Jugoslavija. Bratstvo i jedinstvo. Moćna ujedinjena zemlja gdje su razlike između ljudi gotovo pa izbrisane. Ološ je spremljen na Goli Otok, a kriminal pod kontrolom neuništive Partije. Prva dama Jugoslavije mi je uvijek izazivala strahopoštovanje. Jovanka… žena koja nikad nije napravila grešku u javnosti, a drug Tito… on nije bio čovjek, on je bio ljudina! Ono što me danas zapanjuje jeste njegova jednostavnost i taj autoritet koji nije imao polazište u histeričnim govorima, kao što je to slučaj kod današnjih političara, koji jednostavno urlaju isprazne fraze, a narod otvorenih usta ta sranja jede, vjerujući da će se nekom magijom vratiti vrijeme bratstva i jedinstva. E, pa bojim se da neće, jer današnji političari vode trećinu neke iscijepane i podijeljene državice i žive od podjele naroda na svim mogućim poljima. Samo nam još uvijek fali podjela i kanton za pedere i lezbejke i nekog od ministara da se zalaže za LGBT interese, dok mu dajemo novac, klečeći i moleći za ostvarenje nekih „specijalnih“ prava. Tito je trebao grabiti više. Ja kako sam halapljiva sigurno bih ogulila Jugoslaviju i isparila negdje za vjeke vjekova. Tito je bio Jugoslavija, i zašto bi krao iz vlastite kuće?!
Da se vratim na temu. Pozvana sam na Brijune na svečani prijem. Odabrala sam haljinu boje ciklame sa kristalima, obavila se laganim prozirnim šalom koji je vijorio na ljetnom zraku, grudi su mi ispadale jer sam znala da je veliki ljubitelj žena, a našminkala se glamurozno i stavila ogrlicu od safira samo za tu priliku. Pratila me cijela svita ljudi a vrata su se otvorila kao da samo mene čekaju. Blistava noć obavijena mirisom mora, prekrasna vila i Jovanka u crnom kompletu pruža ruku kao prava domaćica i ukazuje mi na salu u kojoj su gospoda i dame već plesali, jeli, sjedili, pili skupa pića i pušili jake cigare. Ušla sam kao kraljica. I pogledi su lizali moja gola leđa i, možda ipak, preizbačene sise, ali već je kasno za presvlačenje. Došla sam na bal i mogla sam ostati do ponoći. Prvi udvarači i ponude za ples su stigli i napravila sam nekoliko krugova. Otišla sam sa podija i uzela čašu šampanjca te se zaputila prema terasi u zvjezdanu noć. Nije bilo nikoga a čovjek kojeg sam prepoznala je stajao okrenut leđima zagledan u more. Tito. Ja sam znala da će Jugoslavija nestati kad nestane on, jer su ljudi stoka gladna novca, vlasti i nadsve moći. Okrenuo se i ugledao me na mjesečini. Hainsa Olindi, pa dobro nam došla. Prišao mi je i poljubio ruku, ja sam pogledala u te mudre oči i šarmantne bore i koljena su me umalo izdala, ali napila sam se dovoljno da budem pribrana. Jeste li za ples? Nisam odgovorila, samo smo počeli plesati, lagano i jednostavno, sami na mjesečini. Umalo da zaboravim zašto sam došla – po odgovore na svoja pitanja.
Druže Tito…? Drugarice Hainsia? Kakav je osjećaj biti Tito? Prvo mi recite, drugarice, kakav je osjećaj biti Hainsia Olindi? Pa to ovisi o danu ili o noći. E vidite, meni ovisi o sekundama i minutama. Shvatila sam s čim se sve taj šarmantni, elegantni čovjek bori. Pogledao me duboko u oči, a onda smo napravili zaokret, vidio je moju figuru i posebno moja gola leđa i preizbačene grudi. Drugarice Hainsia, moram Vas pitati nešto. Izvolite, druže Tito. Jeste li udati? Ne. Kako? Bojim se da ne bi smjela odgovoriti. Čemu strah, pa ne jedem ja ljude samo ih šaljem na Goli otok, a vas bih volio vidjeti u ovoj prvoj riječi Goli otok. Zavodnik, i to sam znala naravno. Nageo me u laganom pokretu, a ja sam rekla – A šta ako bih ja radije vidjela vašu ženu u riječi goli, druže Tito? Trenutak tišine i nepokreta. Ja bih rekao – Hainsia, izabrali ste moju bolju polovinu i nimalo se ne čudim. Otvorila sam temu. A ples je nastavljen. Druže Tito, a šta mislite o drugima koje i koji su poput mene? Pogledao me s razumijevanjem svjetskog gospodina te rekao dok smo lagano plesali na ljetnom povjetarcu. Drugarice Hainsia, ono što ja mislim ili kažem ne određuje ono što vi jeste ili bilo tko u ovoj zemlji, ne dajte se zavarati ovim takozvanim ‘režimom’. Ja ne mislim ništa prije nego što ne saznam sve o čemu bih trebao imati mišljenje. Bila sam nijema, a glazba je nastavljala. Pažljivo sam slušala. Hainsia, zar vi mislite da ja ne znam za pjesme, knjige, tekstove, organizacije i na kraju da ne znam za ljude poput vas i sve to što brani naš ‘režim’? Znam ja sve. I znate zašto sve to dopuštam? Ne znam. Dopuštam sve to jer vjerujem da najbolje stvari dolaze ljudima kad se za njih bore, kad njihov rad, uvjerenja i ono što oni jesu dolazi do izražaja. Vrijednosti se kristališu, a slobode osvajaju samo na taj način. Tako se sagradila ova zemlja, a kad ljudi zaborave kako je teško sagrađena lako će je i srušiti. Ne zaboravite nikad, drugarice Hainsia, sve prepreke koje ste morali preći Vi i ljudi poput Vas kad dođete do svog cilja, jer u zaboravu leži uništenje. Shvatila sam druga Tita. Shvatila sam vremena koja dolaze, vremena drugačije politike, novih režima, borbe za neke nove slobode i neka druga prava. Glazba je stala. Ponoć se približila, a besprijekorna Jovanka je izašla na terasu i upitala može li ona preuzeti ples. Naravno, odgovorila sam i namignula joj. Poljubio mi je ruku, a ja se pozdravila. Dok sam silazila niz velike stepenice bila sam pod dojmom snage tog čovjeka, cipela mi je ispala na jednoj od stepenica, istrčala sam na plažu i slušala valove, gledala Mjesec i otišla u more poput kristalne sirene. Jovanku i Tita sam ostavila da plešu u vremenu, koje su stvorili za sebe i druge, u noći, za mene nikad zaboravljenoj, pod zvijezdama, glazbom i vjetrom…
Hainsia Olindi
