Za lezbejke majke nema mjesta u sistemu

Izvor i foto: Labris

Biti lezbejka i majka u Srbiji jeste koncept koji ne prepoznaje ni sistem ni društvo u cjelini. Pa ipak, takvi modeli roditeljstva postoje i oni su funkcionalni poput svake druge porodice u kojoj, bez obzira na spol roditelja, ima ljubavi, razumijevanja i topline. No, kako prevazići prepreke koje nam društvo nameće, pred kojim izazovima se nađe lezbejka koja planira porodicu, koliko je za nju uopšte jednostavno da odluči da ima potomstvo, bilo kao biološka majka ili kao partnerka biološkoj majci, neka su od niza važnih pitanja koja su se otvorila na tribini „Lezbejke i majčinstvo“, organizovanoj u okviru šeste Lezbejske nedelje u Beogradu.

U ovom razgovoru, koji je moderirala Marjana Majstorović, učestvovale su lezbejke majke sa potpuno različitim, a opet u mnogo čemu sličnim iskustvima postajanja roditeljem, ali i samog otkrivanja seksualnosti i autovanja. Dok je Aleksandra Gavrilović shvatila da je lezbejka u osamnaestoj godini i o roditeljstvu odlučivala zajedno sa svojom partnerkom, Milena Marković je toga postala svjesna u tridesetoj, nakon deset godina braka i kada je već imala dvoje djece. Iz nešto drugačije perspektive govorila je i Jelisaveta Blagojević, koja je prije pet godina postala mama djetetu koje je rodila njena partnerka. Sve tri imaju dječake.

– Ja sam odavno svjesna da želim da budem roditelj, a vjerovatno je na to uticalo to što imam jako lijep odnos sa svojom majkom. Kad sam postala svesna da sam lezbejka, ubrzo sam se pitala kako da spojim ta dva identiteta, da budem mama i lezbejka. Ne zato što se ja nisam dobro osjećala sa tim, nego što mi se činilo da društvo oko mene podrazumijeva da ta dva identiteta ne mogu zajedno da postoje. Problem je bio i to kako ću sa partnerkom da usaglasim taj odnos, gdje se nametalo pitanje da li smo obje spremne na to i koja će od nas biti biološka mama – kaže Aleksandra, koja se naposlijetku odlučila za vještačku oplodnju i sada zajedno sa svojom partnerkom ima tri mališana.

Proces donošenja odluke o roditeljstvu je, prema iskustvu Jelisavete Blagojević, „paklen“.

– To je paklen proces, a nešto o čemu nisam ranije razmišljala jeste diktat biološkog majčinstva – istakla je Jelisaveta. Njena priča je, kako je rekla, privilegovana, budući da je njena devojka iz Švedske, čiji zakoni prepoznaju istospolno roditeljstvo. Problemi nastaju kad se švedski dokumenti prenesu u kontekst srpskog zakonodavstva.

– Ne postoji institucija u kojoj nisam bila sa svojim švedskim papirima u kojima sam ja upisana kao majka. Problem je što u našim matičnim knjigama stoji otac ili majka, a ne roditelj (ili roditelj 1 i 2). Pritom, ni u Ustavu majčinstvo nije definisano kao „biološko majčinstvo“ – navodi ona prepreke koje su našim institucijama još uvek nepoznanica.

– Ja u sistemu nisam ni otac, nemam svoje mjesto, a to odsustvo mjesta je jako teško. Sve je izgledalo kao da moram sama da konstruišem neki novi model – kaže ona.

Milenina priča pak osvjetljava problem homofobije, diskriminacije i odbacivanja od strane roditelja nakon autovanja. Samo autovanje, kako kaže, nije joj teško palo, jer je znala da želi zajednički život sa svojom partnerkom.

– Autovala sam se sa svojih trideset godina, nakon deset godina braka, kada sam i počela da živim sa partnerkom i djecom. Onda su krenuli problemi, odbacivanje, diskriminacija od strane bivšeg supruga, mojih roditelja, čak sam u tom trenutku ostala bez posla. Sve je to išlo dosta teško, ali dobra strana svega je što su djeca jako lijepo prihvatila naš zajednički život – priča Milena. Kod njenih dječaka, objašnjava ona, nije bilo nikakvog negativnog osjećaja, sve dok deda i baba nisu riješili da preuzmu stvar u svoje ruke i da objašnjavaju djeci kako nije normalno imati dvije mame.

– Djeca tada postaju zbunjena, strahuju da će im se smijati u školi, i vi sad morate svakodnevno da im objašnjavate šta je to što oni imaju kod kuće, a šta u školi i okruženju – priča Milena. Ona se čak našla i u procesu oduzimanja djece, koji su pokrenuli njeni roditelji smatrajući da lezbejka ne može biti majka. Kako su se u to uključile sve službe, a cijela procedura trajala godinu dana, Milena kaže da je Centar za socijalni rad u Novom Sadu, gde inače živi, „odradio fantastičan posao“.

– Maksimalno su se trudili da čitav taj „pakao“, koji je podrazumevao i redovno pojavljivanje djece kod psihologa, što manje osjetim. Mojim roditeljima su savjetovali konsultacije sa grupom „Izađi“, u kojoj se roditelji uče da prihvate autovanu decu, ali oni to nisu željeli – navodi Milena.

Iako je roditeljima teško, ili bar neobično, saznanje da će njihove kćerke lezbejke postati mame, dolazak djece na svet, prema Jelisavetinom i Aleksandrinom iskustvu, potisnuo je njihovo istopolno partnestvo u sasvim drugi plan.

– Djeca nekako ruše te stvari – kaže Aleksandra, ističući da je za odrastanje dece jedino važna ljubav i toplina porodice.

Osim panela „Lezbejke i majčinstvo“, na šestoj Lezbejskoj nedelji pod nazivom April u Beogradu, u organizaciji Labrisa, govorilo se i o lezbejkama u umetnosti, sportu, njihovom mjestu u religiji, nasilju u lezbejskim odnosima, (ne)vidljivosti u prajdovima. Skup je namijenjen lezbejskim aktivistkinjama sa prostora bivše Jugoslavije, a s namjerom da se obezbijedi siguran prostor u kome će se razmatrati aktuelni problemi u društvu i na lezbejskoj aktivističkoj sceni.

Komentari

komentara