Piše Vanja Stokić
Kako medijski izvještavati o ljudima u pokretu
Kada govorimo o odnosu prema migrantima i izbjeglicama, Bosna i Hercegovina kao država iz dana u dan pada na ispitu ljudskosti. Humanitarnu katastrofu spriječavaju volonteri/ke, nevladin sektor i građani/ke koji se samostalno organizuju u servise pomoći. Mediji koji su većini građana/ki jedini izvor informacija, nerijetko prenose izjave pune mržnje usmjerene prema ljudima u pokretu, ne dajući im priliku da na njih odgovore ili barem ponude svoju verziju priče.
Tako smo imali priliku da naširoko čitamo i slušamo o ministrici zdravstva USK Nermini Ćemalović koja je na račun migranata i izbjeglica izrekla nevjerovatne optužbe, ne pruživši za njih nijedan dokaz.
„Registrovani su migranti sa HIV/AIDS, veliki broj je homoseksualaca. Epidemiološka situacija je alarmantna, razmjere svraba su velike, ima i vašljivosti. Mnogo ih je, također, sa tuberkulozom. Imamo empatije prema porodicama sa djecom, ali šta kažete o migrantu, HIV pozitivnom, koji je silovao mentalno zaostalu djevojku. Na ulici dilaju drogu, ponašaju se kao da smo mi građani drugog reda. Oni rade šta hoće. Voljela bih da se ovo ne desi u vašim dvorištima. Kantonalna bolnica je u velikim gubitcima“, kazala je ona, ne snoseći posljedice za sve te poruke mržnje.
U ovom slučaju mediji su morali uskratiti prostor ministrici Ćemalović dok ne dobiju čvrste dokaze za sve što je ona izrekla. Plasiranjem ovakvih informacija samo se stvara atmosfera straha i mržnje, uz dozu huškanja.
Razbijati mitove
Gomila predrasuda, teorija zavjera i mitova prati migrante i izbjeglice na njihovom putu, a veliki dio njih potiče upravo iz medija. Ako već izvještavate o ovim ljudima, pitajte ih upravo za stvari koje se uporno potenciraju u medijima. Recimo, pitajte ih šta se desilo sa njihovim dokumentima. Neki od njih će istog trenutka izvaditi pasoš i pokazati vam ga. Ostali će reći da su im dokumenti izgubljeni ili ukradeni, dok će neki ispričati da su ih ostavili porodici na čuvanje, dok ne dođu tamo gdje su naumili.
Dalje, javnost im često zamjeri to što posjeduju telefone, što je apsurd. Telefon nije nikakav luksuz već potreba. Svi oni imaju porodicu koja brine za njih i sa kojom moraju da komuniciraju. Svi oni putuju nepoznatim mjestima, oslanjajući se na tehnologiju i Google mape. Svi oni između sebe komuniciraju, kako bi jedni druge upozorili na opasnost i nove prilike koje im se pružaju. Za sve to je neophodan telefon.
Takođe, rasprostranjen mit jeste da se među izbjeglicama i migrantima ne nalaze žene niti djeca. Ako odete u Bihać shvatićete da su cijela dva kampa namijenjena smještaju djece sa njihovim roditeljima. Pored toga, ulice su pune djece koja putuju bez pratnje i time čine izrazito ranjivu kategoriju.
Paziti na termine…
Izbjeglica je osoba koja je napustila svoju zemlju zbog rata ili druge opasnosti. Migrati su osobe koje su morale otići zbog siromaštva, prirodnih ili nekih drugih katastrofa. I jedne i druge štiti međunarodno pravo, a nas zapravo i ne treba zanimati kojoj tačno grupi neko pripada. Vremenom se riječ „izbjeglica“ izgubila u bh. medijima pa je ostala samo „migrant“, dok se sve češće koristi i „ilegalni migrant“, što je zapravo izmišljeni termin koji nema nikakvo značenje, ali ima cilj da ove ljude dodatno etiketira. Jedina riječ sa kojom ne možete pogriješiti i koja u potpunosti opisuje ovu populaciju jeste – ljudi. Ili ako baš insistirate – ljudi u pokretu.
…ali se i ne razbacivati njima
Ukoliko to nije od krucijalne važnosti za tekst ili prilog, nema potrebe (pre)naglašavati nečiju seksualnu orjentaciju. Ako ste naišli na mladića koji je dom napustio zbog rata i pokušava se domoći Evrope kako bi pomogao porodici da mu se priključi, zaista nije bitno da li je on gej, strejt ili trans osoba. Ipak, ukoliko je taj muškarac odlučio da ode jer je njegova domovina izrazito homofobna, a uz to se tokom svog puta suočava sa konstantnim nasiljem upravo na ovoj osnovi, ovaj segment priče je jako bitan kako bi se vjerno prikazala situacija u kojoj se nalazi.
Tako je u domaćim medijima objavljena priča o mladiću iz Maroka koji u svojoj sredini nije mogao pronaći posao, zbog čega je bio prinuđen hranu i odjeću tražiti u kontejnerima. Kada je stigao u izbjegličke kampove u BiH bio je žrtva seksualnog zlostavljanja.
Ponudite širi kontekst i objašnjenje
Puko prenošenje informacija nije dovoljno, već je potrebno da ih smjestite u odgovarajući kontekst i objasnite svojoj publici zašto nešto jeste ili nije u redu. Recimo, domaći mediji prenijeli su vijest da su austrijske vlasti odbile dati azil mladiću na osnovu njegove seksualne orjentacije, uz obrazloženje da on “ne hoda, ne oblači se i ne ponaša kao homoseksualac”. Autor teksta propušta da odmah osudi ovakav čin i ukaže na stereotipe koji se nameću. Pored toga, u tekstu se dalje navodi da je navedeni muškarac ispitivan o tome koliko su homoseksualci društveni, jer je službenik primijetio da radije boravi u manjim nego u većim grupama, a on lično smatra da je to suprotno seksualnoj orjentaciji koju je muškarac iskazao. Umjesto osude, autor teksta tek u posljednjoj rečenici navodi kako dio medija u Austriji „komentariše da država koristi stereotipe o homoseksualnosti, te da je ovaj slučaj politički motivisan“.
Nemojte ih dehumanizovati
Pokušajte da ljude o kojima pišete ne svodite na brojeve i nekoliko šturih informacija – odakle su, koliko dugo putuju i zašto su otišli od kuće. To su ljudi koji su imali svoje hobije, poslove, prijatelje, navike. Oni imaju omiljenu vrstu muzike, vole da gledaju filmove, kuhaju, bave se nekim sportom. Neki od njih su visoko obrazovani i postigli su vrijedne uspjehe u svojoj oblasti. Idite dalje od puke statistike i otkrijte osobu koja stoji pred vama.
Ukažite na propuste sistema
Lični primjeri su uvijek odličan način da se javnosti predstavi određen problem, ali je dužnost novinara da kroz ličnu prizmu pokaže na slabe dijelove sistema. Recimo, u srbijanskim medijima je početkom 2019. godine objavljena priča o mladiću iz Irana koji je već na aerodromu u Beogradu izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za azil. Kao razlog naveo je lično, vrlo traumatično iskustvo koje je kao gej muškarac doživio u svojoj zemlji. U tekstu se navodi da mu uprkos ovome nije bio dozvoljen ulazak u zemlju, a samim tim ni traženje azila, pa je nekoliko dana proveo u detenciji, da bi tek nakon intervencije Centra za zaštitu i pomoć tražiocima azila bio pušten u Srbiju i prebačen u prihvatni centar. Zatim je ponovo nakon intervencije prebačen u Centar za azil, gdje mu je omogućeno podnošenje zahtjeva. Cijela procedura trajala je šest mjesec i i pravnici ističu da on ne bi uspio sam da se izbori sa komplikovanim propisima.
Paziti na ljudsko dostojanstvo
To što neka osoba spava na ulici, nema na sebi čistu odjeću niti način da održava ličnu higijenu, nipošto ne znači da se prema njoj trebamo odnositi sa manje poštovanja nego prema bilo kome drugom. Položaj u kome se te osobe nalaze dovoljno je nepovoljan i novinari ga nipošto ne bi smjeli učiniti još nepovoljnijim.
Poštovati zahtjev za nesnimanjem
To što imate pravo da nekoga snimate na javnom mjestu ne znači da to trebate učiniti. Većina izbjeglica i migranata će vam dopustiti da ih snimate ili fotografišete, većina će dati sve od sebe da odgovori na vaša pitanja i što bolje vam objasni zašto se nalaze tu gdje ste ih zatekli, koja muka ih je otjerala od njihovog doma i čemu se nadaju. Ipak, uvijek će biti i onih koji se neće osjećati ugodno pred kamerama ili jednostavno ne žele da ih porodica gleda u nekom od bespuća interneta. Oni imaju pravo da vam zatraže da ih zaobiđete tokom snimanja, a vi biste trebali da njihovu želju poštujete. Ovo je posebno važno ukoliko se radi o osobi koja je dio LGBTIQ zajednice i plaši se da će joj javno autovanje donijeti nove probleme.
Ova tekst nastao je u partnerstvu sa omladinskom organizacijom Schüler Helfen Leben iz Berlina.
