Gnjilane je mali grad u istočnom dijelu Kosova s oko 80 hiljada stanovnika. Bez mnogo zanimljivih dešavanja i aktivnosti, jedan je od mnogih kosovskih i balkanskih gradova u kojima mladi provode monotone dane, sanjajući i ne ispunjavajući svoje snove. Albrim Isufi dolazi iz ovog mjesta, ima 17 godina i odlučio je promijeniti takvo stanje. Značaj njegove promjene ogleda se, prije svega, u njegovoj spremnosti da mijenja sebe, da propituje standarde konzervativnog društva koje ga okružuje, ali i svoje standarde koji su godinama bili s njim i u koje je vjerovao.
Dona je 18-godišnja djevojka iz siromašne kosovske porodice. Od drugih djevojaka njenog uzrasta razlikuje se jedino po tome što je Dona – Dona jedino u zaključanom kupatilu. Za svoju porodicu, prijatelje i širu društvenu zajednicu, Dona je mladić sa muškim imenom.
Kada je Dona prvi put ukrala ruž od svoje ujne, tada kao petogodišnjakinja, krišom ga je stavila na usne i zavoljela ono što je vidjela, kao i osjećaj koji joj je to zadovoljstvo pružilo. Od tada pa do danas, mnogo je problema koji su je pratili zbog toga što je transrodna osoba, i veći dio njenog životnog puta ispunjen je tugom, strahom i neizvjesnošću.
Lijepa sam
“Moj najveći strah u životu je da neću moći proživjeti svoje snove i da ću izgubiti ljude do kojih mi je stalo”, priča Dona koja je u početku za sebe smatrala da je rodno fluidna. Kasnije, kroz povezivanje putem interneta s onima koji prolaze kroz sličnu situaciju, počinje da istražuje o transrodnosti i da bolje razumijeva ono što joj se dešava. Nedugo nakon te samospoznaje, Dona upoznaje Albrima.
“U isto vrijeme bila je i sretna i tužna. Tužna zbog neizvjesnosti svoje budućnosti, a sretna jer je konačno pronašla sebe”, kaže Albrim.
Mnogo vremena prolazi prije nego što je Dona bila spremna prihvatiti Albrima kao prijatelja na Facebooku, ali i u stvarnosti. On s vremenom postaje neko u koga ima povjerenje i pred kim može biti ono što zaista jeste. Kada zaključa vrata kupatila, Dona počinje da se šminka i snima fotografije koje šalje Albrimu.
“Te fotografije mi pošalje samo kako bi mi pokazala kako je lijepa.”
Njena djevojka, sestra i prijatelji, ipak, rijetki su koji joj pružaju podršku.
“Mislim da me najviše boli to što 99 posto vremena ne mogu biti ono što jesam. Kao i kad vidim ljude koji prolaze kroz ono kroz šta ja prolazim. Jedina stvar koju bih promijenila u svom životu je da imam porodicu koja me podržava i da živim u zemlji u kojoj bih bila više prihvaćena”, kaže Dona.
Još jedna snažna karakteristika Donine ličnosti je njena religioznost. Pohađala je vjersku školu u kojoj je provela težak period svoje mladosti, ali danas svojevoljno klanja svih pet dnevnih namaza i posti tokom ramazana.
“Jednom sam je spontano pitao da li će nositi hidžab kada u potpunosti postane žena. Odgovorila mi je da hoće.”
U periodu intenzivnijeg dopisivanja sa Donom, Albrimu se pruža prilika da bude jedan od srednjoškolaca koji će pohađati školu dokumentarnih filmova za mlade. Imao je više ideja za priču njegovog budućeg kratkog filma, a onda iznenada dolazi na ideju da napravi film o Doni. Njih dvoje razgovaraju o tome, utjecaju koji bi film mogao ostaviti na Donin život i na kosovsko društvo, i donose odluku da ga snime. Iako se Donino lice ne prikazuje u filmu i njen glas je izmijenjen, strah da bi je neko od poznanika mogao prepoznati ipak postoji jer Dona zna kako izgleda kada neko otkrije ko ona zapravo jeste. U vrijeme dok su snimali film, dio njene porodice saznao je za Doninu transrodnost. Nazvali su je i prijetili joj smrću, a ona je plakala, priča Albrim.
Kosova Trans – Film za sve Done
“Najgori trenutak u mom životu bio je onaj kada su sve moje tetke saznale za mene. Bila sam tako anksiozna i tužna i nestabilna. Moja rodica koja je također saznala, bila je ironična i rekla kako djevojke danas imaju bradu, a muškarci se šminkaju, i da nije preostalo ništa osim metka za svakoga, jednog po jednog”, riječi su kojima Dona u filmu “Kosova Trans” objašnjava najteža iskustva u njenom životu.
Film je premijerno prikazan na ovogodišnjem DokuFestu u Prizrenu, i jedan je od prvih značajnijih koraka ka slamanju tabua unutar kosovske zajednice o transrodnim osobama. Ono što mnogo stariji od njih nisu smjeli, učinili su njih dvoje zajedno – Albrim i Dona, sa jednom iskrenom željom da stvore neko normalnije društvo.
“Godina je 2016. a ljudi se još uvijek ponašaju i rade stvari na način na koji ne bi trebali. Osjećam se da sam izolovan u mojoj zemlji i da sam zaglavio sa mnogim problemima za koje je teško pronaći rješenja”, kaže Albrim, koji se nada da će dobiti priliku za studiranje u inostranstvu, ali se još uvijek dvoumi koji fakultet upisati. Film je njegova ljubav, ali doktori zarađuju mnogo više na Kosovu od filmskih režisera.
Dona ima djevojku koja živi u inostranstvu, ali nema novca da otputuje do nje. Pored toga, nada se da će moći uzimati hormonsku terapiju, koja ne postoji na Kosovu. Najbliže bi to mogla uraditi u Srbiji ili Makedoniji, ali, još jednom, problem je novac. Jedan od njenih planova je napustiti Kosovo i otići u sklonište za LGBT osobe u Tirani, pronaći posao i započeti novi život. Dotad će članove porodice morati uvjeravati kako i sama prezire ljude kao što je ona.
Ali ništa nije zauvijek.
“Nakon što sam ja prihvatila sebe, nisam marila šta drugi misle o ljudima kao što sam ja, jer ne možeš udovoljiti svakome, sve što trebaš uraditi je biti sretan sam sa sobom. Možda se čini teško, ali sve borbe su samo privremene.”
Priča je nastala u sklopu posjete Prizrenu, Kosovu i Dokufestu, zahvaljujući podršci Kosovske fondacije za otvoreno društvo i projektu Connecting with Europe.
