Život lezbejskog para u BiH: Zid koji stoji između nas i porodice osjećamo svakodnevno

I dok čekamo da BiH na putu ka Evropskoj uniji usvoji Zakon o istospolnim zajednicama, dvije zaljubljene Bosanke, partnerice, podijelile su s nama svoja iskustva o tome kako je biti gay u našem društvu. Poštujući njihovo pravo na privatnost i ne ugrožavajući im sigurnost, nazvali smo ih Amela i Nina.

Tekst preuzet iz magazina Gracija
Napisala Mersiha Drinjaković
Fotografije Amer Beganović/Spektroom

Amela i Nina su dvije obrazovane, pametne i drage cure koje se ni po čemu ne bi trebale izdvajati. Međutim, one se ipak izdvajaju – jer su gay osobe koje žive u ljubavnoj i partnerskoj vezi. Nina, 32-godišnja ekonomistica iz Tuzle, u pubertetu je shvatila da je “drugačija” kada se zaljubila u jednu djevojku, no mislila je da je to samo prolazna faza. Međutim, kad se ponovo zaljubila u ženu, postala je trajno “drugačija”. U to vrijeme među njenim prijateljima bila je i nekolicina stranaca, pa je odlučila njima povjeriti svoja unutrašnja previranja. Potpuno su je razumjeli, a Nina je nakon nekog vremena, kad joj je bilo 19, sve priznala sestri, a potom i ocu. Ali, nije išlo tako jednostavno. “Počela sam se povlačiti iz društva, osjećajući se isključenom. Nisam bila spremna reći drugima i mislila sam kako neću biti prihvaćena jer sam drugačija. Istovremeno, udaljila sam se i od roditelja, jer sam znala da ni roditelji ni društvo ne prihvataju moju seksualnu orijentaciju”, priča Nina.

IMG_0062

“Ja volim žene”

U vrijeme dok je razmišljala da li da roditeljima prizna da je lezbijka, kad je imala 18 godina, oni su se razveli. Nina je ostala živjeti s majkom. Tatu nije viđala neko vrijeme, a kada su se ponovo sreli, rekao joj je kako primjećuje da mu nešto taji i kako bi želio da joj bude prijatelj kojem može sve reći. Iako mu je Nina na to odgovorila kako ne vjeruje da on može prihvatiti ono što ona drži u sebi, ipak je skupila hrabrosti i izustila: “Ja volim žene.” Nastao je tajac, nakon kojeg joj je otac rekao: “Baš mi te je žao, jer mislim da društvo nije otvoreno za takve osobe.”

Nini je pao kamen sa srca, jer je otac nije osuđivao, što je očekivala budući da je od njega s vremena na vrijeme znala čuti homofobne izjave. “Svima je potrebno vrijeme kad se neko iz njihove porodice autira. Sestra, recimo, nije mogla vjerovati da ranije nije prepoznala to da sam lezbijka.”

A da joj je kći lezbijka, Ninina mama je saznala na neobičan način. Te 2008. godine održan je Queer Sarajevo Festival čiji su učesnici i posjetitelji bili napadnuti, i Nina je s užasom pratila izvještaj o tome na televiziji, sve dok je mama nije upitala zašto joj je to toliko važno. I uslijedio je odgovor: “Možeš pretpostaviti da sam lezbijka.” Međutim, njena majka je te jasno izgovorene riječi jednostavno izignorirala. I na tome je ostalo. Kad se Nina kasnije preselila u Sarajevo, mami je rekla istinu: da ide živjeti sa svojom tadašnjom djevojkom. I dobila sljedeći odgovor: “Ja sam staromodna i to meni nije u redu. Nemoj to više nikad spominjati.”

Nina je puna razumijevanja za sve kojima treba vremena da se priviknu na njezine životne izbore, ali žali zbog činjenice što nije bliža s majkom. Ona se danas više-manje saživjela sa seksualnim identitetom svoje kćerke, pa kad pošalje nešto iz Tuzle, a to je uglavnom domaća hrana, obavezno napomene za koga je šta: za Ninu ili njezinu sadašnju djevojku Amelu. “Pokazuje na svoj indirektni način da joj je stalo, ali nedostaje mi što ne možemo sjesti i pričati o svemu.”

 

IMG_0063Osjećaji su stvarni

Ameli, 26-godišnjoj pravnici iz Sarajeva, koja je biseksualka, te je podjednako privlače i žene i muškarci, bilo je malo lakše autirati se nego Nini. U početku je, kao i Nina, mislila da se radi o prolaznoj pubertetskoj fazi, ali: “Osjećaji su bili stvarni. Bilo da je u pitanju muškarac ili žena, zaljubljivanje je bilo pravo, i shvatiš da je to dio tebe”.

Ameline dvije sestre prve su saznale za njenu seksualnu orijentaciju. Rekla im je kad je imala 20 godina i kad je zaljubljivanje bilo istinsko i bez ostatka. Nakon što je istinu otkrila sestrama, autovala se i ocu. “Bio je to najbolji mogući scenarij: rekao mi je da me voli i podržava, ali da nije oduševljen, te dodao da mu je lakše što sam biseksualna pa se nada da ću danas-sutra naći momka s kojim ću ostati do kraja života.” Kako kaže, njen tata ima vrlo zdravo shvatanje takvog načina života, te svoju djecu podržava u svemu. “Istina, sestra je momka dovodila kući, ali tata nije izrazio želju da upozna moju djevojku. Iako nam moje autiranje nije narušilo odnos, nije ga ni popravilo, što je trebalo da se desi. Jednostavno, ne razgovaramo otvoreno o veoma bitnom dijelu mog života i to ostavlja posljedice”. Mami nije rekla, jer je jako bolesna i nije, kaže, trenutak da je izlaže tako velikim vijestima, iako misli da mama pretpostavlja.

Amela i Nina su se upoznale prije tri godine preko zajedničkih prijatelja. Nakon nekog vremena, počele su se češće viđati, a kad je Nina dobila posao i preselila se u Sarajevo, i njihov odnos je dobio romantične obrise. Iako Amela živi sa sestrom, a Nina sama unajmljuje stan, najviše vremena provode zajedno. Obje se bave aktivizmom za prava LGBTI osoba. Amela već nekoliko godina, a Nina joj se pridružila nedavno.

Dok je Amela nesigurna kad je u pitanju javno iskazivanje osjećaja, Ninina prethodna veza s djevojkom koja ju je često znala grliti i ljubiti na javnim mjestima na nju je djelovala oslobađajuće, pa je ona i hrabrija kad je iskazivanje nježnosti u pitanju. “S Amelom sam se prilično navikla na ponovno skrivanje, jer se ona plaši, pa to razumijem”, govori Nina, dok Amela dodaje: “Na ulici, ili u čak u kinu gdje je potpuni mrak, ne želim ni da je držim za ruku, ali u nekoj galeriji ili kafiću, gdje se osjećam sigurnije,  lakše mi je.”

 

Optimističan pogled na budućnost

Kad je u pitanju odnos sa članovima porodica, obje se slažu da bi bilo najbolje osnovati svojevrsnu grupu podrške roditeljima LGBTI osoba. “Udaljenost, zid koji stoji između nas i članova porodice, osjećamo svakodnevno. Uvijek imam grč u želucu kad sjedim na kafi s mamom i njenom prijateljicom i kad znam da ne mogu ništa reći o sebi. Za roditelje kojima se djeca autiraju bilo bi jako bitno da se uvežu i da znaju da nisu sami, čak i ako izgube neke prijatelje zbog toga”, kaže Nina.

Cure su svjesne da im predstoji velika borba, ali optimistično gledaju na budućnost. Velike su zagovornice usvajanja Zakona o istospolnim zajednicama kao jedne od obaveza naše zemlje na putu ka Evropskoj uniji, te nam pričaju kako se i politička klima, najviše zahvaljujući LGBTI aktivistima, uveliko promijenila nabolje. “Imamo nekoliko faktora koji utiču na poboljšanje stanja. Ovo je 2016. godina i vrijeme je da se takve stvari brže počinju rješavati. Osim toga, danas je sve lakše, lakše se povezati s LGBTI udruženjima, ima puno opcija da ti neko pomogne i da pitaš o svemu što te zanima ili opterećuje.”

A opterećujuća je činjenica da zakon ne poznaje istospolno partnerstvo, pa je, primjerice, nemoguće da osoba koja ne radi ima zdravstveno osiguranje preko partnera koji radi; ili, recimo, da ostvari pogodnosti u vezi sa stambenim kreditom koji nudi olakšice za bračne ili vanbračne parove, odnosno neke druge vrste poreskih olakšica. Za heteroseksualce su takve stvari prirodne, a LGBTI osobe tek trebaju da se izbore za ovakav status.

Komentari

komentara