Više od etikete: (In)visible Spectrum

spectrumPočinje u sjećanju moje rodice za vrijeme rata kada sam se igrala s dojkama mame, rodica, komšinica, da bih ugrabila malo sna.

U toku mog odrastanja, imala sam niz dvojbi u svojoj glavi: o načinu mog oblačenja, o mojim simpatijama, o prvom poljupcu, o prvoj djevojci, o mojoj popularnoj rečenici: “Ma znaš, kod mene se uvijek nešto dešava”, a ja na sedmom nebu zbog komšinice iz ulaza ili mi je bila baš taj dan drugarica ili je na ulici prošla djevojka pored mene čiji me je miris privukao.

U svojoj okolini se nisam susretala sa LGBT osobama u osnovnoj školi; bila je jedna djevojka, prijateljica od moje tadašnje drugarice iz klupe, ali nismo ulazile u neku pretjeranu komunikaciju.

Sve su bile zanesene pričom o prvim ljubavima, poljupcima, sitnim šalama sa dječacima, ali ne i ja. Koliko god ja to tada – za vrijeme osnovne škole, a poslije i srednje – sebi pokušavala približiti, objasniti zašto ja volim provoditi vrijeme sa svojom drugaricom u maženju prije i poslije škole, zašto ludim za svojom komšinicom (i dan danas kada je vidim), nije mi bilo jasno, nisam imala kome reći, kome se obratiti. Uvijek su govorili: “Ona je malo drugačija”.

Voljela sam vrijeme provoditi sa dječacima, ali u igranju košarke i fudbala, a ne na način kao sve moje drugarice tada – u intimnim razgovorima, šalama, koškanju… U osmom razredu me, na ekskurziji, poljubila drugarica iz razreda, njoj danas nebitna stvar, ali meni jako bitna – i dan-danas se sjećam baš tog poljupca. Ja sam nastavila dalje sa svojim nesigurnostima, pitanjima, dvojbama i s rečenicom: “Ma znaš, kod mene se uvijek nešto dešava”.

Pred kraj osnovne i početak srednje škole, u moje naselje se doselila nova komšinica, sa kojom se u početku nisam baš družila. Vremenom smo razvile prisniji odnos, često smo bile skupa, dosta pričale, razmjenjivale nježnosti… Ali ona se samo poigravala sa mojim osjećanjima, što mi tada nije bilo jasno, izlazila je često sa nekim momcima, da bi jedna od kapi koja je prelila čašu bila djevojka koja je počela da se druži sa nama, a koju je ona branila i pored njenih silnih laži i intriga. Pored svih tih intriga i laži, ona je počela sa njom da razvija intiman odnos. Sve više me je gušila svojom posesivnošću, a pravilnost njenih postupaka nikada nije mogla doći u pitanje. Branila mi je da treniram košarku, da se družim sa drugim ljudima, posebno sa dvije drugarice. Bilo je tu puno suza, svađa, pomirenja. Na kraju, ja to nisam više mogla podnijeti i trpiti i riješila sam da se više ne družimo.

Majci nije ništa bilo jasno. Često me je pitala da li smo mi to u vezi, da li imam momka, sviđa li mi se neko, ali ja sam držala svoju stranu priče – laži. Često mi je govorila da je njen i moj odnos prešao granice drugarstva, ali to ja nisam shvatala. Nisam željela da slušam njene riječi da ona nije ono za što se predstavlja.

Blizu srednje škole u koju sam išla, bio je kiosk u kome je radila jedna butch djevojka i moja drugarica iz razreda je imala toliku želju da je poljubi, na što sam je poticala da pokuša. Danas mi sve to izgleda smiješno u razgovoru sa njom i prisjećanjima na raznorazne ideje koje smo smišljale da se ona njoj približi.

Imala sam par momaka jer sam htjela da vidim šta je u pitanju, da pokušam… Ipak, sve djevojke oko mene su imale neku mušku simpatiju, a ja samo djevojke. Odnos sa njima se svodio na drugarski, s minimalnim intimnim odnosom, jedva blic poljupcem jer se nisam osjećala ugodno, niti lijepo. Uvijek sam se sjećala mog odnosa sa drugaricom u osnovnoj školi. Odnos koji sam razvila sa drugaricom koji se provlačio kroz srednju školu sam tada poricala.

Ulazila sam u komunikaciju, bezazleni flert sa djevojkama, a da nisam bila ni svjesna toga. Jednom prilikom u dvorani u kojoj smo imali treninge, došla je starija ekipa iz Bijeljine na utakmicu. Nakon utakmice, ja sam ušla u svlačionicu (imale smo zajedničku) i u razgovoru sa jednom djevojkom uzela njen broj telefona. To sam tada instinktivno uradila ne znajući ni ja sama zašto, ali mi se činilo ispravno.

Na početku trećeg razreda srednje škole, odlučila sam i saopštila dvjema drugaricama da ću od sada pokušati naći sebi djevojku za vezu, da se više ne mogu zamarati vezama sa momcima jer ne vode ničemu, samo običnom drugarstvu. Ipak, sa djevojkama bez problema ulazim u intimne razgovore i opuštena sam kada razmjenjujemo nježnosti, a ne u grču i strahu od razmjene nježnosti kao sa momcima.

Nakon prekida svakog tipa odnosa sa posesivnom drugaricom (drugaricom jer nikada nismo definisale svoj odnos) i mog coming outa samoj sebi, u moj život je ušetala ponovo jedna djevojka sa kojom sam se ja nekad davno dopisivala na Mircu. Sa njom sam osjetila sve čari ljubavi, neobjašnjivi elektricitet u dodirima, imala oslonac i rame za sreću i tugu. Smirivale smo svoje bure zajedno i ponovo ih rasplamsavale.

Majci konstantno ništa nije bilo jasno. Pitanja, moja poricanja, nova pitanja i moja nova poricanja, telefonski računi, moja prisnost sa njom, odlasci njoj u drugi grad, njeni dolasci – za moju majku sve je to bila čista enigma. Vrijeme je prolazilo, a pitanja su postajala sve češća tek poslije našeg prekida: imam li momka, imam li djevojku. Odgovarala sam s: “Nemam i nemam”, “Nemam vremena,  trening, fax…”

Izvlačila sam se lažima, do jedne noći 25. novembra 2010. godine. Spremala sam se da izađem sa drugom u hotel Tuzlu na party Revolta. Nakon ustaljene konverzacije gdje ću, s kim ću, rekla mi je da sjednem da popričamo. Kao da sam znala da je stigao trenutak. Rekla sam joj da neću sjediti i da me pita što ima jer žurim. Nakon uvodnog govora uslijedilo je:

Mama: “Imaš li momka?”
Ja: “Nemam.”
Mama: “A djevojku?”
Ja: “Nemam trenutno, ali imala sam.”

Onda su uslijedila pitanja je li me neko, možda, nekada povrijedio, je li ona kriva za to, kako, zašto, zbog čega, njena nadanja i maštanja o unucima, s kim sam ja to sve bila, ko su one… Mnoštvo suza sa njene strane, težak i turoban glas, okretanje stomaka, osjećaj toplote u glavi, oči natečene, ali bez suza sa moje strane. Razgovor je priveden kraju, bar za to veče. Rekla mi je da idem jer ću zakasniti… U hodu do hotela Tuzle, hiljadu misli mi je prolazilo kroz glavu, da li će me podržati, da li ću imati više krov nad glavom. Osjetila sam veliko olakšanje kao da mi je teret pao s leđa, iako nisam znala što će me dočekati kada se vratim kući. Bila sam spremna da se nosim s posljedicama. Došla sam do kuće, stavila ključ u bravu, okrenula i vrata su se otključala. Tada je misao u glavi bila: “To je samo početak”.

Sljedeće jutro, a i narednih dana, nismo uopšte razgovarale na temu coming outa. Pričale smo o svim drugim temama normalno. Nisam je željela prisiljavati da razgovaramo na temu coming outa, dala sam joj vremena…

Nakon teških razgovora, izljeva emocija, moja majka je rekla: “Ti si moje dijete i prihvatiću te onakvu kakva jesi.”

Od tog trenutka, naš odnos se dosta promijenio, a ona i ja zajedno napredujemo i stičemo novo zajedničko povjerenje.

V.D., 22

Komentari

komentara