Podijelit ću nešto što sam napisao kada sam imao 22 godine. Tada još uvijek nisam imao iskustvo veze, a snažno sam želio da mi se desi nešto “filmski uzbudljivo”, kako sam to onda nazivao. Paradoksalno, bježao sam u svoj izmaštani svijet i time uskraćivao sebi prilike da zaista doživim ljubav. Bilo mi je teško da se bavim svojom homoseksualnošću u realnim životnim okolnostima (iako sam već tada bio poprilično “out”), ali sam zato sate provodio grozničavo pišući pretenciozne autoanalize, liječeći brojne frustracije. Sa ove vremenske distance od više od deset godina, mogu poprilično sigurno reći da je glavni razlog svih mojih agonija bio zapravo stid, suštinsko neprihvatanje svoje orijentacije, uz, naravno, pažljivo hranjenu, i od svega toga pomahnitalu, sujetu. Strah od poraza, ili gubitka privilegirane pozicije “nezainteresiranog”, bio je prisutan, ali i uvijek nadjačan stidom. Mislim da me je moje okruženje mnogo ranije prihvatilo nego što sam sam sebe. Izvana sam poprilično ubjedljivo glumio osobu koja je načisto sa svojom seksualnom orijentacijom, ali je istina da sam se tek u kasnim dvadesetim, nakon nekoliko kraćih i jedne duže veze, oslobodio proganjajućeg osjećaja nelagode i krivice.
Dnevnički zapis koji slijedi je odlična ilustracija zakašnjelog adolescentskog ludila, nevidljive borbe koju sam vodio, tuge i usamljenosti, a najviše nezrelosti. Ima nečeg poražavajuće komičnog u svim tim agonijama rane mladosti, a najviše zbog toga što sam bio toliko uvjeren da imam punu svijest o sebi. Činjenica da sam bio zaljubljen u momka kojeg sam jedva poznavao dovoljno govori o stadijumu odrastanja u kojem sam bio. Zaljubio sam se u sliku koju sam projektovao na njega jer je bio odgovarajuće platno za takvo nešto.
Moji prijatelji i prijateljice su već uveliko istraživali sebe kroz opipljiva iskustva, a ja sam ispisivao stranice i stranice poražavajućih jalovih ispovijesti. Ipak, ima nečeg dirljivog i čistog u tim zanosima i pokušajima da razumiješ i objasniš sebi strast i čežnju, zapravo ljubav o kojoj ništa ne znaš:
“Večeras, očekivano, nisam otišao da mu kažem ono što želim. Sve je potpuno besmisleno. Ne može me doživjeti onako kako bih želio, i to me pokoleba. Kako objasniti nekome tu bolesno iznijansiranu, apstraktnu ljubav, a ne ispasti lud. Kako nekome reći: Znaš, ja želim da je ovo oko nas London, ili Prag, i da je 19. stoljeće i da nosimo crne plašteve i cilindre i da se noću vozimo kočijama što škripe, skriveni od očiju profanog svijeta. Kako nekome reći: Znaš, ja želim da te volim bezumno, bez cilja, bez previše dodira (koji se, naravno, žele); ja bih da mi pišeš duga pisma u kojima me optužuješ za bol koji te dovodi od nesvjestice do užitka… Kako, zapravo, nekome priznati da si lud, i promašen, i nezreo, i nesretan, i zaljubljen, i osuđen. Nije trebalo toliko čitati Manna, Prousta, Crnjanskog, Hessea. Nije se trebalo time razboljeti.
Uvijek mi noć donosi ovakva raspoloženja i ovakve misli. Noću se transformišem u neko preplašeno, groteskno čudovište bolesne mašte, bez volje. Danju sam ironično svjestan svoje banalne realnosti. Danju se čak i osmjehujem. Danju se smijem, sebi.
Ali noć je besvjesna. Isplivaju, kao krvave meduze, moje želje. I snovi: ljubav. Ispliva nesretnost. I nikako da zavolim te stvarne, ponekad čak i simpatične momke koji nude svoje ruke. Pa ipak, trudim se da nježno odgurnem, da ne povrijedim (jer znam kako boli). Trudim se da, ipak, budem čovjek.”
Andreas Sam
Tekst preuzet iz publikacije 18+. Knjiga o nešto drugačijim muškarcima.
