PIŠE: Bojana Bojković
Da li nam je potrebna škola da bismo postali aktivista/ica? Nakon sedam modula SOC-ove Škole LGBTI+ aktivizma, moj odgovor je iskren i pomalo paradoksalan: ne morate pohađati školu da biste se uključili u aktivizam, ali škola vas može opremiti znanjem i alatima koji će vašu borbu olakšati i osnažiti. Možda ćete započeti s ogorčenjem, s naljepnicom na nekoj banderi, ili odbijajući da pustite da neka nepravda prođe bez borbe. Pa ipak, aktivizam sadrži i mnoge tehničke, etičke i emocionalne dimenzije o kojima je korisno razmišljati i razgovarati, a to je upravo ono što je Škola ponudila. Važno je napomenuti da fokus Škole nije bio na romantizaciji borbe, već na građenju čvrstih osnova za upuštanje u i dugoročno bavljenje aktivističkim radom. U neku ruku, aktivizmu smo pristupili kao mapi i vremenskoj prognozi, koji upućuju na odredište, ali i upozoravaju na vremenske uslove. U tom smislu, moduli su bili smisleno isprepleteni i povezani u cjelinu, te ih u nastavku želim ukratko prokomentarisati.
Kao i svaka škola, otpočeli smo s istorijskim uvodom u LGBT aktivističku scenu u Bosni i Hercegovini, pa i šire, sa Jasminom Čaušević. Ovo je, za mene, svakako bilo predavanje koje je postavilo kontekst za sva koja su uslijedila. Kada se pažljivo pogleda hronologija donošenja određenih zakona i odluka, te kada su neka prava i/ili zaštite uvedeni ili ukinuti, jasno je da su mnoga dostignuća koja se tiču LGBT zajednice nedavna i na klimavim nogama. Istorija nije neki daleki, arhivirani zapis; ona je podsjetnik da se napredak može preokrenuti i da aktivizam, u svim svojim oblicima, mora biti održiv i međusobno povezan. Solidarnost između pokreta – queer, feminističkih, ekoloških, pokreta za radnička prava – uvijek je bila i ostaće neophodna u borbi za ravnopravnost na svim frontovima.
Sa stanovišta prakse, najneposrednije uvide o pravima i zakonskoj zaštiti LGBT aktivista/ica u Bosni i Hercegovini predstavila nam je advokatica Emina Zahirović-Pintarić. Iako se uz imenicu „aktivista/ica“ najčešće provlači pridjev „neustrašiv/a“, svijest o svojim zakonskim pravima i obavezama je neizostavna. Ukratko, u aktivizmu treba hrabrosti, ali nema mjesta za nepromišljenost. O tome smo više naučili/e i od aktivistice Lejle Huremović. Njeno predavanje o organizovanju javnih događaja i okupljanja uvelo nas je neposredno u proces prevođenja ideja i ideala u kontrolnu listu: dozvole i rokovi, procjene rizika, pregovori s vlastima i policijom, planovi pristupačnosti i scenariji za nepredviđene situacije ako stvari krenu po zlu. Mada zvuči suhoparno i birokratski, ovo je sastavni dio aktivizma, a ove vještine, u zavisnosti od vrste događaja koji se organizuje u aktivističke svrhe, mogu biti presudne za omogućavanje sudjelovanja i zaštitu učesnika/ca. A kao i svaka druga vještina, i ova se razvija iskustvom, praksom i učenjem iz grešaka.
Ovo smo i potvrdili kroz predavanje aktivistice Dine Bajraktarević na kom smo simulirali kolektiv zadužen za organizaciju LGBT+ događaja i suočen sa hrpom dilema: pregovori sa policijom, cenzura, novinari koji zahtijevaju glasnogovornika/cu koji/a „izgleda neutralno“… U vrlo kratkom roku, naš fiktivni kolektiv je poprimio dinamiku pravog odbornog vijeća: bilo je tu sukoba mišljenja i uvjerenja, upadanja u riječ i takmičenja između ideološke ispravnosti i pragmatičnog kompromisa. Ono što nosim kao zaključak tog kratkog, ali upečatljivog, igranja uloga je da aktivizam nije samo suprotstavljanje spoljnom sistemu opresije, već i samospoznaja i sposobnost pregovaranja unutar aktivističkih redova. Ponekad su najbolje odluke one koje otvaraju vrata vidljivosti i pružaju siguran prostor, čak i kad se čine kao biranje manjeg od dva zla.
Podjednako važni bili su i moduli posvećeni medijima. Sa novinarkom Rubinom Čengić naučili smo nešto više o komunikaciji s medijima, te o uokviravanju sadržaja za medije: kako da ispričamo svoje priče s jasnoćom, da predvidimo neprijateljske taktike i kreiramo koncizne poruke. LGBT aktivizam može biti kamen spoticanja prepušten javnoj mašti, a mediji, pogotovo digitalni mediji, su sada već alati koje treba pametno koristiti kako vidljivost ne bi postala izloženost. Zato je često najbolje zadržati narativ u svojim rukama i pažljivo kreirati strategije na društvenim mrežama. Tako smo nešto više o stvaranju sadržaja i online aktivizmu saznali kroz praktična uputstva i savjete novinara Slađana Tomića, s posebnim naglaskom na Tik Tok platformu. Online aktivizam ima potencijal da dosegne mnogo širu publiku od tradicionalnog „uličnog“ aktivizma, te, iako ne može biti zamjena za akciju u javnom prostoru, postaje njen produžetak u digitalnom svijetu koji svi dijelimo.
Za kraj ostavljam možda i najvažniji aspekt aktivističkog djelovanja, barem sa stanovišta ljudskog udjela u ovoj priči. Nerijetko se aktivizam predstavlja kao herojski sprint, ali istina je da je on ipak jedna duga utrka koja zahtijeva i fizičku i psihičku spremnost i otpornost. Sa psihologinjom Hanom Sokolović pričali smo o aktivističkom stresu i sagorijevanju, sekundarnoj traumi i postavljanju granica, što su teme o kojima se rijetko govori, pogotovo kad je riječ o aktivizmu. Ipak, briga o sebi je preduslov trajnosti i održivosti svakog pokreta, a usvajanje svakodnevnih navika i alata za očuvanje ličnog blagostanja u bujici stresora povezanih s aktivizmom neophodni su za dugotrajnu borbu. Naglasak na otpornosti nije sentimentalan, jer dio otpornosti je i otpor, a bez održive brige, otpor se fragmentira ili slama.
Dakle, ako u sebi imate dovoljno otpornosti, otpora i želje da uskočite u aktivizam bez razmišljanja, onda vam možda ova škola i nije potrebna. Ali ako imate pitanja o unutrašnjim mehanizmima održavanja i opstanka u aktivizmu, ovdje ćete dobiti odgovore i podršku, ali i izgraditi odnose i povezati se s ljudima poput vas. Ono sa čim ja izlazim kao sa ključnim zaključkom iz Škole je značaj povezanosti: aktivističkih pokreta međusobno, aktivizma i drugih sociopolitičkih aktera, aktivista/ica jednih s drugima, sa zajednicom, kao i sa samima sobom i svojim potrebama. U aktivizam se ulazi dobrovoljno i bezuslovno, u različitim kapacitetima, sa saosjećanjem i razumijevanjem: za druge, za sebe i za ograničenja koja dolaze s činjenicom da smo svi, na kraju krajeva, samo ljudi.
Održavanje Škole je omogućila Europska unija.
