Šta stoji iza “femi stop”?

27. 02. 2019

Piše: Selma Kešetović
Foto: Shutterstock

Isključivanje gej/bi muškaraca koji ne potpadaju pod koncept maskulinog muškarca, u zajednici nazvanih “femi”, njihovo omalovažavanje i proglašavanje nepoželjnima, postoji otkako postoji gej zajednica sama, ali internet nam je dao uvid u to koliko daleko ona doista doseže. Od Gay Romea do današnjih aplikacija, brojne su napomene “femi stop”, “samo normalni” (gdje se patologizira odstupanje od maskulinih karakteristika) do onih kreativnih: “da hoću žensko, tražio bih žensko” i slično.

Aleksandar Stojaković sa svojim projektnim timom uputio se u opsežno istraživanje o homofobiji u Srbiji 2015. godine, koje je rezultiralo publikacijom “Homofobija i internalizovana homofobija u Srbiji”, u izdanju Centra za Kvir studije. Ovim istraživanjem, Aleksandar je potvrdio tezu Michela Foucaulta da se “moć ne plaši seksualnosti već se putem seksualnosti vrši”, gdje je korijen homofobije u mizoginiji – muškarac se promatrao kao superioran jer je onaj koji penetrira, a ona/onaj koji/koja biva penetriran/a, tradicionalno žena, nije ništa drugo doli inferiorno biće. U slučaju gej muškaraca, mizoginija se miješa sa autohomofobijom, i sve skupa postaje vrlo kompleksno: “Čini mi se da je internalizovana homofobija, ta samomržnja sa kojom se veliki broj homoseksualaca tokom svog života bori, daleko kompleksnija od homofobije heteroseksualnih ljudi. Ona je svakako intenzivnija i samorazarajuća, ima više dimenzija koje se neminovno prepliću, sudaraju, guše u vrtlogu emocija i misli”, piše Stojaković.

“Razlog zašto se femi momci diskriminišu u gej zajednici mislim da počinje od toga što gej muškarci često hoće da ostanu u društvenim muškim normama, i onda se plaše da će ljudi povući paralelu između tog femi momka koji je gej i njih koji su gej. Ruše im sliku muškaraca koji se ne razlikuju od drugih muškaraca zbog svog seksualnog identiteta”, kaže nam Amar Ćatović, no dodaje da je nailazio i na drugačiji pristup femi muškarcima gdje dominantni muškarci žele da im partner izgleda manje muževno i ponaša se više submisivno kako bi održali sliku njega kao “i dalje dominantnog muškarca”. “Bilo je slučajeva da su partneri od mene zahtijevali da obrijem noge, jer ako obrijem noge, izgledat ću više kako društvo nameće da žena treba da izgleda, pa se oni tješe da će ostati muškarci.”

Za Harisa Begića ovo pitanje je intimno. Kada se, takoreći, upoznavao sa gej zajednicom kojoj i sam pripada, očekivao je da će naići na toleranciju i razumijevanje prema različitostima i identitetima koji se ne uklapaju u heteronormativ. Međutim, nije bilo tako. “Dokaz o suprotnom sam mogao vidjeti na gej stranicama i aplikacijama za upoznavanje gdje često mogu pročitati ‘stop fem momci’ i ‘samo za prave muškarce’, pa i među gej osobama koje otvoreno glorificiraju toksični maskulinitet i nastoje potlačiti sve ostale gej osobe koje taj kalup ne zadovoljavaju. Posmatrati kako femininost unutar gej zajednice biva posramljena, napadnuta i marginalizirana, budi u meni tugu i ljutnju, ali u isto vrijeme snagu koja može biti osnova da radimo na emotivnom opismenjavanju svih muškaraca – pa tako i onih iz gej zajednice.”

Sa pomenutim interpretacijama diskiminacije femi muškaraca, slaže se i Sergej V. (Banja Luka).

“Diskriminacija i isključivanje ljudi na osnovu (ne)dozvoljene količine ‘muževnosti’ i ‘ženstvenosti’ na dejting sajtovima sa gej muškarcima je znak da je sopstvena autohomofobija toliko toksična do te granice da žene kroz takvo diskriminatorno ponašanje gledamo kao inferiornije, a muškarce koji imaju i trun feminiziranosti kao prijetnju jer sa takvima ne želimo da nas vide, a sve zbog naših ličnih nesigurnosti i onoga što oni bude u nama. A bude sliku stereotipnog gej muškarca koju je društvo stvorilo, a prosječan autohomofobni gej muškarac ne želi da se s time povezuje. Zašto? Strah. Čisto i jasno – strah. I tim ljudima ne možemo pomoći prije nego što oni sami sebi pomognu, a to je veoma teško, jer autohomofobija u društvu, onakva kakva jest, u društvu isto tako homofobnom čini da se takvi ljudi vrte ukrug i na kraju poprimaju sve teže i teže oblike, kao što su suludi zahtjevi i isključivanja na Grindru (nema mršavih, nema debelih, nema tamnijih koža od moje, nema svjetlijih, nema femi, nema fensi tipova), a jedino što ostaje jeste osoba koja je praktički učahareni homoseksualac u strejt patrijarhalnoj čahuri.”

“Strejt patrijarhalna čahura” je još uvijek poželjan maskulinitet, imperativ koji svi muškarci, ne samo gej i bi, pokušavaju biti, a nikada do kraja ne bivaju jer nijedan imperativ roda nije napravljen da ima svoj završetak i konačni dokaz. On pronalazi načine da preživi, mutira, pojavi se u drugačijim oblicima, ustrašen feminiteta kao onog Drugog, onog inferiornog, onog zazornog. Nekada se grčevito željelo dokazati da ne moraš da budeš femi da bi bio gej.

Danas ipak ima pomaka – sve je više gej muškaraca koji svoju etiketu femi muškarca nose sa ponosom i oni najbolje znaju koliko je borbe bilo potrebno da bi to uradili.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!