Odrastati i živjeti u konzervativnoj, patrijahalnoj i osuđujućoj sredini, uz konstantnu diskriminaciju i nasilje, teško je za svakoga ko je po bilo kom osnovu drugačiji od svoje okoline. Od samog rođenja uče nas da nije poželjno nijedno odstupanje od strogo zacrtanih normi te da drugačije automatski postaje loše. Živjeti svoje identitete bez obzira na sva ograničenja koja okolina postavlja zaista je uspjeh i razlog da budemo ponosni sami na sebe.
Piše: Vanja Stokić za Bh. povorka ponosa
Međunarodni dan ponosa jedan je od datuma koji su izuzetno bitni za LGBTI zajednicu širom svijeta, a na njegov značaj podsjeća i Maja Šenk, koja ističe da je kroz obilježavanje ovakvih datuma bitno skretati pažnju na probleme LGBTIQ zajednice, te raditi na njenoj vidljivosti.
„Dan ponosa služi nama kao pojedincima da budemo ponosni na sve svoje identitete i različitosti. Za mene je to dan kad se osjećam i prisjećam zašto sam ponosna sama na sebe. Ponosna sam na to što sam lezbejka koja prihvata i voli sve svoje identitete, ponosna sam što sam autovana, ponosna sam što imam roditelje, sestre, porodicu i prijatelje/ice koji me podržavaju i prihvataju, ponosna sam što imam predivnu vezu, ponosna sam mama dvije mace. Puno je toga čime se ponosim svakodnevno. Želim svim LGBTI osobama da se im svaki dan bude dan ponosa!“, naglašava Maja.
Da je jako ponosna na samu sebe govori nam i Andrea Livnjak – Libić, interpolna žena koja je potpuno sama prešla trnovit put od malog bh. mjesta u kome je preživjela nasilje, pa do osnivanja porodice u inostranstvu. Presrećna nam pokazuje nove dokumente koji konačno odgovaraju njenom identitetu.
„Ja sam sama sa dna mora isplovila na površinu! Provesti život u maloj, umno ograničenoj sredini za mnoge znači tiho ubojstvo. U bilo kom pogledu. Pa i situaciji. Međutim, obično kada se nađemo na toj prekretnici imamo samo dva puta: pasti ili dignuti se i boriti se kao lav/lavica! Tačno, put koji nas čeka je težak i trnovit, ali ne znači da je nemoguć! Neki probaju, pa padnu. Ja sam padala, pa nastavljala dalje. Pa opet padala. Ali stalno sam se dizala sve jača i jača! U najtežem životnom periodu, kada mi je podršku davao samo mali broj ljudi, koji čak i nisu bliski bili sa mnom, odlučila sam se za tu težu opciju – izgraditi svoj vlastiti život na način koji meni odgovara, a ne okolini!“, govori nam ona.
Za sebe kaže da bi mogla držati motivacijske govore, ali da je poenta svega da život gradimo zbog sebe, ne zbog drugih.
„Mnogo sam se promijenila, fizički, duhovno, pa i psihički. Ne postoji stvar koja se ne može dobiti, ako je želimo iskreno svim srcem. I mnogo sam ponosna na samu sebe. Ponajviše, što i onda kada mi je izostala ta podrška koju sam željela imati, nisam postala ogorčena, već sam naučila shvatati te ljude, koji će vječno živjeti po mjerilima drugih. I biti nesretni, jer tako to ‘mora biti’. Svijet se teško mijenja, ali naša samostalnost, karizma, upornost i snaga su te koje nam pomažu da se sami promijenimo. Neka se drugi prilagode nama, ne mi njima!“, predlaže Andrea.
Kako ističe, ponosna je što je postala dio ljudi koji su je nekada odbacivali, a sada je žele u svom društvu. I što je najvažnije, ponosna je što nikada nije odustala od sebe.
„U životu nema boljeg osjećaja nego znati da si ponosan na sve ono što si postigao/la u životu, jer tada znaš da si uspio/la. I onda, čak i kada vam neki kažu, ‘Ne, ti to nećeš moći…’, upravo tada pokažite da možete! Život je jedan i treba ga znati živjeti punim plućima. Problemi će uvijek postojati, ali kada naučite problem doživljati kao izazov, tada će cijeli smisao života postati mnogo ljepši“, naglašava ona.
Za druge ponos dolazi iz prkosa da se živi slobodno i ne dopusti okolini da im određuje put kojim će ići. Gej muškarac Amar Ćatović ističe da u Bosni i Hercegovini seksualna orijentacija kroji život ljudima.
„Ponosan sam kad prošetam ulicom, a dobijem prijeteće poglede zbog moje seksulane orijentacije, znajući da sam ja onaj koji volim, a oni su oni koji mrze. Ponosan sam kad se prijavim na konkurs, znajući da je diskriminacija u pogledu zapošljavanja prema LGBTI osobama u velikom procentu. Ponosan sam kad odem u zdrastvenu instituciju na pregled, iako sam već u istoj bio više puta diskriminisan. Moj ponos je što pokušavam da živim kao i svako drugi, uprkos diskriminaciji“, govori nam Amar.
51 godina protesta i borbe
Međunarodni dan ponosa zapravo je godišnjica Stounvolske revolucije, događaja koji je označio početak savremenog LGBTIQ pokreta. Naime, 28. juna 1969. godine u Njujorku LGBTIQ osobe prvi put su se suprotstavile progonu od strane institucija, naročito pocijske brutalnosti. Stounvol je zapravo naziv jednog od rijetkih lokala koji su dozvoljavali okupljanje gej muškaraca, lezbejki, transrodnih i biseksualnih osoba. Te noći policijska racija je izmakla kontroli i došlo je do nemira koji su trajali tri dana. Standardna procedura tokom racija bila je ta da policajci/ke odvode u toalet osobe u ženskoj odjeći, kako bi provjerile kojeg su pola. Ukoliko se ispostavi da se radi o muškarcima, odmah bi bili uhapšeni. Ostale osobe u klubu trebale su da pokažu svoja dokumenta. Međutim, i jedni i drugi su te noći odbili da poslušaju naređenja. Policija je dio njih izvela ispred kluba sa namjerom da ih odvede u stanicu, a ostalima je naređeno da se raziđu. Ni to naređenje nije prihvaćeno, i ispred Stounvola okupilo se stotinjak ljudi, uglavnom trans žena koje su predvodile pobunu. Uzvikirale su se parole poput „Gej snaga!“, a policajci su zasuti kovanicama i flašama. Okidač za tuču bila je scena kada je policajac udario jednu od žena, a ona je upitala masu zašto ne urade nešto.
Počela je tuča na ulici, broj ljudi je porastao na nekoliko stotina, a policija se povukla unutar samog kluba. Svjedoci govore da se sve dešavalo spontano i bez plana, te da su policajci bili bijesni jer ih nijedna grupa ranije nije natjerala na povlačenje. Klub je ubrzo zapaljen, a na njemu su se pojavili natpisi poput „Legalizujte gej barove“, „Podržite gej snagu“, „Napali su naša prava“ i „Drag snaga“.
Ova pobuna dovela je do osnivanja prvih organizacija koje se zalažu za zaštitu prava LGBTIQ zajednice, a već naredne godine, upravo 28. juna, održane su prve povorke ponosa u Njujorku i Los Anđelesu.
Tačno 50 godina od pobune u Stounvolu, Bosna i Hercegovina je u septembru 2019. godine dobila Bh. povorku ponosa. Danas podsjećamo da lezbejke, gejevi, biseksualne, trans, interspolne i queer osobe u BiH postoje i da su neodvojiv dio društva. Iza nas je više od decenije borbe za bolji život LGBTIQ osoba u BiH, međutim duboko ukorijenjene predrasude i stereotipi još uvijek postoje. Društvo, osobe iz javnog i političkog života, predstavnici/e vlasti svakodnevno perpetuirajući stereotipe i predrasude vrše nasilje i diskriminaciju nad zajednicom.
Prema podacima Sarajevskog otvorenog centra, svaka treća LGBTIQ osoba u BiH doživjela je diskriminaciju! Tokom prošle godine dokumentovano je 105 slučajeva govora mržnje i pozivanja na nasilje i mržnju, kao i 16 krivičnih djela i incidenata motivisanih predrasudama na osnovu seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta.
Danas, kao dio obilježavanja Global Pride, na 51. godišnjicu od održavanja prve povorke ponosa, istorija nas još jednom podsjeća da otpor i izlazak na ulicu mijenjaju dosta toga. LGBTIQ osobe se još uvijek bore da žive svoje identitete, a izjave i uvrede koje ćete čuti u videu samo su dio onoga što LGBTIQ osobe o sebi imaju priliku čuti ili pročitati u BiH. Predsrasude i stereotipi dovode do ozbiljnih psihičkih i fizičkih posljedica za lezbejke, gejeve, biseksualne, trans, interspolne i queeer osobe. Dovode do stigmatizacije, povučenosti, anksioznosti, diskriminacije, nasilja i na koncu samoubistva.
