamović i najbolje objasnio: naša tradicija je ljubav i naša tradicija je sloboda. A ta sloboda nije pravo, nego borba. I upravo je tako Sarajevo izgledalo u nedjelju 8. septembra – borbeno i solidarno. Toliko da su i sami organizatori/ce s nevjericom posmatrali/e rijeke ljudi koji su hrlili na jedini službeni ulaz. Od očekivanih 500-1.000 ljudi, sarajevsku Titovu ulicu ispunilo je više od 3.000 ljudi iz cijele BiH, regije i inozemstva, a nekoliko stotina ostalo je čekati u Kulovićevoj ulici, nakon što se ulaz na Povorku i službeno zatvorio točno u 12 sati, iz unaprijed dogovorenih sigurnosnih razloga. Naredna dva sata centrom Sarajeva šetala je šarena i vesela povorka slobodnih ljudi – onih koji su svojim postojanjem i uvjerenjima pozivali na solidarnost, jednakost, tekovine antifašizma, pravde i borbe koja mora biti zajednička. Bila je to povorka onih koji ravnopravnost traže za sve, a ne nekolicinu; onih koji pjevajući Ay Carmelu i Bellu Ciao te skandirajući “Smrt fašizmu, sloboda narodu” i ljubavi “nose” antifašizam ulicama Sarajeva kao niti jedan protest u recentnoj istoriji; onih koji su solidarnost iskazali s svim potlačenim i marginaliziranim – Romima, osobama s invaliditetom, radnicima i radnicama, demobilisanim borcima, migrantima i izbjeglicama te svima koji su na bilo koji način diskriminirani i stavljeni na marginu društva; onih koji su pobijedili strah i ponosno koračali sa svim svojim identitetima. Energija koju je Povorka stvorila i političke poruke koje je poslala, pružile su novu nadu i priliku za zajedničku borbu i otpor, koji se neće uklopiti u ustaljene ljudskopravaške i neoliberalne matrice, a koji će radikalno braniti i osvajati svaki pedalj stečene slobode.

Komentari

komentara