Poodavno razmišljam o tome kako jugoslovenska, ali posebice savremena domaća i regionalna kinematografija, iziskuje ozbiljne i iscrpne kritičke osvrte i analize. Sa jedne strane, neosporno, postoje jugoslovenski i savremeni filmovi i serije koji su u samom vrhu, i to potvrđuju svojim kvalitetom, sadržajem, glumom, scenarijom i, naposljetku, redateljskom poetikom. Međutim, jednako tako, naprosto ne mogu i ne smijem zažmiriti na činjenicu da su možda najpopraćenije i upravo mainstream one serije i filmovi koji prvenstveno svojim sadržajem generiraju i produciraju – najplošnije stereotipe.
PIŠE: Nikolina Todorović
Važno je detektirati da se uistinu oko nas najčešće pohranjuju i prepričavaju citati, scene, epizode i skečevi iz serija i filmova u kojima se jednodimenizionalno i gotovo karikaturno, mahom klišeizirano i nemaštovito, pristupa ljudskoj individualnosti i temeljnim međuljudskim odnosima.
U takvim filmovima i serijama, naime, dešava se upravo sljedeće: cementiraju se stereotipi.
Nerijetko se dešava da to dolazi upravo iz nedostatka svijesti o važnosti dobrog i kvalitetnog humora i satire. Premda obično mislimo da se pod odrednicom humoristička ili satirična serija odnosno film, podrazumijeva lagano i lagodno zasmijavanje publike, to mišljenje je, naime, načelno pogrešno. Jer, istina, dobra humoristička serija ili film uzet će za polazište ustaljene obrasce ponašanja, ali ni u kojem slučaju potom neće od njih učiniti statične klišeje i kulise. Dobar humor i satira, u pravilu, razbijaju stereotipe i tabue. Štaviše, dobar humor zbližava.
Kada bismo ovoga trena napravili pregled najučestalijih skupina društva koje su podvrgnute stereotipizaciji u domaćim serijama i filmovima, čini mi se da bi se na prvom mjestu našli/e upravo pripadnice i pripadnici LGBTIQ zajedice. Zaista, mnogo je tužno to što su ranjive, osamljene i diskriminirane skupine društva obično izloženije trivijalizaciji i stereotipizaciji u filmovima i serijama.
Pa tako, ljudi treće životne dobi, žene, osobe sa nekom vrstom invaliditeta, a možda ponajčešće psihički nestabilne osobe, lezbejke, gejevi i transrodne osobe, najčešće su na meti bezobraznog, podlog, mediokritetnog, licemjernog, neprofesionalnog i neetičkog prezentiranja i predstavljanja.
Naravno, važno mi je još jednom podcrtati i naglasiti to da sam odgledala i pisala o desetinama filmova i serija koji su upravo govorili o životima svih pobrojanih, ali i mnogim važnim sociološkim, političkim i humanističkim problemima današnjice na spektakularno precizan, bolan, etičan i snažan filmski jezik, nerijetko i kroz vrhunski humor i ironiju.
No, ipak, još od djetinjstva bila sam izložena domaćim serijama i filmovima u kojima su isključivanja, ismijavanja, stereotipizacija i stigmatizacija neka od osnovnih sredstava za proizvodnju trećerazrednog humora.
Premda je primjera mnogo, ipak mislim da je važno, u tom kontekstu, istaći seriju Lud, zbunjen, normalan. Ne vjerujem da je ijedna savremena domaća serija imala više utjecaja i publike od ove. Gledala se, nesumnjivo, u svim kućama. I dobro znam da u vrijeme početka emitiranja, dok sam bila još u osnovnoj školi, nije mogao proći niti jedan dan da mi, djeca u školi, nismo prepričavali scene i citate iz ove serije.
A šta nam je, zapravo, bilo smiješno?
To što Šefika mora da trpi lupanje po butinama da bi sačuvala platu od tristo maraka; to što mora napuniti sitnu bamiju; ili, ipak, to što još u prvoj epozodi, doslovno, centralna tematska premisa radnje jeste agonija oko toga da li je unuk Fazlinović ne daj bože – peder?
Mizoginija jeste dominantno prisutna u ovoj seriji, i to je činjenica koju su naknadno iskomentirale i pojedine glumice koje su iz istog razloga i napustile seriju. Međutim, pored toga, tužno je što cjelokupna koncepcija serije nikada nije morala da se mijenja. Jednostavno, publike im nikada nije manjkalo.
Niko nije vidio problem u tome što je serija sva determinirana najvulgarnijim seksualnim aluzijama, potlačivanju žena ili, na koncu, problem u tome što se serija postulira na najvišem stepenu heteronormativnosti.
Evo, dakle, kako ta humoristička serija prikazuje jednog gej muškarca. Najprije, on je uvijek peder, odnosno, kako bi to rekla naša fina sarajevska raja – derpe, derpaš. U pravilu, u seriji ih uvijek tako nazivaju. Potom, kada se u epizodu pojavi jedan takav lik, on uvijek dolazi kao prijetnja za mušku stražnjicu. Čini mi se da ne mogu drugačije to prokomentirati, a jako mi je važno da podcrtam taj iskarikatuirani momenat straha kod hetero muškaraca za njihovu pozadinu. Nadalje, osim što je prijetnja u tom pogledu, on je gotovo uvijek predstavljen kao muškarac bez imalo muževnosti, muškosti, te je predstavljen u svjetlu pretjeranih manira i osobina koji se, kulturološki, pripisuju ženama – počev od visine i tona glasa, preko hobija, gestikulacija i odijevanja. A zatim, onaj momenat na koji sam posebice osjetljiva – gej muškarac u ovoj seriji je uvijek nekakav bogataš.
Ukratko, sve, baš sve, najkruće i najljuće stereotipizacije i šablonizacije su zgusnute u lika koji glumi gej muškarca. Takav humor je, bez pretjerivanja, poguban za LGBTIQ pojedince i pojedinke. Jer to je upravo polazište za generalizaciju. Otuda će, naime, i djeca u školama i roditelji kućama objektificirati mišljenje o svojim gej kolegama/icam, odnosno sinu ili kćerki koji su istospolne seksualne orijentacije.
Umjesto da se humorom stereotipi potkopavaju, u ovakvim serijama i filmovima oni se rasplamsavaju i potpiruju. I još gore – strateški se ukorijenjuju u društvenu svijest.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
