Prenosimo tekst jedne majke koji je napisala za blog autuj.se.
Rasla sam uz majku koja je bila krojačica u vrijeme kad su materijali bili sigurno kvalitetniji i taj se posao isplatio. Bila je jedinstvena, unikatna i imala brdo mušterija od kojih je imala sasvim pristojna primanja. Onda valjda nije čudo što sam bila mala princeza kojoj je ona od krpica znala sašiti haljinicu.
Mada sam mislila da će me to zaobići, geni su čudo i vrlo rano sam se zatekla kako šijem za svoje lutkice. Kad sam krenula u srednju školu počela sam da sama sebi šijem odjeću i to mi se dopalo. Jednostavno, davalo mi je šansu da se po nečemu razlikujem od svojih vršnjakinja.
Kad sam se udala, prvo sam rodila sina, a tek nakon sedam godina djevojčicu i uskoro sam postala ista moja majka. Krojila sam i prekrajala svoju garderobu samo da bi sve oči bile uprte u nju.
Naravno, put u pakao popločan je najboljim namjerama. Ona uopšte nije bila taj tip i vrlo brzo je počela da mi pruža otpor. Nikada se nije igrala lutkama, htjela je da je šišam kratko da ne bi imala lokne. S skoro uvijek je nosila trenerku, a sav komšiluk ju je znao kao golmana. Sa svojim bratom i njegovim drugovima igrala je fudbal, penjala se po drveću i banderama, i većinom dolazila kući blatnjava. Sasvim polako, ja sam se predala, u nadi da ona zna o sebi više nego ja.
Problema s njom nije bilo, bila je najbolji učenik u razredu, nikada nije tražila pomoć oko zadaće. Pitanja koja je znala postaviti često su i mene navodila na razmišljanje. I odjednom nije bilo važno kako ona izgleda sve dok izrasta u dobrog čovjeka. Sam proces autovanja nije bio ni lak, ni bezbolan. U manjem gradu, pod strogim pogledima …tetki sa ‘ladnim trajnama… nije mogla jasno da se izrazi.
Odlazak na fakultet, susret sa većim gradom i manjom stegom partijarhata, moja kći pronašla je sebe. Autovala se kao lezbejka i vrlo brzo postala aktivista za prava drugih i drugačijih. Nisam pokušala da joj stojim na putu, nego sam joj se pridružila.
Zapravo poslije nje sam rodila dijete sa posebnim potrebama i moji vidici su se proširili do krajnih granica. Shvatila koliko je svijet različit kad si drugačiji. Na težak način sam naučila da biti drugačiji može samo da proširi tebe kao osobu i tvoj način razmišljanja.
Kada je moja kći došla da sa mnom razgovara i da mi kaže da je lezbejka ja sam se nasmijala i rekla da sam to već znala. Svako ima pravo da bira svoj put i traži ljubav gdje želi. Čak sam i pristala da snimi dokumentarac sa mnom, ako će to nekome pomoći da se pronađe.
Povodom premijere našeg dokumentarca pozvana sam na kvir festival. Pristala sam da odem pomalo uplašena svim onim što sam slušala ranije. Zašto ljudi sa ovih prostora zamišljaju gejeve i lezbejke kao nekoga ko juri ulicom i seksualno opšti sa svakim koga se dočepaju? Zašto ih poistovjećuju sa ubicama, silovateljima, pedofilima?
Uputila sam se na taj festival još mrvicu pod utjecajem patrijalhalnog načina razmišljanja i, naravno, ostala sam postiđena. U Sarajevu me nisu dočekala nikakva čudovišta, već gomila ljudi koji su mi se divili i plakali skupa sa mnom, ali i velika grupa djece koja su samo tražila da ih se prihvati i poštuje njihove izbore i bilo me je stid.
Stid u ime svih onih roditelja koji se odriču svoje djece, koji ih se stide, koji osuđuju njihove izbore, a ponajviše onih koji ih pokušavaju popraviti. Imam dosta godina, rodila sam petero djece, i zadovoljna sam svojim životom, a posebno sam zadovoljna time što su moja djeca postali ljudi sa svojim stavovima i izborima.
Sve u svemu, savjetujem, otvorimo oči, raširimo vidike i pustimo svoju djecu da sami biraju svoj put. Oni nisu drugačiji, žele ono što želimo svi u životu, prihvatanje i mogućnost da traže ljubav tamo gdje to žele. A ljubav je kao voda, uvijek nađe i uvijek će naći svoj put i mi se tu ništa ne pitamo.
Prihvatimo ih punim srcem i pružimo im mogučnost da ih cijenimo zbog onoga što jesu, deklarišimo ih kao dobre ljude sa njihovim postignućima u životu, a ne po seksualnoj orjentaciji.
