‘Portret dame u plamenu’ – konačno lezbejsko remek-djelo

30. 01. 2020

Film ”Portret dame u plamenu” koji će otvoriti ovogodišnji festival Merlinka u Sarajevu, osvojio je nagradu za najbolji scenario i queer palmu na Kanskom filmskom festivalu, kao i 24 druge nagrade i 62 nominacije na raznim međunarodnim festivalima i takmičenjima, uključujući i Golden Globes.

Sa portala Crol.hr prenosimo tekst o ovoj lezbejskoj priči.

Autorica: Andrea Jović

“Portret djevojke koja izgara” (Portrait de la jeune fille en feu) savršena je kostimirana drama nevjerojatne likovnosti koja klasični narativ nemoguće ljubavi dviju žena dočarava s rijetko viđenom emocionalnošću.

Kraj je 18. stoljeća i mlada slikarica Marianne (Noémie Merlant) dolazi u bretanjsko mjestašce kako bi naslikala portret mlade aristokratkinje Héloïse (Adèle Haenel). No, kako Héloïse odbija biti portretirana jer se ne želi udati, Marianne se mora pretvarati da je njezina pratiteljica za šetnje te je potajice skicirati. Osjećajući krivicu za prevaru, Marianne uništava prvi portret, a na iznenađenje sviju, Héloïse pristaje pozirati za drugi pokušaj, tijekom kojeg dvije žene započinju romansu osuđenu na brzi kraj.

Od same scene s početka filma u kojoj Marianne, moravši se baciti u uzburkano more za svojim platnima, nepouzdanom lađom dolazi u mjestašce jasno je da se radi o filmu nevjerojatne likovnosti čiji redateljski postupci, kamera i kadriranje imitiraju slikarstvo.

Veličanstveni klifovi i pješčane plaže ne doimaju se čistim vizualnim uresima, kao što je to slučaj, primjerice, s islandskom tundrom u hvaljenom “Halla ide u rat”. Naprotiv, indiferentna i podivljala priroda napokon pruža slobodu bivšoj redovnici Héloïse, a posljedično služi i kao savršeno mjesto za početak romanse dviju žena.

Umjetnost kao nadomjestak za život

Velikim je, ipak, dijelom film usmjeren na propitivanje prikazivosti života na platnu i odnosa umjetnosti prema ljubavi. U trenutku kad Héloïse vidi svoj portret, pita Marianne zašto u slici nema nikakvog života, prisutnosti, na što joj Marianne esteticistički odgovara da je prisutnost satkana od prolaznih trenutaka koji nisu nužno istiniti.

No, upoznavši Héloïse dublje i napokon je natjeravši da se osmjehne, Marianne uspijeva uhvatiti njezinu esenciju na platnu. Teško je ne povući paralelu s romanom “Svjetionik” Virginije Woolf, u kojem slikarica Lily Briscoe također kroz svoju sliku pokušava shvatiti svoj odnos prema majčinskoj figuri gospođe Ramsay i njezinu utjecaju na vlastito stvaralaštvo.

Napokon nadvladavši sve sumnje u vlastite sposobnosti, i pravo, da kao žena stvara, Lily dovršava svoje djelo i pomiruje se s viktorijanskom gospođom Ramsay. U ostatku filma umjetnost također figurira kao nadomjestak za život – u slikama koje dvije ljubavnice razmjenjuju pred oproštaj, u kasnijem portretu Héloïse kao mlade majke koji Marianne svejedno suptilno otkriva da ju ona i dalje voli.

U tom je smislu vrlo instruktivno i alegorijsko citiranje mita o Orfeju i Euridiki. Čitajući ga, Héloïse se pita zašto se Orfej okrenuo da pogleda Euridiku, na što joj Marianne odgovara da je umjetnik i možda ga više uzbuđuje življenje u uspomenama negoli stvarnosti. Na sličan su način i dvije žene prisiljene živjeti u uspomenama posredovanim portretima koji tajnim kodovima izriču samo njima poznatu istinu.

Redateljska tehnika Céline Sciamma sušta je suprotnost muškom pogledu

Scenaristički se, nebrojenim scenama koje repliciraju pogled slikara na predmet portreta, film također bavi odnosom promatrača i objekta promatranja. Iako je deklarativno Marianne u položaju moći nad Héloïse, kao što joj želi pokazati u sceni kad nabraja njezine geste i mimike sukladne različitim raspoloženjima,

Héloïse nije bespomoćni objekt promatranja bez vlastite djelatnosti. Naprotiv, Héloïse podsjeća Marianne da i ona nju promatra te joj nabraja jednak popis gesti, dokazujući jednakost njihova položaja. Štoviše, film sâm skreće pozornost na ukorijenjenost muškog pogleda u umjetničkoj tradiciji.

Kad Marianne opomene Héloïse da skine šal i ogoli vrat i prsa, Héloïse joj spočitava da slika imajući na umu njezina budućeg muža, što nanovo afirmira djelatnost i svijest Héloïse, koja je u njihovu odnosu itekako i subjekt. Da je redateljska tehnika Céline Sciamma sušta suprotnost muškom pogledu najbolje dokazuje scena u kojoj Marianne slika vlastiti goli portret, gledajući se u ogledalo oslonjeno o Héloïseine intimne dijelove.

Drugim riječima, reprezentacija tijela u filmu nije u službi zadovoljavanja požuda i fantazija, već je visoko estetizirana i prikazana u svojoj krhkosti i kompleksnosti. Film je nevjerojatno impresivan i ritmički – uzima vremena da se izgradi i, sukladno liričnosti ugođaja, ali i minucioznosti potrebne za slikarstvo, polagan je, precizan i odmjeren. Uz to, vrvi statičnim kadrovima koji kao da imitiraju platno, što pojačavaju i vizualne metafore okvira, kao u scenama gdje se Marianne priviđa duh Héloïse u okviru vrata odjevene u vjenčanicu.

Nad “Portretom” sam izlila zavidnu količinu suza

Inače nisam sklona pisanju u prvom licu – pišući u trećem, zaodijevam odraz nečeg duboko intimnog što progoni moje mišljenje u jeku čitavog lanca prethodnika s objektivnim, impersonalnim autoritetom. Međutim, “Portret djevojke koja izgara” toliko je dobar film da sam prisiljena dopustiti si izljev osjećaja koji će, nadam se, biti shvaćen s jednakom ozbiljnošću kao i da je, s uzoritom nepristranošću, u ulomku pisalo “gluma u filmu izuzetno je proživljena”.

Malo mi se puta u životu dogodilo da sam uistinu ganuta nekim umjetničkim djelom. Naravno, mnogim sam umjetničkim djelima svjesno oduševljena – primjerice, znam da je “O ljepoti” Zadie Smith izvrstan roman, sigurna sam i da je “Parazit” Bonga Joon-hoa izvanredan film. No, onkraj tog znanja nalazi se tek šačica umjetničkih djela koju sam osjetila, koja u meni proizvedu gotovo religijsku ekstazu i momentanu vjeru u transcendentnost.

Jedno je od takvih djela upravo “Svjetionik”, sa svojim lebdećim svjetlom koje osvjetljava zakutke uma svojih likova i s tako malo truda čistom poezijom pjeva o najdubljim emocijama i najvećim istinama (ako na trenutak možemo pristati da takve postoje). Odnedavno se u njih ubraja i “Portret djevojke koja izgara”, čije je finale, potresni dokaz trajnosti jedne ljubavi, glumački nevjerojatno odrađen.

Ne mogu se sjetiti da sam ikad plakala zbog nekog filma – osim u djetinjstvu gledajući u kinu trolist “Stuart Mali”, “Tigar traži obitelj” i “Garfield”, čiji zalutali protagonisti nisu dobro rezonirali s mojim separacijskim strahom.

Nakon dvadesetak sušnih godina napokon sam izlila zavidnu količinu suza nad “Portretom” – dijelom zato što je naprosto predivan za gledanje, dijelom zbog sublimne nepatvorenosti emocija, dijelom zbog suosjećanja sa svim svojim prethodnicama (a i suvremenicama) koje ne mogu biti sretne, ali dijelom i zato što je napokon službeno da i jedan lezbijski film može biti remek-djelo.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!