Za i protiv autovanja na poslu (U ime svih onih koji/e nisu shvaćeni/e ozbiljno)

Piše: Mirza Halilčević

Hajde da ovaj tekst započnemo zagonetnom računicom. Ako zaposleni/a prosječni građanin/ka (koliko god to na trenutak zvučalo iluzionarski, bitno mi je čisto orijentacije radi), na svom poslu provede osam sati dnevno, odnosno pet dana u sedmici, što je četrdeset sati sedmično, a što je opet u konačnici dobar komad vremena u odnosu na vrijeme koje mu/joj preostaje, izuzimajući spavanje, koliko energije je potrebno da se uloži za skrivanje vlastite seksualnosti, rodnog identiteta i lično-političkog stava o tome? Eto, neću o prirodi posla, nekako to sve ima svoje prednosti i nedostatke, ali evo, uzmimo za primjer da prosječni/a gore spomenuti/a građanin/ka imaju najmanje dvoje kolega/ica, s kojima dnevno provode recimo pola sata vremena ne pričajući o poslu, dakle vrijeme predviđeno za pauzu i neobavezne razgovore. Eh sad, koliko je opet energije potrebno za distanciranje od ličnog, odnosno političkog, odnosno onog što te čeka kući u tvoja četiri zida? Koliko sabura, smješkanja na glupe opaske i klimanja glavom treba istrpiti?

Opet će se neko naći, pa će reći: “Ali kakve sad sve to veze ima sa poslom, sa kolegama”, pa će dodat’:  “Ne idu ni strejt ljudi okolo i pričaju svima kako su strejt i kako imaju aktivan seksualni život.” Da se razumijemo – idu! Idu okolo i na mnoge načine manifestuju svoju seksualnost, kako na poslu, tako i u javnom prostoru. Nije baš da ti priđu i počnu teoretisati, ali ako ga/je nazove partner/ica, sigurno neće čim prije pokriti telefon rukom, ili promrljati “Na poslu sam”, ili odglumiti nešto… Dakle, jesmo se razumjeli? Ako nismo, bit ću malo precizniji – pripadnici LGBTIQA zajednice ne žele nikakav poseban tretman na poslu, nego jednostavno žele da budu iste osobe koje su izašle iz kuće/stana, jer ne prestaješ biti LGBTIQA zaključavanjem ulaznih vrata, ne ostavljaš svoj seksualno-rodni identitet unutra. I ovo opet ne znači da LGBTIQA osobe žele slobodu jednaku onoj kućnoj, ne znači da nemaju radnu naviku, ne znači da nisu sposobni/e da prate radnu atmosferu i slično.

Naš sagovornik, M.T. iz Sarajeva, jedan je od onih koji se autovao na svom poslu. Naravno, teško je ne uzeti u obzir okolnosti i prirodu posla kojim se on bavi, obzirom da se radi o nevladinom sektoru koji se bavi mladim ljudima koji su u stanju različitih potreba.

“Želim da kažem da i pored toga što je važno da budeš prihvaćen u ličnim krugovima, jednako je važno da budeš prihvaćen i u poslovnom svijetu. Veliki dio svog vremena provodim radeći, sa kolegama i kolegicama, i trudimo se razgovarati o svemu, ne ograničavati se. Pa je nekako meni skoro pa nemoguće bilo ne autovati se obzirom da radim posao koji volim, da unosim sebe u posao, nisam se mogao parcijalno davati, jer sve sam to ja, sve je to dio mene i rad u drugačijim okolnostima prosto bi bio pa skoro nemoguć. Pa mi je iz tih razloga važno je da se razumijemo i da pravilno donosimo stavove i zaključke vezane za određene teme. To me čini snažnijim u timu”, rekao je M.T.

I zaista se ovdje radi o nivou problema uslijed kojeg se javlja veliki otpor obzirom da se puno toga demonizira, seksualizira i iskrivljuje kada je riječ o slobodi seksualnog izražavanja. S druge, heteronormativne strane, brojne geste i manifesti seksualnog izražavanja uveliko su standardizirani, pa se na tom nivou razvija jaz nerazumijevanja i duplih standarda. Činjenica opet jeste da postoje izuzeci, koji promišljaju, propituju i trude se zaista razumjeti situaciju kroz koju prolaze LGBTIQA osobe na poslu. Činjenica je i da je jedna od takvih sagovornica upravo žena, jer pronaći muškarca ipak je malo teže.

“Iznenadila sam se kada mi je kolega saopćio da je gej, i zapravo me iznenadila direktnost i otvorenost, a s druge strane zateklo me i obradovalo jer se neko odvažio da jednostavno i bez straha kaže to što misli i što jeste. Iskreno, to mi je do sada najbliže iskustvo povezanosti sa nekim ko je dio LGBTIQA zajednice. Posao koji obavljamo zajedno do sada smo obavljali prilično kvalitetno i savjesno, gdje do sada nisam osjetila da je recimo naša radna atmosfera narušena ili ugrožena. Štaviše, imamo svoje slobodno vrijeme gdje pričamo o svemu i onda zna da kod mene ima taj prostor, što vjerujem da znatno olakšava posao i rad”, rekla je Minela (23).

***

I jednostavno je tako. Na poslu, radnom mjestu, ne prestaje se biti dijelom LGBTIQA zajednice i u okvirima toga nemoguće je davati se parcijalno. Sve je to sklop identiteta koji svako od nas ima, jedino što je razlika u tome što rijetko ko dobija otkaz što je recimo vatreni navijač/ica nekog kluba, vjerski fanatik, član/ica stranke. Koliko je to dobra usporedba, ne znam. Jedino što mi trenutno prolazi glavom jesu sve brojne situacije gdje u poslovnom okruženju nisam bio shvaćen ozbiljno, gdje sam uvijek i pored svojih sposobnosti, vještina i kapaciteta doživljavan kao dobar radnik, ali opet, u odnosu na Muškarce (sa velikim M), nikad dovoljno dobar i nikad dovoljno muško za pravi posao…

Komentari

komentara