Piše: Irena Omazić
Foto: flickr.com
Ovo je bila rečenica oko koje se vrtio cijeli razgovor i događaj, a počelo je ovako: na jednom seminaru okupila se ekipa iz cijele BiH, nakon uspješno završene edukacije odlučili smo organizirati izlazak da proslavimo nova znanja i proširenje vidika. Jedna od polaznica je tijekom večeri saznala da je djevojka s kojom je plesala i razgovarala, lezbijka. Tu je nastao šok, a nakon početnog šoka uslijedila je panika koju je pratila rečenica “Trebala mi je to reći!”
Neočekivan ili je bolje reći neplaniran susret s osobom homoseksualne orijentacije u ovoj je situaciji djelovao kao hladan tuš, razlog neviđene panike i uzrok straha. Od čega i zbog čega mnogi osjećaju strah od susreta s drugim ljudima teško je definirati. Možda od neznanja, od sebe, od novog i neočekivanog s čim se ne znaju nositi jer se ne poklapa sa naučenim obrascem ponašanja u čoporu.
No susreti ovakve prirode koji izazivaju panične reakcije nisu u ovoj priči najvažniji. Važniji je odgovor na pitanje zašto bi netko trebao svojom privatnošću štititi drugoga od njegovog straha i nelagode koji su izazvani glupim stavovima ili homofobijom? U našem društvu odavno je duboko ukorijenjen stav da sve ono što nije tipični Bosanac/ka i Hercegovac/ka od prije stotinu godina (napredak se očituje samo u garderobi i gadgetima) smatra se “drukčijim” i izaziva analize, mjerkanja i prosuđivanja. Vjerojatno je zato potrebno informacije o cijelom svom životu podastrijeti pred druge da bi tim drugima bilo lakše, ugodnije, zgodnije.
S druge strane ove priče je osoba koja vjerojatno nije imala problem priznati svoju seksualnu orijentaciju, ali je itekako imala problem s društvom i forsiranjem onoga što se smatra normalnim društvenim normama. Autanje za gej osobu ne znači isključivo priznati sebi, a zatim i svojoj okolini homoseksualnu orijentaciju i nastaviti živjeti mirno, kvalitetno, spokojno. Ovakvo priznanje za sobom povlači niz problema, osuda, provokacija i diskriminacije u svim segmentima društva.
Osude, provokacije i sve ostale nuspojave ovakvih situacija ne traju po onom principu svakog čuda tri dana dosta! Problemi se javljaju godinama poslije autanja, a neugodnosti nisu rezervirane za izlaske subotom uvečer. Na poslu, dok kupujete kruh i jogurt, čekate red kod zubara (…), ukratko – onda kad su trzavice najmanje poželjne i tada postoje. Možda se tu krije odgovor zašto mnogi ne žele govoriti o svojoj seksualnoj orijentaciji, jednostavno nemaju strpljenja i živaca?!
Malo je onih koje zaista interesira s kim pijete kavu i razgovarate, ali ih itekako zanima s kim dijelite postelju. Ako tu postelju dijelite s osobom suprotnog spola to je sasvim normalno i to je vaša stvar koja se nikog ne tiče, ali ako kojim slučajem postelju dijelite s osobom koja ima sve što imate i vi, onda je to ogroman problem. Istina, to je vaša stvar, ali se itekako tiče sviju. O tom brigu brine čak i susjeda vaše tetke.
U našem se društvu smatra da privatnost osobe koja živi po društveno prihvatljivim normama (gotovo uvijek) to i ostane – privatna stvar. Osoba koja je, za domaća društvena poimanja, odabrala drukčiji put svoju bi privatnost trebala izložiti javnosti samo zato što netko smatra da je tako ispravno. Dok god postoji svijest da je homoseksualnost drukčija i potpuno suprotna od normalnog i uobičajenog, strah (a s njim i diskriminacija) neće biti iskorijenjeni.
P. S. Zbog stanja šoka u kojem se spomenuta djevojka našla, nisam uspjela dobiti odgovor kakvu bi korist imala ona da je znala s kim ta osoba provodi svoje intimne trenutke.
