Zaboravljene sveštenice seksa – razvratne jogine Tantre

vajrayoginiZbog nedavnih medijskih otkrića o ritualnom seksu, goloj jogi i jogasmima – seks je postao vruća tema u svijetu joge. U čast mjeseca ženske historije, i ja se pridružujem raspravi. Jer, moramo priznati, ništa nije toliko  zanimljivo i opsceno kao zaboravljene visoke sveštenice seksa, razvratne jogine Tantre.

Iako dosta konvencionalne znanstvene literature prikazuje ove žene kao drolje iz niže kaste koje su iskorištavane u svrhe ritualnih obreda,  Miranda Shaw, religijska učenjakinja, objelodanila je veoma drugačiju historiju. Njena knjiga Strastveno prosvjetljenje: žene u Tantričkom Budizmu,  tvrdi da ove žene nisu bile samo obična pratnja ili supruge, nego moćne žene gurui koje su budile strahopoštovanje  i naklonost.

Njena knjiga biografska je riznica učiteljica Tantre iz Pala perioda u Indiji  (od 8. do 13. stoljeća), čiji su, prema Shaw, spisi i učenja bili ključni dio centralnih odlika jednog od najbrilijantnijih procvata indijskog društva. Zašto je onda tako često njihov doprinos zanemaren i potcjenjivan? Može li biti, da i pored današnjih liberalnih seksualnih standarda, ove jogine još uvijek krše naše najdublje tabue o seksu, spiritualnosti i ženama?

Tantristkinje su nazivane mnogim imenima, dakinis (žene koje lete), vidyadharim (žene koje posjeduju znanje), vira (heroine), ali je najupotrebljivaniji naziv bio jogine (čuvarice okultnih tajni).  Njihove metode produbljenja, kanalisanja i pružanja blaženstva uključivale su meditaciju, vizualizaciju, ezoterične plesove i pjesme, te široki spektar joga seks praksi.

Definisanje opsega Tantre je mnogo šire od prikaza ovog posta, ali je dovoljno reći da put lijeve ruke nije bio asketska praksa. Rasprostranjeni širom Indije, Tibeta, Kine i Azije, tantričari_stkinje su vidjeli tijelo, ne kao okove, nego kao prolaz prema moći, slobodi, ekstazi i blaženstvu.  Uranjali su duboko u okean strasti kako bi želi bisere prosvjetljenja. Bez ulaženja u uzbudljive detalje, dovoljno je reći da su njihove rapsodije o uniji žezla i lotusa išle mnogo dalje od metafore.

Tantristkinje su viđene kao izvor duhovne moći, jer je njhov kundalini bilo mnogo lakše probuditi, te nisu trebale muške pratitelje da bi napredovale u Tantri.  Tantričarima je, s druge strane, savjetovano da potraže jogine i unapređuju svoje erotske usluge. Kanalisanjem svoje božanske energije svojim pratiteljima, supruzima i posvećenicima, jogine su darovale svima duhovna ostvarenja putem pogleda, poljubaca i dodira.

Shaw  nas podsjeća da ove tantristkinje nisu sebe vidjele kao pomoćne polaznice procesa muškog prosvjetljenja, nego kao jednake i punopravne religijske aspirantice. Prisustvo žene Buddhe kao lijepe, strastvene i nesputane Varjayogini u tantričkoj ikonografiji i literaturi dokazala je da žene mogu postići status Bude za vrijeme života, te u svom ženskog tijelu. U Tantri jogina Vajrayogini naglašava: Gdje god na svijetu vidite žensko tijelo, trebate ga prepoznati kao moje sveto tijelo.

Laksminkara, jedna od osoba koje su utemeljile tantrički budizam,  smatrala je da su jogine otjelovljenja ženskog božanstva, te da ih zbog toga nikakva vanjska ograničenja ne mogu vezati; da one mogu jesti i raditi šta god žele i ići gdje god izaberu.

Ova knjiga opsežan je prikaz nezavisnih tantristkinja koje potiču iz svih sfera života, neke su bile kraljice i princeze, neke prodavačice vina i kokosa, a ostale prostitutke i plesačice. Često su imale stotine, ponekad i hiljade učenika_ca, a u nekim lozama posmatrane su i kao poželjni gurui muškarcima.

Mnoge su bile lutajuće nastavnice, druge su se zaustavljale u mjestima gdje su ih učenici_ce mogli potražiti, ali najčešće su se skupljale u mreži hodočasničkih mjesta i hramova jogina gdje su priređivale ekstatične vjerske obrede i tantričke proslave.

Tu su se okupljale da čitaju svoje tekstove i razgovaraju s ostalima, improvizirajući pjesme i poeziju na osnovu svojih ličnih iskustava i filozofije prosvjetljenja. Svoja učenja o korištenju mantri, meditacije, ezoteričnih plesova, joge i ritualnog seksa dijelile su samo sa posebno sretnim tantričarima koji bi zaslužili da se pridruže njihovim krugovima.

Danas bi ova ritualna okupljanja možda mogli shvatiti kao orgije, međutim autorica knjige nas podsjeća da su u Tantri, seksualne zajednice posmatrane kao metod duhovne transformacije. Cilj ekstatičkih praksi nije bio čisti hedonizam, već postizanje jasne realizacije praznine (izraz koji se koristio da opiše nematerijalnu i iluzornu prirodu svih pojava) usred strasti.

Uloga žene kao darivateljice duhovnih ostvarenja nije preuzeta samo zbog zadovoljstva, nego zbog samilosti i saosjećanja prema svijetu. Primjer za to je priča o Kralju Dombia i tantristikinji iz niže kaste Dombiyogini, koji su se transformisali u Bude kroz njihovu svetu zajednicu.  Dombiyogini je spjevala mnoge pjesme o realizaciji (vajra – pjesme), a u jednoj od njih proslavila je i predstavila sjedinjenje između ženskog i muškog Bude koje stvara valove harmonije i nektar koji ispunjava duhovnu glad u srcima živih bića svugdje.

Upravo suprotno viđenje seksa od onog koje mi imamo danas.

Moja namjera, u čast tih drevnih jogina nije da golicam maštu, nego da nas podsjetim da je nekada postojao veoma različit svijet, u kojem seksualnost nije viđena kao opasnost, ili nešto što treba kontrolisati, već je poštovana kao božanska.  Svijet u kojem su žene cijenjene, ne samo zbog svoje ljepote, nego zbog svoje duhovnosti. (Što je posebno zanimljivo ako se uzme u obzir da je katolička crkva spremna prihvatiti vanzemaljce kao svemirsku braću, a tvrdi da su svećenice grozota.)

Ne želim nikoga uznemiriti sugerišući da ove jogine trebaju služiti kao uzor mladim ženama, ali one svakako pružaju apsolutni kontrast popularnoj kulturi, te ih, kao što spisateljica Caitlin Flanagan ističe, ohrabruju da razmišljaju o sebi kao o seksualno raspoloživa bića.

Shaw vjeruje da su se tantričarke priznavajući  božansku moć u sebi, ustvari oslobodile potrebe da traže veze s muškarcima i na taj način stiču samopouzdanje i prizanje. I zaista, vrlo mi je teško zamisliti ove jogine stisnute u push-up grudnjacima ili kako nabadaju hodajući miljama u visokim potpeticama – ili postajući skoro gole slike sebe na Facebooku.

U Tantri je smatran velikom časti ženin izbor da – ukoliko i kad to želi – prenese svoje blagoslove, energiju i moć na muškarca. Mislim da je to veoma važno. Jer činjenica je da se, i pored sve  njihove pornografske hrabrosti, tzv. oslobođene mlade žene još uvijek nalaze pod stalnom prijetnjom (prekoračujući svoje seksualne granice) – da dobiju ono što žele.

Da li su ove jogine, kao što nas izvještavaju izučavatelji_ce historije, bile razvratne, pohotne i izopačene? Da li se zbog toga njihova zaostavština u najvećoj mjeri i dalje ignoriše? Shaw je navela da s obzirom da je historija ovih jogina lako dostupna u tantričkoj literaturi, nedostatak akademske pažnje prema njima, ne može biti pripisan nedostatku podataka.  Ona zaključuje da zapadnjački učenjaci ne prihvataju pozitivan prikaz ovih žena jer one prkose našim predstavama i očekivanjima koja imamo od rodnih odnosa.

Može li biti da je u našem postfeminističkom dobu, najveći tabu u pogledu ovih razigranih jogina, upravo ideja žene na čelu seksualnosti? Koji god da je odgovor na ovo pitanje, mislim da sa sigurnošću možemo reći da su ove jogine, oslobođenje kontrole muškog pogleda – i straha od odmazde i seksualnog nasilja – veličane u radosnom otjelovljenju, veoma strane modernim ženama današnjice.

Za više informacija o ulozi žena u tantričkom budizmu pogledajte:  buddhist feminism (part 3)

Autorica članka: Danielle Prohom Olson.

Prevela: Vladana Vasić

Članak preuzet sa: bodydivineyoga.wordpress.com

 

Komentari

komentara