Razgovarajmo o transmizoginiji

Foto: Salty Sojourn
Foto: Salty Sojourn

Piše: Laura Kacere (everydayfeminism.com)
Izvor: Libela.org
Prevela i prilagodila: Marinella Matejčić 

Transmizoginija – Što je to?

To je riječ koja opisuje dobar dio kulturološkog i sistematičnog tretmana trans* žena u našoj kulturi i tako se jasno povezuje s feminizmom, no ipak – to nije riječ koju puno ljudi zna i razumije.

Vjerojatno ste čuli za transfobiju: diskriminacija i negativan stav prema transrodnim osobama, temeljena na njihovu izrazu roda.

Vrlo vjerojatno ste čuli za  mizoginiju: mržnja i ocrnjivanje žena i općih crta okarakteriziranih kao ženstvenih.

Transmizoginija je, u tom smislu, presjek navedenih pojmova – negativan stav, izražen kroz kulturološku mržnju, individualno nasilje i nasilje uzrokovano prilikom, te diskriminacija usmjerena prema trans* ženama i trans* ljudima koji se nalaze na ženstvenom kraju rodnog spektra.

Tko je žrtva transmizoginije?           

Transmizoginija cilja transrodne i transseksualne žene, osobe kojima je pri rođenju spol definiran kao muški, no one se identificiraju kao žene.

Transrodne žene nisu jedine osobe koje doživljavaju transmizoginiju.

Trans* osobe koje se ne identificiraju nužno kao žene, no koje posjeduju ženske karakteristike i/ili se definiraju kroz ženski kraj rodnog spektra također su žrtve transmizoginije.

Transmizoginija je bazirana na mržnji ženskoga, i nije određena samo mržnjom prema onima koji se identificiraju kao žene. Uključuje i transženstvene i ženstveno-identificirane queer osobe, kao i mnoge druge koji se nalaze sa druge strane “ženstvenog” centra, ali nisu pri rođenju spolno definirane kao žene.

Radi jednostavnosti i sažetosti, u ovom članku ću koristiti termin trans* žena (znak zvjezdice se koristi kako bi označio inkluzivnost onih koji nisu nužno transrodni, ali nisu niti cisrodni) za referencije na sve ljude koje pogađa transmizoginija; kada se napisano odnosi isključivo na transrodne žene, tada ću koristiti odgovarajuću terminologiju.

Zašto transmizoginija postoji?

Transmizoginija se temelji na pretpostavci da je ženstvenost inferiorna muževnosti.

Oslanja se na shvaćanje da su sve kvalitete koje se mogu povezati s pojmom “žensko”, “ženstveno” manje vrijednosti, promatrajući ih kao slabije u odnosu na one koje se mogu povezati sa “muško”, “muževnost” i analogno tome, zaslužuju mržnju, izrugivanje i nasilje.

Ovo zvuči kao seksizam, zar ne?

Zašto treba postojati posebna riječ koja opisuje iskustvo trans* osoba koje su posebno ženstvene? Kako je to drugačije od seksizma i transfobije?

Trans* žene doživljavaju posebnu vrstu seksističke marginalizacije temeljene na njihovoj jedinstvenoj poziciji preklapanja ugnjetavanja – one su i trans i žene. Njih društvo omalovažava na obje osnove.

Trans* osobe doživljavaju transfobiju ili cisseksizam, zahvaljujući kulturološkoj i sistematičnoj opsesiji rodnom binarnošću: ideja da postoje dva tipa osoba – muškarci i žene – koji su rođeni, odgajani i prirodno povezani sa spolom i njegovim pripadajućim karakteristikama. Naše kulturne i političke institucije su utemeljene na takvoj premisi.

Transmizoginija reflektira mržnju onih koji se ne uklapaju u okvire rodne binarnosti.

Trans* žene nisu uvijek jednostavne za kategorizaciju ljudima i institucijama čije razumijevanje roda duboko počiva na represivnoj rodnoj binarnosti; ovo je zbunjujuće, transagresivno i za neke vrijedno mržnje. Odgovor na postojanje onih koji izazivaju društveno shvaćanje spola je ekstremna opresija i marginalizacija trans* osoba svih rodnih izraza.

Trans-ženstvenost i seksizam

Naše društvo je zakoračilo u shvaćanje da su žene i karakteristike označene kao ženstvene inferiorne muškarcima i kvalitetama označenima kao muževnima.

U našem seksističkom društvu, biti žena te automatski pozicionira na mjesto niže vrijednosti.

No odreći se “važne” pozicije koju drži muški rod, birati (kako se percipira da trans* osobe čine) biti ženom i biti ženstvenom, na jedan način, predstavlja fundamentalnu prijetnju muškoj superiornosti i možda može biti percipirano kao odbijanje “superiornog identiteta muškarca”.

Trans* žene nisu samo podsjetnik društvu da rodne uloge nisu fiksne, već predstavljaju činjenicu da ženstvenost i bivanje ženom, tj. izražavati se kao žena nije nešto čega se treba sramiti.

U tom smislu, shvaćanje transmizoginije je apsolutni imperativ za naš rad kao feministkinja. To shvaćanje čini potpuno vidljivim načine na koji su integralni trans*problemi i prava u našem radu vezani uz rod.

Ne samo da je transmizoginija zagazila u seksizam, već je opresija kojom rezultira paralelna onoj koju cisrodne (one čiji se identitet poistovjećuje sa spolom koji je “dobiven” rođenjem) žene doživljavaju: fizičku objektivizaciju, hiperseksualizaciju, stereotipizaciju, diskriminaciju na svim razinama društva te individualne i sistematične nasilne napade.

 Nasilje transmizoginije

Primjećujemo je, na primjer, u nasilju na individualnoj razini.

Zločini iz mržnje prema trans osobama su razočaravajuće i tragično česti. Većina izvršenog nasilja stigmatizira trans* žene – što vidimo kroz nasilje na pojedinačnim razinama.

Zapravo, preko polovice svih anti-LGBTQIA+ zločina i ubojstava bila su počinjena nad transrodnim ženama. Dok već bilježimo statistike, važno je napomenuti i to da je gotovo tri četvrtine tih ubojstava bilo izvršeno nad osobama druge rase.

Transmizoginija se primjećuje i u formiranju uvjeta života.

Jedna od pet transrodnih žena (21%) u jednom periodu svog života bila je u zatvoru. To je vidljivo iznad općeg prosjeka, te je još više istaknuto (47%) za transrodne osobe, Afroamerikance.

Prema Nacionalnom centru za transrodnu jednakost, trans*osobe doživljavaju disproporcionalno visoku stopu siromaštva i češće su beskućnici, što je rezultat diskriminacije pri zapošljavanju i pronalasku mjesta za život, no također doživljavaju i višu stopu uhićivanja, uglavnom radi profiliranja osoba prema spolu, koje čini policija.

Spol je kategorija kojom se upravlja, doslovno, od strane policijskih djelatnika koji odabiru, uhićuju i često zlostavljaju trans* žene zbog toga što izgledaju “drugačije” i “nesređeno”. Naročito crne trans* žene doživljavaju posebnu diskriminaciju od strane policije zbog krive percepcije temeljene na rasnim i rodnim stereotipima koji ih ukalupljuju kao iznadprosječno seksualne i kriminalne. Trans* žene se konstantno optužuje i uhićuje radi poslova vezanih uz prostituciju, iako one možda nemaju veze s takvom vrstom posla.

Često se događa da trans* žene, puno češće crne trans* žene, bivaju uhićene radi toga što sa sobom na cesti imaju kondom.

U New Yorku, gdje posjedovanje kondoma može biti iskorišteno kao dokaz za sudjelovanje u poslovima vezanim uz seks i prostituciju, trans* žene se profilira, pretražuje i uhićuje radi toga što su trans* žene na krivom mjestu u krivo vrijeme.

Postoji i direktno nasilje od strane policije: istraživanje iz 2012. izvedeno od strane Nacionalne koalicije programa protiv nasilja pokazalo je da transrodne osobe širom Amerike doživljavaju tri puta više policijskog nasilja nego cisrodne osobe.

Gotovo je polovica trans* osoba koje su prijavile nasilje iz mržnje doživjela neugodnosti od strane policije dok su im se obraćali za pomoć.

Trans* žene doživljavaju nasilje i nakon uhićenja, kada ih se najčešće prisiljava da borave u dijelu zatvora namijenjenom muškarcima, gdje doživljavaju ekstremno visoke stope seksualnog i fizičkog nasilja – studija Ministarstva pravosuđa pokazala je da 1 od 3 dožive seksualno napastovanje u zatvoru. S druge strane, mnogi zatvori trans* žene smještaju u samice na duže vrijeme “radi njihove vlastite zaštite.” (Valja uzeti u obzir da se samice smatraju jednim načinom mučenja).

U medijima

Dok trans* muškarce generalno ignoriraju i čine vidljivima, američki mediji trans* žene prikazuju naglašeno egzotičnima, i njihovo postojanje prikazuju kao šokirajuće i vrijedno pažnje.

Trans* žene se portretira na iznimno dvodimenzionalan način u vijestima, gdje ih se najčešće povezuje sa zločinima iz mržnje. U takvim izvješćima njihov rod se kontinuirano prikazuje kao zbunjujuć i nelegitiman, te se pojavljuju u nebrojenim naslovima, primjerice: Čovjek obučen u ženu pronađen mrtav.

Mediji trans* žene prikazuju arhetipovima – kao slabu žrtvu nasilja, ili kao opasnog zločinca; kao mentalno nestabilni ili manipulativni karakter.

Često su povezani s patologijom i naglašenom seksualnošću, portretirani kao oni koji manipulativno skrivaju svoj transrodni identitet kako bi prevarili muškarca i prisilili ga da se poveže s njima na seksualan ili romantičan način.

U nebrojenim televizijskim serijama se pojavljuju kao prostitutke.

Prikazuje ih se neatraktivnima; oni su hrpa pošalica, njihova želja za ženstvenosti se ismijava, njihovi motivi za tranziciju se preispituju.

Dok je teško pronaći kompleksan i iskren portret televizijskih likova trans* žena, još je teže pronaći autentično i dostojno utjelovljenje crne trans* žene (iako smo ih u posljednje vrijeme susreli nekoliko, kao što je genijalna Laverne Cox u “Narančasto je novo crno”).

Na queer području i području žena

Tužno, no transmizoginija je izuzetno prisutna i u LGBTQIA+ prostorima, gdje su trans* žene, naročito crne trans* žene, marginalizirane unutar ionako marginalizirane grupe.

Mainstream LGBTQIA+ pokret je prozivan radi izuzeća trans* osoba, te se javlja pervazivni seksizam u pokretu kao i u društvenim prostorima koji promovira transmizoginiju i degradaciju ženskih kvaliteta.

Privilegija muškosti, kao i privilegija bijelog čovjeka, ne pojavljuje se kada je osoba u queer prostoru, a trans* žene su bivale optužene da “štete pokretu”, radi očitih pomicanja društvenih normi koje se javljaju prilikom bivanja trans* ženom.  I iako bi to trebalo biti zadnje mjesto gdje je transmizoginija prisutna, nažalost, primjećujemo je i u prostorima primarno cis-žena.

Trans* žene su i dalje isključene iz mnogih isključivo ženskih prostora i feminističkih događanja, dok određene “feministkinje” i dalje govore protiv samog postojanja trans* žena, uz argument da one nisu autentične žene i da “štete pokretu”.

Trans* žene su prozvale spomenute grupe i prostore, uz istovremeno kreiranje vlastitih, inkluzivnih prostora, naglašavajući kako doživljavaju seksizam i homofobiju na vrlo realne i konkretne načine, no svejedno su isključene iz prostora koji su kreirani kao protuteža takvim opresijama.

Što možemo učiniti?

Transmizoginija, kao i seksizam, je pervazivna i strukturna, no postoji i u svakodnevnim situacijama. Kada se stvori razumijevanje, počinje se primjećivati i u osobnim interakcijama, na televiziji, te u društvenim pokretima i političkim kampanjama.

Naglasi! Imenuj je. Transmizoginija, kao seksizam, se prečesto događa neprimijećeno, jer je tako utkana u naše sociokulturološko i političko shvaćanje spola. Educiraj druge o ovome problemu.

I najvažnije, ne boj se prozvati feministkinje/feministe ili borkinje/borce za prava homoseksualnih osoba radi transmizoginih izjava ili radnji. Sve su to određeni prostori koje moramo učiniti više inkluzivnima.

Važno je raditi zajedno na pronalasku rješenja za problem mizoginije u našim pokretima, i važno je uvijek solidarno djelovati s našim trans* sestrama.

Ako naši pokreti žele eliminirati transfobiju, homofobiju ili seksizam, tada moramo ovaj problem, koji se nalazi na sjecištu navedenih opresija, staviti na prvo mjesto u našoj borbi.

Komentari

komentara