Uzmite njene kosti, ali ostavite dušu na miru

Untitled-1

Odmah na ulazu u Silvanin stan osjetio sam blagu vrtoglavicu koja se javila jer su mi se nosnice brzo ispunile gustim dimom mnoštva ispušenih cigareta. Desi se to svaki put, jer čini mi se da čisti zrak u stan uđe jedino na leđima mojih, u zadnje vrijeme, rijetkih posjeta. Tako je sve od vremena kad su je njeni napustili. Nimalo iznenađen prizorom, krenuo sam prema dnevnoj sobi, gdje je ona ležala potpuno prepuštena zvucima postpunka. Prije par mjeseci sam joj poklonio CD, na kojem sam načinio listu sebi najdražih pjesama Dobrog Isaka. Taj dan mi je poslala poruku u kojoj je opisala svoju oduševljenost tekstovima tog benda, i općenito muzikom mračnog vala. Nije ni primjetila da sam ušao, tako da sam na vratima dnevne sobe uzviknuo rečenicu Willya Wonke: ”Good morning starshine, the Earth says hello!”. Od vremena kad smo se upoznali, uvijek se smijala mojim filmskim upadima, no sad je osmijeh koji mi je uputila bio isuviše grčevit da ne bih primjetio. Sjeo sam pored nje, na fotelju, koja je označavala moje mjesto u njenom stanu. Na stol sam spustio šteku plavog Walter Wolfa, kojeg diže među zvijezde još od prvog srednje.

Zagledao sam se u njeno blijedo lice, na kojem su se nazirali oštri završeci kostiju. Čekao sam da počne govoriti. Godine, koje se smo počupali zajedno iz jakog korijena života, učinile su da već znam šta je guši. Njena životna priča je bila ta koja me povezala s njom, i po naredbi sudbine (u koju vjerujem) postao sam njen saborac u životnoj borbi. Smaknuvši pokrivač sa svojih nogu, ukazala mi je na mnoštvo zavoja, koji su pokrivali modre otekline. Žuljevi na prstima bili su raskrvavljeni. Mnogo puta sam joj kroz šalu govorio da tih žuljeva ne bi bilo da smanji pete na štiklama barem za deset cenata. Nakon što mi je pokazala ‘ranjeno’ tijelo, uzela je kutiju cigara sa stola, izvadila jednu i kutiju je ljutito bacila na stol koji je bio krcat papirima. Papiri su počeli padati s rubova, kao i suze iz njenih očiju. Ti papiri su bili njen život, njena borba, čiji kraj se godinama prolongira. Na vrhu su stajale kopije svjedočanstava iz srednje škole, diploma o završenom fakultetu i lična karta. Svugdje je stajala njena slika, zatamljena crnom tintom, a ispod slike je bio njen potpis. Amir Skopljak, Sarajevo, 05. 12. 1983. Oduvijek sam mrzio to ime, vjerovatno jer sam znao Silvanu, a niko ga nije mrzio više od nje. Počela je govoriti u pauzama bolnih jecaja. Vidiš, Ivane, taj Amir Skopljak, prvi sin u porodici Skopljaka, je meni uništio život. Svojom fizionomijom je stavio crni biljeg na moj život. Sad danima trčkaram po javnim ustanovama i molim da poprave grešku koju su načinili. Amir nije bio prvi sin Senada Skopljaka, on je bio njegova treća kćerka. On nije završio školu, nego je Silvana Skopljak noćima dubila nad tom knjigom o pravima građana, a svi tvrde da je to bio Amir. (Knjigom o pravima građana, haha, kakva ironija.) Rekli su mi: ”izvinite, gospodine, ali do promjene imena na vašim papirima neće doći sve dok vaš spol ne bude prilagođen vašim tvrdnjama”. Od kud mi, Ivane, pare za promjenu spola? Godine posjećivanja psihologa u cilju ispunjavanja predtranzicijske norme, su mi izbile posljednji novac iz džepa. Dane provodim u javnim ustanovama moleći da mi priznaju ono što sam u životu sama stekla. Izgleda da niko ozbiljno ne shvata ženu od dva metra, s prenaglašenim kostima lica, dubokim, umornim glasom, koji moli da joj se vrati identitet. Zastala je, a ja vječito nevješt s riječima u teškim momentima, odlučio sam da je zagrlim najjače što mogu. Svoju borbu vodi godinama, a nedavno mi je rekla da se u mom zagrljaju osjeća kao najveća žena na ovom svijetu. ”Ivane, ne mogu mi to oteti!”.

I dok je njeno umorno tijelo drhtalo pod mojim rukama, a njene jake kosti se topile u željama mojih misli, ja sam razmišljao o Bogu. O tome kako je Amir bio njegova najveća greška stvaranja, a Silvanina duša je bila njegov najveći uspjeh. Zašto je tako divno biće dao pod milost i nemilost ljudima i vlasti? Dok sam je gladio po glavi, njenu umornu svijest je otimala pjesma s TVa. ”DIG UP HER BONES, BUT LEAVE THE SOUL ALONE”.

Piše Lejla Isić

Komentari

komentara