Više od etikete: Hidden place

bisexualNisam se trudila razmišljati o biseksualnosti. Podrazumijevalo se. Znala sam da privlačnost nije pitanje spola i nisam se ograničavala formulom muškarac – žena. Voljela sam svoju najbolju prijateljicu godinama. Voljela sam je na više načina i kroz razne faze, ponekad nježno i erotski nabijeno čulima, a ponekad čisto drugarski i samo tako, frigidno čak, ponekad usputno, onako kako se vole samo najbolji prijatelji, za koje jedino znamo da nas neće napustiti. Mada, ponekad nas baš oni ostave na onoj stanici životnog puta na kojoj nikad ne bismo birale da stojimo same. Takve stanice obično imaju neonske natpise s priznanjima o nama samima koja nose određenu težinu namijenjenu samo nama i ako tada nismo u stanju ponijeti vlastiti natpis, propadamo u životarenje opisani drugim ljudima, drugim identitetima, prihvaćamo i svojatamo tuđa lica, podliježemo ispredenom sistemu uputstava za svakodnevnicu. Neuredno je, ipak, ljubav i zaljubljivanje nazvati svakodnevnicom. Ti magični momenti kad gubimo stvarnost i odvajamo se od tla kako bi lepršali kroz sanjarenje nisu puko preživljavanje. To je vrijeme kada se osjećamo živi, bolje rečeno, življi nego inače. Volim taj osjećaj eksplozije elana i rasta vjere u sve i svašta. Pitanje neonskog natpisa koji nas definira i doživljaja ljubavi ovdje dolaze do roditeljske figure i do figure okoline.

Evo, u mom slučaju, naivno vjerovanje da se eros ne može uokviriti u normu i kao takav predstavljati ljudima kao jedna od stavki koje nas čine, naišlo je na visok zid u liku provincijskog, plebejskog ugnjetavanja svega različitog kod jedinke. Tako mene tata pita jedan dan: “Imaš li ti ambiciju da se udaš?”, na što ja zbunjeno izgovaram prvu stvar za koju mislim da on želi čuti (ovime u potpunosti objašnjavam svoj odnos sa tatom): “Naravno da imam” i mislim da je tim konformizmom završena stvar (jer mi ne pada na pamet da se udajem ili obavljam bilo kakve druge rituale kojima se promjenljiv čovjek u još promjenljivijem svijetu obavezuje na nepromjenljivost), ali on nastavlja i pita: “Za muškarca ili za ženu?”, i tada prvi put shvatam da je u mom osobnom sistemu vjerovanja jedna takva odluka apsolutno nevažna. Nemam odgovor na takvo pitanje, ne osjećam ga u sebi, zvuči mi nevažno i besmisleno; ponovo posežem za odgovorom koji moj roditelj želi čuti i izgovaram: “Muškarca”. Osjećam se pobijeđeno i povrijeđeno. Zatajila sam dio sebe. Nijema i postiđena, slušala sam taj dan kako se jedan tata brine za svoje dijete sav ukalupljen u konzervatizam. Gdje su sve bježale moje misli ne bi li me bar malo sačuvale te silne brige. Neobjašnjiva sam za svog starog. Mašta me uzela pod ruku već u prvim rečenicama u kojima je Tata tvrdio da veza između dvoje ljudi koja ne može proizvesti dijete nije zdrava veza… nije zdrava veza… Moja mašta u obliku izmaglice pokrivala mi je uši navodeći me na razmišljanje o ljudskoj slobodi, o jednostavosti fenomena privlačnosti, o blagom ritmu mog postojanja, mog neograničenog postojanja u vlastitim formama bezakonja i potrebi da se nikad ničim ne uokvirim u normu, o običnoj, najobičnijoj želji da nesmetano promatram svijet s onog vrha koji uspijem doseći. Nije prvi put da mi neko od mojih bližih srodnika objašnjava koncept mame i tate; zapravo me uvijek čudilo koliko pažnje pridaju instituciji braka, odgoju djece i to sve u vrijeme određeno šablonom za sretan život: dosegneš određenu životnu dob, vjenčaš se, dobiješ djecu, radiš i zarađuješ da bi sve to funkcioniralo, trudiš se da budeš sretan i ispravan, u tome ti pomažu Biblija, Kur'an ili Star Wars, ali ni o tome ne odlučuješ sam, naravno, nego opet ti tvoji preci koji ti ostavljaju sebe u nasljedstvo, bilo da se radi o djedu ili bratu koji je tek nekoliko godina stariji.

Smatrala sam da je moja biseksualnost vid bijega od nametnute formule života kakvu mi je moj roditelj želio usaditi u glavu kao jedino važeće pravilo. Ali, to jednostavno nije tako. Jer kad me susjeda pitala: “Nisi valjda lezbejka?”, nakon što je vidjela neka moja lajkanja na Facebooku, željela sam propasti u zemlju od srama. Ali ne zbog srama što volim žene, nikako, ponosna sam na to što iskreno i neometano volim ljude bez obzira na mnogo toga, nego iz čiste nelagode što se nalazim u takvoj sredini koja me stavlja u situaciju da se pravdam zbog svog odnosa prema nekome. I to u mom gradu, ne rodnom, ali gradu koji mi je bio dom kroz osnovno i srednje školovanje, pa mi je još i mio taj grad, tako poznat, smješten u srcu Bosne, ugodan i topao, a homofoban, te je bolje da ga, stoga, i ne prozivam. Osim što je to moj grad, pa mi je muka što baš tamo, pored mog stana, živi jedna takva dama kojoj smeta moja zaljubljenost u jednu, npr. Lejlu, a bilo bi joj super da volim Marka. Mislim, voljela sam jednom jednog Marka, bila sam treći razred osnovne i nisam znala šta je to homo/hetero/bi/a/seksualnost i nije mi smetalo to neznanje u čekanju kraj prozora da prođe Marko, pa da onda krenem u školu strpljivo koračajući za njim. Nagledala sam se Markove torbe tad, u trećem razredu, i sigurno bi se nagledala te iste školske torbe, pune pitanja i zadaće, da su je nosila neka ženska ramena. Vjerujem da sam i tad znala da je važnije u šta će glava na tim ramenima da odraste od onoga kako će bilo tko od nas konzumirati ljubav, mada je i to bitno.

Meni je bitno da znam tko sam, biseksualka, a ovaj tekst je moj coming out, osim što ja neću potpisati ove riječi svojim imenom, tako da ovo i nije moj coming out. Tužna sam zato što je to, zapravo, nesloboda, biti svjesna kome ne možeš otkriti svoj identitet u potpunosti i skrivati dio sebe zbog ograničenja u svijesti drugih ljudi, a ti ljudi su nam ponekad roditelji i teško je prihvatiti nemogućnost utjecanja na njih. Ili na bilo koga drugog u našoj okolini.

Sjećam se svog prvog poljupca sa djevojkom koja mi se dugo sviđala, tako dugo da sam taj poljubac zamišljala mnogo puta prije nego što se zapravo dogodio, ali nikad, nikad nisam mogla u mašti dočarati ni približnu čaroliju onome što se tad dogodilo. Na koncertu, u gužvi, a slučajno smo se srele. Bila sam sa prijateljicom, koja je usred poljupca počela vrištati na nas: “Zar želite da vam neki kockasti hordaš doleti u glavu?”, na što smo se mi smijale iako smo znale da je u pravu i da u jednoj sarajevskoj Slozi lako možeš dobiti batine ako si previše blizak sa društvom istog spola, pogotovo ako si muškarac, jer na prizor dvaju žena se i ne ljute svi, to je nešto lijepo, a eto poljubac dva muškarca je ružan, i to sve govore muškarci kojima je i prizor djevojaka koje se tuku uzbudljiv i nikad ne prekidaju takvo što, nego snimaju, ako je moguće. Nemoguće je biti gej u ovom gradu. Kaže mi prijatelj, prije nekoliko godina, kada su huligani napali okupljene na Queer Festu na Akademiji likovnih umjetnosti, da ga je prijateljica zamolila da napiše članak o tome jer ona ne smije. Ne smije iz više razloga, sigurnosnih i privatnih, a on je uvijek slobodan da kaže šta misli i osjeća. Mada je trebao, nije ništa napisao jer, kako kaže, u ovoj državi se samo nekog brani. “Ona bi htjela da ja branim populaciju. U ovoj državi malo-malo, pa brani nešto. Brani Srbe, Hrvate, brani mace, cuke, sad homoseksualce, samo brani. Meni se više ništa ne brani”, rekao mi je. Ali treba pisati, razmišljam, šta god da je tad napisao, značilo bi nekom promatraču te ljudske gluposti kad nasilje prevlada razum i tolerancija se skotrlja Miljackom kroz fekalije.

***

Nedavno pijem kafu sa svojom bivšom djevojkom negdje na Čaršiji, u maloj bašti male kafane, razgovaramo o filmovima, sunčan je dan. Ona, nenašminkana, uvijek počešljane kose, sjedi u položaju koji pozdravlja svaku zraku sunca pojedinačno, smiješi se nekako usput, ne znam da li sanja ili možda sanjari samo. Tako je lijepa bila taj dan, taj cijeli dan sam osjećala sreću na izvoru. Čujem Björk iz zvučnika kraj ulaza, a znam da ona voli baš tu pjesmu, Hidden place, želim je uzeti za ruku, evo baš sad, ona svijetli tu kraj mene i ako spustim samo jedan poljubac na njene usne, znat će da je vidim. Da vidim njene boje, njenu pozitivu, vidim nju. Padne mi na pamet fotografija žene koja drži transparent s natpisom: “Moja kćerka zaslužuje pravo da vjenča ženu svog života” i sjebem se.

Imago, 24

Komentari

komentara