Djevojka, žena, drugo: svijet šarolikih i kompleksnih identiteta

21. 09. 2021
(Bernardine Evaristo, Djevojka, žena, drugo, s engleskog prevela Davorka Herceg-Lockhart, PROFIL, Zagreb, 2020.)
Obiman, inovativan i kompleksan roman Djevojka, žena, drugo, za kojeg je britanska autorica Bernardine Evaristo osvojila nagradu Booker 2019., a kojeg čitamo u prijevodu na hrvatski jezik zahvaljujući senzibilitetu zagrebačke izdavačke kuće Profil i izuzetnom umijeću prevoditeljice Davorke Herceg-Lockhart, zasigurno će osvježiti, prodrmati i iznenaditi čak i najodanije i najstrastvenije čitateljice i čitatelje proze.
Piše: Nikolina Todorović
Foto: Davor Puklavec, Pixsell

Premda sadržaj ovog romana zahtijeva dugo i predano tumačenje i čitanje, čini se da je ipak najprije potrebno kratko se osvrnuti na izvanknjiževne okolnosti koje su propratile objavljivanje i nagrađivanje ove knjige, a koje su itekako simbolične i značajne za shvatanje konteksta o kojem Evaristo piše. Zasigurno najvažnija jeste ta da je Bernardine Evaristo prva crna žena koja je osvojila nagradu Booker. Potom slijedi činjenica da je Evaristo nagradu podijelila sa proslavljenom autoricom Margaret Atwood, a upravo to je izazvalo podijeljeno mišljenje među kritičarima/kama i čitateljima/icama: neki/e u tome vide pobjedu i snagu dvije žene i sjajne autorice, drugi/e rasističku politiku koja nije mogla popustiti, te je stoga prva dobitnica afričkih korijena ipak morala podijeliti a ne osvojiti nagradu.

Djevojka, žena, drugo sadržajem i formom predstavlja jedinstveno i inovativno savremeno književno djelo i dragocjeno čitateljsko iskustvo. Za početak, forma kojom autorica ispisuje roman je neobična – bez interpukcijskih oznaka, u gotovo potpunom izostanku tačke na kraju rečenice i velikog početnog slova, smjenjivanju trećeg i prvog lica, razbijanju sadržaja u ulomke, izmjenjivanju različitih fokalnih tačaka i perspektiva. Također, ono što čitanje ove knjige čini jedinstvenim iskustvom jeste bogata stilska raznolikost kojom autorica vrlo dojmljivo vlada, pa se tako, na primjer, poglavlja vrlo često završavaju poetično, u stihovima. Zanimljivo je da autorica ponekad najbolnija mjesta u knjizi ispisuje upravo kroz stihove (bila je siroče/kopile/neželjena/obdijena – str. 251), a ponekad najobičnije pragmatične aktivnosti prebacuje u stihove, čime ne samo da oneobičava prozni tekst nego zaista ostvaruje snažnu pjesničku atmosferu (dodajući jedno drugome umak/dodajući jedno drugome papar/dodajući jedno drugome sol – str. 250). Uistinu, Evaristo ne koristi pjesnički diskurs samo kako bi dio teksta učinila neobičnim tako što će ga prelomiti u stihove, naprotiv – autorica ovim pjesničkim intervencijama oplemenjuje i oživljava čitalački proces, pa shodno tome čitatelji/ice moraju odustati od ideje linearnog slijeda, čitanja od tačke do tačke, od početka do svršetka jedne misli, i uhvatiti se u koštac sa netipičnim terasastim i prelomljenim rečenicama, destrukcijom linearnosti, ali i snažnim i britkim glasom inteligentne pripovjedačice.

Središnje teme: feminizam, LGBTIQ identiteti, crne žene, generacijska dodirivanja i mimoilaženja

Jedna od krucijalnih odlika ovoga romana jeste autoričino spisateljsko majstorstvo da o vrlo kompleksnim, intrigantnim i nekonvencionalnim temama progovori sa lakoćom i, što je još važnije, bez ikakvih opipljivih naznaka o moraliziranju i mudrovanju. Naracija teče i teče, čak i kada se kao predani/e čitatelji/ice želimo zaustaviti na nekom fenomenu i isproblemizirati ga u odnosu na vlastita načela, pokazati ranjivost i osjetljivost na neku od tema, struja snažne i uvjerljive naracije nas vrtoglavo vuče dalje. Međutim, to ne znači da knjiga Djevojka, žena, drugo ne pokreće mnogobrojne rasprave. Naprotiv, u ovome romanu iskomunicirat ćemo sa mnoštvom krupnih savremenih tema, kao i onim najaktualnijim političkim, društvenim i kulturološkim fenomenima koji nas pritiskaju.

Žene su u cjelosti nositeljice romana Djevojka, žena, drugo; tačnije njih dvanaest, od kojih je samo jedna bjelkinja, a sve su one, uprkos istoj boji kože, pripadnice različitih seksualnih, generacijskih, klasnih, historijskih i društvenih miljea, sve su ujedno i žene sa vlastitim traumatskim iskustvima, gubicima i strahovima, i žene koje se, obično sa ruba, pokušavaju snaći u ovom nimalo lagodnom savremenom trenutku. Ono što knjizi daje posebnu feminističku vrijednost jeste činjenica da uspješno obuhvata širok historijski kontekst – najstarija junakinja Hattie je rođena dvadesetih godina. U prvom redu, time autorica zahvata široku sliku rasizma širom svijeta, a posebice teški i diskriminirajući položaja crnih žena. Ali osim toga, Evaristo u ovoj knjizi jako dirljivo i snažno uspijeva obuhvatiti i nešto mnogo važnije i, u književnom i feminističkom smislu, mnogo dragocjenije – a to je lična povijest koja je u ovom romanu predstavljena kroz različite generacije žena. Svako poglavlje romana obuhvata tri različite junakinje koje se uvijek dodiruju na neki način, posredno ili neposredno, kao prijateljice, majke, kćerke, poznanice ili ljubavnice. Istovremeno, junakinje su definirane kroz generacijska dodirivanja i mimoilaženja – bake, majke, kćerke, unuke i praunuke – sve su njihove priče u romanu snažno isprepletene i dirljive kada se sagledaju iz konteksta pretkinja koje su vodile teške živote.

Zapravo, možda bi najtačnije bilo reći da roman Djevojka, žena, drugo predstavlja izvanrednu riznicu najkrupnijih feminističkih tema. Centralna tačka ove knjige jeste feminizam – ovo je jedinstven roman u kojem se vode žive i smislene rasprave o feminizmu na način da se obuhvataju ne samo amblemi feminizma, ključne književne reference i historijski nezaobilazne feministice i borkinje, nego se započinju i savremene feminističke teme, kao i nezaobilazna razilaženja u savremenom shvatanju feminizma, odnosno različite niti feminističkih pokreta i zalaganja.

Na kraju knjige se snažno potcrtavaju mimoilaženja u feminističkom miljeu. Naime, u razgovoru između prijateljica Amme i Dominique, koje se sreću nakon desetljeća razdvoljenosti, počinju se obznanjivati razlike u percipiranju svježeg feminizma. Djevojke koje su se nekada glasno bunile, derale se iz zadnjih redova gledališta sabotirajući predstave koje vrijeđaju njihove političke senzibilitete, djevojke koje su vjerovale u protest koji je javan, bučan i osobito iritantan onima kojima je upućen, djevojke koje su prolile pivu po glavi redatelja jer je u komadu predstavljao polugole crnkinje kako trčkaraju poput idiota (str. 6), djevojke koje su pobjegle od kuće zbog svojih seksualnih identiteta, djevojke koje su, bez novca i posla, stojeći u knjižnicama pročitale feminističku literaturu i krenule da brane svoj identitet; te djevojke sada su pedesetogodišnje žene sa ozbiljnijim karijerama, žene koje su svjesne da se se feminizam mijenja, da dolaze nove generacije i sa njima novi trend.

Sad je stvarno moderno biti feministica, ne mogu to podnijeti (str. 384), kaže Dominique, na šta njena prijateljica i suborkinja uzvraća: Nije li to upravo ono čemu smo se nadale? Ono u čemu se pak obje slažu jeste to da feminizam treba pomicati tekstonske ploče, a ne pozirati (str. 384). To je zaista tačno, jer ukoliko se feminizam sagleda od svog začetka, onda je jasno da je u trenutku kada se najglasnije zagovarao, uistinu zadrmao svijet, poremetio tektonske ploče, razdrmao patrijarhalne vrijednosti, i iza sebe ostavio teško izborene prostore slobode. Gledano sa tog aspekta, jeste dirljivo kada se današnje žene, djevojke i djevojčice ustručavaju da izgovore riječ feminizam, ne smiju se nazvati feministicama jer ih to izopćava iz društva, a i sama riječ im zvuči pomalo zastrašujuće. Teško je i pomiriti se sa tim da je feminizam pozerstvo, nešto čemu se pristupa nezrelo, neosviješteno, nešto što se treba nositi jer je u trendu (mada, ovoj temi treba pristupiti sa vedrije strane jer je zaigurno pogrešno misliti da bi feminizam trebao biti nešto što pripada samo odabranima). Teško je na našim regionalnim prostorima osvijestiti to da mi kao kultura imamo svoje feministice, svoje žene-uzore, one koje su se izborile za našu slobodu, iako feminističke borbe nikada nisu za jednoga/jednu/jedno, i da nas zbog toga na feminizam obavezuje nešto mnogo snažnije i jače nego što mislimo. Teško je objasniti i to da je feminizam riječ koja svaku ženu treba podsjetiti na vlastito žensko porijeklo i borbu, ali, kao što Adriana Zaharijević lijepo opominje: dokle god „feministkinja“ bude bio izraz kojim se unosi pometnja, koji izaziva čuđenje, nepoverenje, zazor, dotle imamo dužnost da ga koristimo (Neko je rekao feminizam, izdanje za Bosnu i Hercegovinu, 2012., str. 33).

Pravo razilaženje u mišljenjima između Amme i Dominique javlja se u trenutku kada se dotaknu jedne od najaktualnijih tema iz feminističkog i društvenog svijeta, koja je uostalom i kod nas jedna od tački na kojoj se mimoilaze feministice, a to je pitanje transrodnih osoba. Transzajednica ima pravo boriti se za svoja prava, misli Amma, dok Dominique zalazi u zaista jako dubok konflikt braneći svoje transfobično mišljenje da su žene samo one koje su rođene kao žene (str. 385). Iznenađujuće je čuti ovu repliku iz usta junakinje kakva je Dominique, borbena feministica, lezbejka koja je prošla težak teror u vezi, ali ujedno ova replika Dominique čini životnom i stvarnom: to što smo prošli/e ili prolazimo kroz teško iskustvo, te što pripadamo marginaliziranoj zajednici, ne čini nas automatski osobom koja ne može uvrijediti drugu osobu iz bilo koje druge marginalizirane skupine. Naše iskustvo potlačenosti i naša borba za jednaka prava trebala bi nas u pravilu učiniti senzibiliranima, ali to ne mora biti tako. Ja imam transprijatelje, ali muškarac odgojen kao muškarac ne može shvatiti ženski svijet – besmisleno i licemjerno se brani Dominique, jednako kao što se u knjizi Djevojka, žena, drugo mnoge osobe koje su prošle različita iskustva diskriminacije, ne ustručavaju da diskriminiraju druge (u ovoj knjizi, na primjer, Shirley je najbolja prijateljica Amme, ali je homofobična i njeni komentari to dokazuju uprkos tome što se ne prestaje družiti sa Ammom.) Takva vrsta kompliciranih odnosa, dvostrukih aršina, i identitarnih podjela karakteristična je za Bernardine Evaristo koja u svojoj knjizi debelo potcrtava jedno: ništa nije crno-bijelo.

Na tom tragu, jedna od važnih i nezaobilaznih tema ovoga romana jeste ispitivanje seksualnosti u savremenom kontekstu raznolikosti. Slijedom toga, roman Djevojka, žena, drugo, s pravom bi se mogao smatrati knjigom koja gotovo udžbenički zahvata, tematizira i uvodi u književni svijet bogatu i značajnu galeriju LGBTIQ likova. Autorica Evaristo je uistinu posvetila toliko smislene i značajne pažnje na što šire obuhvatanje LGBTIQ likova, ali i problema sa kojima se oni/e svakodnevno susreću u svojim, mahom osamljeničkim, borbama za identitet kojem pripadaju.

Zbog toga, ova knjiga će značiti i onima koji/e pripadaju queer identitetu, ali i onima koji/e se sa time nisu posredno niti emocionalno susretali/e. Važno je spomenuti da je ovaj roman jedinstven po tome što u njemu lezbejkama ne pada na pamet da objašnjavaju zašto su lezbejke, niti da se pravdaju zbog toga. Pred čitateljicama i čitateljima je, dakle, knjiga u kojoj nema fenomena žrtve, niti fenomena kuknjave, sasvim suprotno od toga – imamo pedesetogodišnju crnu lezbejku koja se hvali brojem žena sa kojima je bila, i koja sasvim uredno živi svoju ljubavnu vezu sa dvije partnerice uporedno, a da pri tome njih dvije nisu ovisne ni očajne ni ljubomorne ni posesivne, i zapravo se sviđaju jedna drugoj (str. 24).

Međutim, istovremeno, autorica jako dobro shvata da lezbejski ljubavni odnos ne mora i nije savršen samo zbog toga jer se odvija između dvije žene. Zato je važno što Evaristo u svome romanu započinje jako krupnu temu: nasilje u istospolnim vezama. Da, i lezbejke kao i svi/e ostali/e mogu biti nasilnice, i istospolne veze mogu biti emocionalno iscrpljujuće, i u njima se mogu odvijati teška fizička i psihička zlostavljanja, na koncu, i istospolni/e partneri/ice mogu biti preljubnici/ce. Važno je znati da to nije nešto što istospolne prartnere/ice čini nenormalnim, kako se to danas voli reći, nego je upravo to ono što pokazuje da su nesavršeni odnosi ključni dio naših života, a da žrtva nasilja, preljube i zlostavljanja može postati svako bez obzira na orijentaciju i spol.

Tu priču autorica započinje već u prvom poglavlju Amma, u kojem nas upoznaje sa centralnom protagonisticom romana, pedesetogodišnjom lezbejkom koja nakon trideset godina angažmana u teatru konačno dočekuje premijeru predstave koja bi joj mogla donijeti slavu. Uzgred, predstvava Posljednja Amazonka iz Dahomeja čini okosnicu ovoga romana, jer su svi likovi na neki način povezani sa njom. Priča o Ammi započinje, kao i sve ostale, veoma široko – od njenih korijena, do buntovnog angažmana u teatru, pa sve do otkrivanja svijeta feminizma, udruživanja sa feministicama, prvog lezbejskog iskustva i svih narednih lezbejskih veza, te iskustva majčinstva. Ono što autorica ne prešućuje jeste da je Amma izrazito pametna i borbena žena, ona koja se odupire unifomiranosti, sjajna prijateljica, ali ono što autorica nastavlja neskriveno preispitivati jeste to kakva je Amma ljubavnica, te kakva je majka. Ispostavit će se da je često znala povrijediti svoje partnerice, te da su one znale odreagovati na to proganjanjem, vrijeđanjem, ljubomorisanjem.

Ipak, možda najefektniji i najdirektniji primjer nasilja u lezbejskoj vezi Evaristo pokazuje na primjeru odnosa između Dominique i njene partnerice Nzingae. To je, uostalom, jedan od najsnažnijih poglavlja romana jer se pokreće niz zanimljivih i značajnih tema: ženske komune u Americi koji su predstavljale svetu žensku zemlju i potpuno odvajanje od svijeta muškaraca, radikalnu verziju feminizma koju utjelovljuje Nzinga koja, nakon što Dominique kao partnericu odvede iz Londona u Ameriku, da nastave živjeti slobodno na ženskoj zemlji, počinje nametati partnerici radikalne stavove poput onih da: ne smije čitati knjige muških autora jer ne možeš živjeti ženističkim (womanism) životom, a slušati muške glasove u svojoj glavi (str. 90), do onoga da samo crna žena može stvarno voljeti crnu ženu (str. 91). Emotivne manipulacije i ucjene na kraju su prerasle i u fizička maltretiranja, do te mjere da se aktivna, snažna i borbena žena poput Dominique pretvori u preplašenu i izgubljenu ženu koja ostaje zatvorena u kući jer se, zbog ljubomorne partnerice, ne smije sresti ni sa kim: Dominique su trebale godine da se prestane kriviti što je tako dugo ostala sa Nzingom – gotovo tri godine, tri godine/kako je mogla biti tako slaba ako je nekada bila tako snažna, /kao i poslije, nakon što ju je ostavila?/bila je zahvalna što je uspjela povratiti svoje izgubljeno ja (str. 99).

Osim lezbejki, gejeva i biseksualnih osoba, u ovom romanu jako važno mjesto zauzimaju još dva lika: transrodna žena Bibi i bezrodna osoba Megan/Morgan. Poglavlje u kojem se opisuje tranzicija koju je prešla Bibi iz muškaracu u ženu, te kompliciran put samoodređenja koji je prešla Megan, jedno je od ključnih aktivističkih mjesta ove knjige. Obuhvaćeno je sve: od toga da transrodne osobe još u djetinjstvu osjećaju ko su, potom da vrlo često zbog tog osjećaja iznevjeravaju uloge koje im nameće društvo i roditelji, da u tinejdžerskim danima prolaze teške i bolne epizode bijesa, frustracije, usamljenosti, neshvaćenosti; pa sve do toga kako se, oni/e hrabri/e, odvaže i započnu jako težak put koji im donosi mnoštvo nevolja – finansijskih, tjelesnih, psihičkih, emotivnih, društvenih… U trenutku kada se Bibi i Megan/Morgan upoznaju preko chata za iskustva transrodnih osoba, počinje jako zanimljiva konverzacija za koju se čitatelji/ice jako zainteresuju, ali i usput educiraju o tome koliko je zapravo težak put koji prolaze transrode osobe: izbacili su me iz kuće, nemoj nam se više obraćati, ti si bolestan u glavu, ti više nisi naš sin, i da ti jedno bude jasno ti nikad neće biti naša kći (str. 285).

S druge strane, jednake nevolje događaju se i Morgan koji/a se počelo/a određivati kao bezrodna osoba. Zanimljivo je da kao prvu nevolju sa kojom se susreo/la ističe to kako ne može ostati smiren/a kada ljudi ne koriste ili ne razumiju njegovu/njezinu zamjenicu (str. 291): imaš pravo, Megan, odgovorila je Bibi, u međuvremenu, nemoj biti nestrpljiva ako ljudi pobrkaju tvoje zamjenice, čak i ako budu htjeli zapamtiti, ljudi će tu stalno griješiti, morat će reprogramirati svoje mozgove kako bi se prilagodili, a to nije lako, za to treba vremena (str. 290-291).

Reprogramirati mozgove – sjajna je sintagma koja nas opominje na to kako moramo gledati raznolike seksualne identitete, te konačno odbaciti naučene i uproštene prakse u kojima se sve na svijetu dijeli na muško i žensko.

Ništa nije crno-bijelo: svijet je šaroliko, kompleksno i bolno mjesto

Konačno, pred nama je roman u kojem su junakinje lezbejke (stare i mlade, radikalne i/ili one koje su to postale sasvim iznenada), feministice (suprotstavljenih uvjerenja), transrodne žene (one koje su se za svoj identitet teško izborile i koje i dalje moraju voditi bitku sa tim da li će biti priznate kao žene), bezrodne osobe (koje ni najbliži ne mogu shvatiti), crnkinje (iz najrazličitijih dijelova svijeta, sa različitim korijenima, one koje se vrlo često između sebe podcjenjuju), stare i mlade (od brucošica koje glasno žive i shvataju novi milenijum do žena u dubokim devedesetim koje izgubljeno i tiho pokušavaju shvatiti svijet i promjene oko sebe).

Na sve to, nadovezuju se i vrlo potresne životne sudbine mladih djevojka. Takve su, na primjer, priče Carol i LaTishe, dvije školske prijateljice, čiji su se životni putevi mimoišli tako što je jedna postala uspješna bankarka, a druga samohrana majka troje djece koja radi u prodavnici. Međutim, obje nose veliko breme – traumatično iskustvo silovanja. Jedna od najkrupnijih tema kojima se Evaristo bavi u svome romanu jeste iskustvo silovanja koje potpuno uništi žrtve, ali i navede ih na to da pomisle da su same krive. Propitivanje samokrivice jedna je od najbolnijih tema sa kojom nas suočava autorica: zapitamo se da li je uistinu moguće da se i dalje poigrava sa ženama žrtvama silovanja na način da im se ne vjeruje, da ih se ušutkuje, i sve to do te mjere da i same počnu da se preispituju oko toga da li su krive: trebala je ostati i porazgovarati sa njime o tome/možda bi rekao da nije čuo kad je rekla ne (str. 189).

Dakle, jasno, nijedan od uvedenih identiteta i epizoda u romanu nije uprošten, nije prikazan crno-bijelo, već je sve zakomplicirano, usložnjeno različitim perspektivama i identitarnim obilježjima, sitnim tjelesnim, geografskim, historijskim, socijalnim i klasnim pozadinama i individualnim traumama koje vrlo često znaju biti ključne u definiranju identiteta. Riječju, baš sve je kao i u stvarnom životu – raznoliko i kompleksno.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!