Ako homofobiju možemo identifikovati kao „strepnja ili strah od gej muškaraca ili lezbejki, povezan sa predrasudama ili ljutnjom prema njima, koji vodi do diskriminacije u polju zaposlenja, stanovanja i legalnih prava, u nekim slučajevima i do nasilja“ (definicija Američke Psihološke Asocijacije), onda uzročno-posljedičnom vezom dolazi do autohomofobije, o čemu ćemo detaljno kasnije. Kada LGBTIQ osoba misli o svim drugim LGBTIQ osobama kao o „šljamu“ od koga se treba „držati podalje, posebno kad su autovani“, dok svoj identitet svodi na povremene seksualne susrete koji „ne treba da imaju veze sa ostatkom života“, vrlo je vjerovatno da se osoba suočava sa internalizovanom homofobijom odnosno autohomofobijom.
Piše: Anonimno
Kako prepoznati autohomofobiju kod sebe?
Autohomofobija, kao takva, ogleda se u suprotnosti razmišljanja od emocija te utiče na ponašanje osobe. LGBTIQ ljudi sa autohomofobijom:
-poriču njihovu seksualnu orijentaciju sebi i drugima
-lažu sami sebi ili drugima o tome da ih privlači isključivo suprotan pol
-vjeruju da su oni ili istospolne veze pogrešni
-osjećaju prezir, ljutnju i ozlojeđenost
-neprijatno im je u društvu gejeva, lezbejki, biseksualnih ili queer osoba
-odaju se nezdravim vezama
Kako dolazi do razvoja internalizovane homofobije, odnosno, autohomofobije?
Odnos dijete – sredina vrlo utječe na razvoj unutrašnjeg svijeta LGBTIQ osoba, a pogotovo onih koje razvijaju internalizovanu homofobiju. Prosječan broj godina kada osoba spoznaje svoj seksualni identitet je 12, dok je taj broj ako govorimo o autovanju 20 godina. Djeca pojednostavljuju stvari i na taj način procjenjuju stvari kao „dobre“ i „loše“ i vrlo rano upijaju stavove okoline, koja je bar u našoj zemlji heteronormativna, a pritom i homofobična. Navedene godine su ključne u (ne)nastajanju stanja o kom govorimo.
Socijalna psihologija identifikovala je sindrom samomržnje koji se javlja kod pripadnika_ca različitih društvenih grupa koje su izložene društvenoj stigmatizaciji (crnaca u SAD, Jevreja, Roma, osoba sa nekim medicinskim dijagnozama i raznih etničkih, rasnih, rodnih i drugih grupa). Djeca nerijetko usvoje negativne stereotipe iz okoline vezane za grupu kojoj pripadaju te počinju da mrze taj aspekat svog identiteta i nastoje da se distanciraju od grupe kojoj pripadaju. To dovodi do unutrašnjih konflikata, ambivalentnih osjećanja i ozbiljnih problema sa samopoštovanjem. Na Balkanu, ljudi u negativan kontekst stavljaju homoseksualnost i većinom su vođeni religijom ili ustaljenim stavovima o homoseksualnosti, i tako dolazi do problema sa prihvatanjem svog LGBTIQ identiteta, s kojim se suočava dosta LGBTIQ osoba.
Kako gotovo svaka LGBTIQ osoba (kao i one koje to nisu) tokom ranog razvojnog perioda usvaja negativne stavove o homoseksualnosti iz okoline, izgradnja zdravog identiteta i samopoštovanja će se desiti kada osoba da sebi svu ljubav i vrijeme koje joj je potrebno da shvati odakle je uopšte autohomofobija došla i da osoba sama nije za to kriva. Potrebno je da spozna sebe i svoju okolinu, koja je uzrok.
Neke osobe, kod kojih autohomofobija ostane neosviješćena, čitav život će nastaviti da žive mrzeći sebe i druge LGBTIQ osobe, svaljujući sav teret odgovornosti i krivice za nasilje koje trpe – na njih/sebe same. Ovo se može razumjeti kao vid odbrambenog mehanizma „ako pljujem druge – nisam kao oni“. Vrijeđajući ostale, koji su „feminizirani“, „promiskuitetni“, „na sceni“, „bolesni“ i pripisujući im sve one najgore stereotipe koje većinsko heteronormativno društvo ima o LGBTIQ zajednici, osoba uvjerava sebe da ona sama nije takva („loša“), nalazeći time opravdanje za sopstveno bivstvovanje. Neki psiholozi bi ovo nazvali identifikacijom sa agresorom.
Šta još treba da znam o autohomofobiji?
O ovoj širokoj temi treba znati i specifičnosti koje nas vode još dublje u analizu. Uzmimo za primjer gej muškarca koji je autohomofoban. Rodni identitet se odvaja od seksualnosti, rodna uloga dobija na sve većem značaju u nastojanju da se napravi disocijacija od seksualnosti, pa će tako „feminiziran“ muškarac imati veće šanse da dobije uvrede na ulici od ljudi koji će praviti asocijaciju na seksualnost, no autohomofobna (nemojte ovo shvatati kao riječ lošeg konteksta uvrede ni u kom slučaju, objasniću poslije i zašto) osoba štiti sebe samu od agresora, ne samo postajući agresor i krijući (potpuno ili djelimično) svoju seksualnost, nego ističući svoj rodni identitet, patriotizam u nekim slučajevima i bivajući „pravi muškarac“, odnosno radeći stvari koje mu je društvo nametnulo kao muškarcu. U ovom slučaju, autohomofobija postaje zaštita od prijetnji, a otvara vrata i ka konzumiranju svih povlastica koje patrijarhalno društvo nudi muškarcu. Akcenat se stavlja na rodnu ulogu, a seksualnost (koja u očima ove osobe može biti predmet prijetnje ili predstavlja nešto „pogrešno), ostaje neprocesuirana, neprihvaćena, sakrivena i nepoželjna.
Kako se nositi sa homofobijom? Emocije i sloboda duha.
Autohomofobija je vrsta stege i manjka slobode, koja se posmatra kao nezdravo stanje agresije, frustracije i ljutnje, paradoksalno tome što služi kao štit. Napomenuto je da ni u kom slučaju ne označava uvredu, niti riječ lošeg konteksta a evo i zašto: osim toga što je stanje, u psihologiji ovih osoba, autohomofobija je u nekom dijelu života takve osobe imala korist, ulogu i značaj, te autohomofobne osobe ne treba da osjećaju krivicu za to. Možda su odrastale u strogim okvirima društva kada je autohomofobija bila jedini izlaz, a kasnije je takav vid ponašanja postao svakodnevan. U svrhu rješavanja problema, osoba koja prepozna kod sebe autohomofobiju mora biti svjesna da je sagledavanje ovog problema, kao i samo autovanje, uostalom, proces na kome se radi i ne treba da okrivljuje sebe.
Veoma je važno razumjeti da se ne radi o tome da li neko ima ili nema autohomofobiju. Istraživanja pokazuju da je internalizacija homofobije nešto sa čime će se gotovo svako suočiti jer odrastamo u društvu koje produkuje negativne stavove i predrasude. Više se radi o njenom intenzitetu i tome koliko je ona osviješćena i pronađena te u kojoj mjeri utiče na naš kvalitet života i mogućnost postizanja unutrašnjeg balansa. Kako može imati pogubne posledice po psihičko blagostanje osobe, važno je raditi na njenom prevladavanju.
Identifikovanje sopstvenih internalizovanih predrasuda prema istopolnoj orijentaciji je najvažniji korak. Kada ih identifikujemo, moći ćemo sa njima nešto i da uradimo. Tada možemo i da ih promislimo i radimo sa njima (umjesto da one nesvjesno rade protiv nas).
Prihvatanje sebe jeste važan korak u savladavanju negativnih posljedica, jer samo onda kada je patern osviješćen može biti promijenjen i na njemu se može raditi.
Važan cilj, u tom smislu, jeste sagledati svoje potrebe, ono što volimo ili ne volimo, sa kim želimo ili ne želimo da družimo. Paradoksalno, autohomofobna osoba ne pridajući pravilnu pažnju svojoj seksualnosti, praveći se da ona ne postoji, dopušta joj prvo mjesto na ljestvici značaja i pušta da gotovo sve prolazi upravo kroz taj filter i na taj način gubi kompas i suočava se sa unutrašnjim konfliktima. Zato je važno prihvatiti sebe, na taj način puštamo i druge da budu ono što jesu i tako nećemo praviti greške pri odabiru ljudi sa kojima provodimo vrijeme.
Takođe, put ka slobodi vodi preko prihvatanja, voljenja i cijenjenja sebe više od svoje sredine. Krajnji cilj jeste biti to što jesmo, imati duševni mir, imati slobodu da se svijetu prezentujemo po našoj mjeri, a ne da svijet kroji naše nogavice od kojih zavisi jesmo li isfeminizirani. Kako je autohomofobija oblik mržnje prema sebi, tako nam sada valja istraživati šta to ljubav prema sebi znači i na kraju naći balans.
Pomoć i podrška
Važno je okružiti se ljudima koji nas podržavaju, istraživati svoju seksualnost/rodni identitet, osnaživati se kroz aktivizam i rad sa LGBTIQ zajednicom, a na kraju krajeva i potražiti psihološku pomoć ukoliko se ne možemo sami izboriti sa autohomofobijom.
Treba se odlučiti za posjetu psihologu, gdje bez straha i pod kontrolisanim uslovima možete pokloniti sebi slobodu, ljubav prema sebi i razumijevanje sebe kojeg ste itekako vrijedni, pogotovo znajući da ste bivstvovali u nekom obliku samomržnje.
