Spisateljica, pjesnikinja i feministica Alice Walker jedna je od najznačajnijih žena koja su svojim aktivističkim i spisateljskim djelovanjem uspjele do srži precizno artikulisati žensko iskustvo i čvrsto ga združiti sa temama poput rasizma, diskriminacije, rodne i klasne nejednakosti, nasilja i, na koncu, seksualnosti.
PIŠE: Nikolina Todorović
Sve su to ujedno teme koje je ova autorica desetljećima stavljala u sami centar svojih aktivističkih i feminističkih interesovanja, pa ih je tako utkala i u vlastitu književnost.
Nedvojbeno, Alice Walker je jedna od afroameričkih spisateljica koja je možda najsnažnije, najotvorenije i najpomnije preispitala brojna teška pitanja crnačke, a posebice ženske, zajednice i sudbine u zabačenim i kompliciranim područjima juga SAD-a.
Mnoga važna društvena gibanja američkog društva, nadasve preko rodnih, rasnih i klasnih segregacija, predstavljena su, između ostaloga, i u njenom proslavljenom romanu Boja purpura, objavljenom 1983. godine.
Riječ je o romanu ispisanom u epsitolarnoj formi, koji se, upravo po svojoj formi i narativnim karakteristikama, uistinu, prije svega, može razmatrati i kao vrlo inovativno, provokativno i autentično djelo. Ipak, istinu govoreći, o romanu Boja purpura se ipak malo pisalo, a i kada bi se to činilo, pažnja se gotovo nikako nije skretala na njegove autentične formalne i narativne vještine, jezik kojim je roman iznesen, te uopšte na njegovu književnu važnost u kontekstu postmodernističke proze.
Možda ponajviše zbog toga jer je roman poprilično zasjenila poznata ekranizacija Stevena Spielberga iz 1985. godine, sa Whoopi Goldburg i Oprah Winfrey u glavnim ulogama.
Premda se ni ovaj tekst neće najviše zadržati na formi i stilu, ipak mi je bilo naročito važno da skrenem pažnju na te značajne fenomene ovog romana.
Međutim, svima koji/e su iole zavirili/e u feminističku teoriju, posve je jasno da je roman Boja purpura gotovo nemoguće čitati izvan važnog termina kojeg je, uostalom, skovala sama autorica Walker, a to je- womanism.
Razloga za to je nekolicina, no, u suštini, svi su oni jasniji kada se podrobnije rasplete šta zapravo znači womanism.
Dakle, to je, prije svega, kako je prethodno napomenuto, ideologija koju je skovala sama Walker, a čije se karakteristike ogledaju u otvorenom zagovaranju seksualne, sestrinske i majčinske ljubavi između crnih žena. Takav odnos treba da predstavlja političko oruđe u borbi za radikalne društvene promjene u kontekstu rasne i klasne diskriminacije, nasilja u porodici i zlostavljanja žena crne boje kože.
Alice Walker prvi put spominje ovaj termin u zbirci eseja In Search of Our Mothers’ Gardens: Womanist Prose (U potrazi za vrtovima naših majki, 1983). U njoj je dala i podugačku definiciju onoga što smatra da je womanism, odnosno šta predstavlja zagovornica tih ideja, koja, predstavlja neku vrstu pandana feministici.
Između ostaloga, Wlaker će napisati da je to: žena koja voli druge žene, seksualno i/ili neseksualno. Sviđa Joj se i više voli žensku kulturu, žensku emotivnu fleksibilnost (drage su joj suze kao protuteža smijehu) i žensku snagu…
Boja purpura na posebno uvjerljiv način potvrđuje ovaj koncept pokazavši kako žene mogu pobijediti tlačiteljsku sredinu u kojoj žive, mogu se otrgnuti i mogu pobjeći od mučnog života za koji su bile uvjerene da im je bio trajno preodređen i to samo zahvaljujući – stvaranju snažnih međusobnih emotivnih i duhovnih veza.
Stoga će ovaj roman zaista, prije svega, postati jedinstven primjer važnosti ženske solidarnosti i podrške. Štaviše, on može poslužiti i kao udžbenička lekcija o tome koliko je međusobna umreženost i ženska solidarnost značajna u procesu osnaživanja najmarginalizovanijih žena. Junakinje ovoga romana izvukle su se iz najstrašnijih okova svojih muškaraca nasilnika jedino zahvaljujući udruženosti, ohrabrenju i podršci.
Ljubav žena prema ženama centralna je okosnica ovog romana. Naravno, ljubav je u ovome romanu shvaćena i predstavljena kroz vrlo različite i kompleksne vizure. Ponajprije, središnju temu romana čini ljubav između sestara i glavnih protagonistica Celie i Nettie.
No, ono što će ovaj roman dodatno usložniti i učiniti posebno značajnim i zanimljivim u ključu raznih interpretacija, jeste odnos između Celie i ljubavnice njenog muža Shug Avery.
Shug Avery neporecivo je jedna od najzanimljivijih i najkontroverznijih junakinja književnosti. Odvažna i privlačna, ova će žena pomoći Celie da prođe kroz vrlo značajno životno preobraženje. Celie se, naime, konačno, uspijeva osloboditi muške represivne kontrole, nalazeći, makar nakratko, sreću u naručju druge žene.
Iako se njena ljubavna veza sa Shug Avery neslavno završila, dvije će žene ostati bliske prijateljice jer je upravo Shug odigrala ključnu ulogu u unutrašnoj preobrazbi i emancipaciji kroz koju je prošla Celie, i to ovaj roman snažno podcrtava.
Zahvaljujući ljubavi, solidarnosti, prijateljstvu i podršci žena jednih prema drugima, roman Boja purpura okončava snažnom porukom – slobodom koju su žene izborile, zajedno, same za sebe.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
