Kada sagledam svijet shvatam da ništa nije konstantno i da je jedina sigurnost u promjeni. Svijet kakvog mi danas poznajemo nije postajao prije samo nekoliko desetina godina. Realnost koju živimo ali i prava koja uživamo mnogima su bila oduzeta. Dugogodišnje aktivističke borbe, rad i zalaganje za ravnopravnost stvorile su mnogo bolje i sigurnije okruženje. Da se ne shvatimo pogrešno, raditi treba još mnogo jer se još uvijek ne osjećamo svi_e dovoljno sigurni_e pokazati svoje identitete cijelom svijetu, ali me tješi činjenica da promjene postoje, a da upravo njima možemo svjedočiti i mi sami.
PIŠE: Admir Adilović
Upravo o promjenama koje je donio aktivizam u Bosni i Hercegovini, kada je u pitanju kvalitet života LGBTI osoba razgovarali smo sa nekoliko članova i članica zajednice. Dok mnogim aktivizam nije najdraža tema, mnogim LGBTI osobama on donosi toliko sigurnosti, radosti i promjena za bolji i kvalitetniji život.
Kada razgovaram sa svojim roditeljima, često slušam o nekim divnim vremenima prije rata, kako je tada bilo lijepo svima, kako smo svi imali sve i kako nije bilo mržnje. A onda pogledam historiju naše zemlje i zakonske okvire pod kojima se nalazila. Pa sama činjenica da je u BiH tek 1998. godine izvršena dekriminalizacija homoseksualnosti govori o tome koliko je taj savršeni svijet bio neravnopravan i koliko nisu svi imali sve. Ta vrsta nesenzibilisanosti prema drugima postojala je upravo zbog nevidljivosti LGBTI osoba, koje su bile primorane živjeti u svoja četiri zida, bez zaštite i mogućnosti izgradnje sigurnog sistema, sistema podrške. Danas ipak imamo aktivizam koji je LGBTI osobama dopustio da svjetlost uđe u četiri zida i prikazao da zajednica postoji oduvijek, ali da se od sada ne želi skrivati iza paravana, želi biti tu i igrati svoju ulogu u predstavi koju zovemo život.
”Svjesna sam privilegija koje danas živim, a koje lezbejke prije mene nisu imale. Svjesna sam da uživam sigurnost na LGBTI događajima, da uživam ponos na povorci. Iako je strah uvijek prisutan, svjesna sam da postoje ljudi koji se brinu za moju sigurnost, da su iza nas godine rada na senzibilisanosti i ravnopravnosti. Nije danas život bajan, naprotiv ja ne mogu da ispunim neka od svojih osnovnih ljudskih prava, ali uistinu smatram da promjena koju je donio aktivizam, koju je donijela povorka, jeste jedan ogroman napredak i skok ka boljem životu za sve nas. ”Marija govori o tome kako se i njen život mijenja zahvaljujući velikim društvenim promjenama u našoj državi. ”Kada se dogodila prva povorka tada sam se autovala, sve do tada sam mislila da sam sama, bila sam nesigurna. No kada sam vidjela hiljade ljudi na ulici moga grada, moje države koji pjevaju, viču i bore se, shvatila sam da nisam sama i da uvijek imam podršku od svoje LGBTI zajednice.”
Senzibilizacija je jedan od najbitnijih koraka u aktivizmu. Pokazati nekome da LGBTI osobe nisu vanzemaljci već ljudi kao i svi drugi bitno je kako bi se ti identiteti rehumanizirali. Identiteti LGBTI osoba vrlo često su meta dehumanizacije ili seksualiziranja, a sve zbog neshvatanja i neznanja. Izlazak u javni prostor dovodi do javnih rasprava, a što može rezultirati senzibilizacijom jedne ili više osoba. Zašto su promjene tako bitne ako ih se često plašimo i vode nas u nepoznato?
”Meni kada su ranije spominjali aktivizam, ma meni se noge odsijeku. Zašto mijenjati nešto što nije promjenjivo, da li će nam aktivizam donijeti dobro ili loše, koliko dugo ćemo se boriti, kada ću imati svoj mir? To su samo neka od pitanja koja su mi dolazila i koje sam sebi postavljao svako malo. Za nas je aktivizam bio strana riječ bez pravog značenja, za nas su to bili ljudi koji peru pare pod okriljem pomaganja ljudima. Odatle moj strah, odatle bojaznost da promjena neće biti dobra i da neće donijeti ništa dobro.” Tarik nam nastavlja pričati o problemima sa kojima se susretao, a kao glavni navodi nedostatak sigurnog prostora za izražavanje svog identiteta.
”Prije su gay žurke postojale samo ako ih vi sami napravite. Na njih su dolazili najbliži prijatelji, a lokacija je uvijek bila tajna do zadnjeg momenta. Nismo imao prijateljski kafić, nismo se mogli šetati ulicama. Aktivizam je to poprilično promijenio, da je priliku mladim osobama da iskuse sve ono što naše generacije nisu mogle.”
A šta kada ne želimo aktivizam, kada želimo samo živjeti bez straha i borbe? O tome govori Alenka koja nikada nije bila aktivistkinja, ali aktivizmu je zahvalna. ”Možda čudno zvuči ali ja mrzim aktivizam, ali sam aktivizmu i zahvalna. Moj život se promijenio, kada se sjetim male djevojčice koja odrasta sa roditeljima i ne zna šta da im kaže za svoju seksualnost, strah je da će ostati bez doma, a onda pogledam sebe i kažem si uspjela si. Uspjela sam zahvaljujući sebi ali i drugima. Ja sam se borila na ličnom planu, ostvarila sve svoje uspjehe, ali aktivizam je doprinio tome da ja danas živim sa ženom, da joj dopustim da bude dio mog života i prepustim se njenoj ljuibavi.”
Lično aktivizam vidim kao jedan vjetar promjene, vjetar koji tjera tamne oblake i dopušta suncu da prikaže svoje zrake, dopušta mu da bude ono što jeste i da sija koliko ono želi. Borba nikada nije lagana, pogotovo kada se borimo protiv ustajalog sistema, ali vrijedi i donosi promjene.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
