PIŠE: Jadranka Ćuzulan
Delphine Seyrig je poprilično nepoznato ime u filmskoj industriji. Zasigurno ne odzvanja u kolektivnom sjećanju poput imena kao što su Brigitte Bardot, Catherine Deneuve, Jeanne Moreau ili Isabelle Huppert. Unatoč tome, ona je imala poprilično prolifičnu glumačku karijeru, koju je započela u Sjedinjenim Američkim državama sa filmom „Pull my daisy“ (1959). Glumila je u dva filma Luisa Bunuela „The Discreet charm of burgeoisie“ (1972) i „The Milky Way“ (1969), a jedna od najpoznatijih uloga joj je u „Stolen kisses (1968)“ Francoisa Truffauta. Često je glumila uloge koje Amy Taubin nazvala „ femme fatale za misleće osobe“, i jedna od njenih najzanimljivijih uloga je kultna uloga lezbijske vampirice u „Daughters of darkness“ (1971).
Zanimljiv je obrat u njenoj karijeri nakon sve aktivnijeg učestvovanja u feminističkom pokretu. Tada ona počinje raditi gotovo isključivo sa ženama redateljicama. Najpoznatija saradnja iz tog perioda je svakako glavna uloga u filmu Chantal Akerman „Jeanne Dielman“, filmu koji je Sight and Sound, proglasio za najbolji film svih vremena. Chantal Akerman je imala specifično Delphine na umu za glavnu ulogu, jer je smatrala da će ona najviše oneobičiti radnje koje se dešavaju u filmu: repetitivne domaćinske zadatke.
Delphine Seyrig, Caroline Roussoupoulus i Ioana Wilder osnovale su 1974. g. kolektiv Les Insomuses. Naziv kolektiva je igra riječi, koja bi se mogla prevesti kao „pobunjene muze“. Kolektiv nastaje nakon previranja koja se dešavaju 1968., kada se i diljem Francuske budi feministički val. Seyrig upoznaje Roussoupoulus na radionicama za video aktivizam koji Roussoupoulus organizuje u suradnji s MLF (Francuskom pokretu za oslobođenje žena). Delphine Seyrig tada dolazi sa feminističkom strašću koju je iskazivala komentarišući društveno političke događaje, protestvujući i sudjelujući u potpisivanju Manifesta 343. Roussoupoulus, nakon što je dobila otkaz na televiziji zbog svoje političke angažiranosti, kupuje drugu kupljenu Portapak kameru (prvu je kupio Godar) i upušta se samouko u svijet video stvaralaštva. 1982. osnovale su „Centre audiovisuel Simone de Beauvoir”, čiji cilj je bio arhiviranje video uradaka nastalih u 70-im godinama.
Najpoznatiji dokumentarac koji su Delphine i Carole snimile zajedno je „Be pretty and shut up“ (1981). Delphine intervjuiše oko 20ak glumica u Francuskoj i Sjedinjenim Američkim državama. Mnogi naslovi njihovih dokumentaraca su posuđeni od naslova već postojećih filmova, u potpunosti, ili kao igra riječi, tako je i ovaj naslov referenca na film Marca Allegret-a „Be beautiful, but shut up“ (1958). Samim načinom na koji je dokumentarac snimljen i montažiran reprezentacija koja se uspostavlja u svijetu filma i TV-a je izbrisana/uzdrmana. „Be pretty and shut up“ počinje sa riječima Simone de Beauvoir „Ostalo je još mnogo toga da se uradi, ali to je na drugim ženama, sa drugim iskustvima, mlađim ženama, na njima je da napišu nove knjige. Treba nam još mnogo knjiga o ženskim pitanjima. Knjiga koje bi napisale druge žene, ne ja“. Na početku nevidljiva ruka stavlja pred nas fotografije glumica i Delphinin glas izgovara njihova imena. Kada dokumentarac započinje izmjenjuju se odgovori glumica na pitanja koja mi kao gledaoci/ice ne čujemo, i ne vidimo nikakav caption ispod o kome se radi. Ambijent u kojem su glumice snimane je neformalan, a još je neformalnija njihova neverbalna komunikacija. Glumice ne gledaju direktno u kameru, već pogledavaju prema onima koji se nalaze izvan kadra u prostoriji, naginju se prema kameri (tj. osobi koja snima), i uključuju svu svoju gestikulaciju da objasne ono o čemu govore. Na taj način možemo zaključiti da se kamera doživljava kao produžetak osobe, ne obraća se kameri, ne performira se za kameru, nego se stupa direktno u komunikaciju sa snimateljem i osobom koja intervjuira.
Kroz zahtjeve koje se mogu nazvati radikalnim, ne samo za doba kraja 60-ih, početka 70-ih, već i za današnje doba, provlači se i rad kontroverzne Valerie Solanas, o kojoj je Delphine, također snimila dokumentarac „Scum manifesto“ (1976). Zanimljivo je da Delphine intevjuiše u „Be pretty and shut up“ Vivu, glumicu koja je bila jedna od glavnih protagonistica u Warholovoj Factory. Na pitanje da li je ikada igrala ulogu u koju se mogla uživjeti ona odgovara „Imam utisak da nikada nisam igrala ulogu koja bi odražavala moje dublje sopstvo. Moju bit. Nikada nisam pokazala svoje pravo ja na filmu. Razlog su režiseri. Oni…režiseri nemaju nikakvu predstavu tko sam zapravo ja. Nikakvu predstavu. Ne poznaju žene“.
„Maso“ je skraćenica za mazohistu, a „Miso“ za mizoginičara, i vrlo je inventivan primjer intervencije u televizijski sadržaj. 1975. godina je proglašena godinom žena i popularni francuski televizijski voditelj Bernard Pivot odlučio je pozvati u svoju emisiju Francoise Giroud, tada državnu sekretaricu za pitanja žena. Kolektiv Les Insomuses je parodirao svojim „voiceoverom“, ispisima na ekranu, umetnutim video isječcima i drugim vrstama intervencije mizoginističke izjave izrečene u emisiji.
U dokumentarcu „The prostitutes of Lyon speak out“ (1976) Delphine Seyrig intervjuira 200 prostitutki koje su demonstrirale skrivajući se u crkvi. One su i pristale da budu intervjuirane, zbog uslova koje je nudilo snimanje Portapak kamerom. Ono što je snimljeno moglo se pogledati na licu mjesta. Delphine Seyrig i Caroline Roussoupoulus prvu polovicu dana bi intervjuisale prostitutke, a drugu polovicu dana ti intervjui su bili prikazani na velikim ekranima ispred crkve prolaznicima/ma. Dokumentarac je sadržavao i intervjue na ekranu i reakciju prolaznika na snimljeni sadržaj. Njihovi zahtjevi se mogu pročitati u političkom Manifestu koje su sastavile. Sadrže između ostalog i zahtjev za ukidanje rada kao takvog.
Ellen Burstyn, najpoznatija po svojoj ulozi u „Egzorcistu“ (1973), govori na kraju dokumentarca „Be pretty and shut up“ o nepostojanju svijesti samih žena o njihovoj vlastitoj istoriji i kontinuitetu ispisivanja te istorije umjesto njih. „Način na koji smo uslovljeni je da jedino imamo muški pogled na žene u istoriji. Ne razmišljati da se postane režiserka. Naš komjputer nema tu informaciju. Mnogo toga što uvjetuje bivanje ženom je ograničeno činjenicom da sve što znamo su zapisali muškarci. I samo to bivanje ženom koje je ograničeno pokušava da se oslobodi i reprogramira sebe“.
Redateljica Callisto Mc Nulty, unuka Caroline Roussoupoulus, snimila je 2019. film „Delphine et Carole: insoumuses“. Početna tačka filma za redateljicu bio je projekt Caroline Roussoupoulus koji je započela 2009. kratko prije svoje smrti, o svojoj prijateljici i saborkinji Delphine Seyrig. Takav hommage bio bi očuvanje ostavštine po kojoj su njih dvije živjele. Feminističke aktivistice koje su igrom riječi i specifičnom „joie de vivre“ utkanom u medijum videa ukazivale na ušutkivanje i zaboravljanje marginaliziranih u društvu. Ostavštine koja je dala (politički) glas mnogim ženama, od slavnih holivudskih glumica, žena koje su ilegalno abortirale, političkih zatvorenica, prostitutki, radikalnih feministica i mnogih drugih čiji glasovi se ni danas ne čuju/ne čitaju.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
