Didier Eribon, Povratak u Reims, Multimedijalni institut Sandorf, Zagreb, 2019.
Gdje je nestala ljevica pitanje je koje se može postaviti na čitavom evropskom tlu, pa i u Francuskoj, rodnoj zemlji Didiera Eribona, koja dok pišem ovaj tekst na predsjedničkim izborima glasa između Marine Le Pen i Emanuela Macrona, koji će zasigurno pridobiti dio lijevo orjentisanih glasača. Kroz knjigu Povratak u Reims Eribon pokušava dati odgovor zašto je ljevica u povlačenju i gdje su nestale lijeve i socijalne politike i prakse, odnosno, koliko su od samog starta bile iščašene, diskriminatorne, pa često i antisocijalne.
Piše: Vanja Šunjić
Vraćanje u Reims
Eribon podastire vlastito i iskustvo svoje porodice, kako bi odgovorio na pitanje, ispisujući memoare i meditacije o individualnom i klasnom identitetu, te silama koje nas drže zaključanim u političkim i identitetskim ormarima. Čak mi i ta riječ nejednakost zvuči kao eufemizam koja umanjuje stvarnost onoga o čemu je riječ: golo nasilje izrabljivanja. Vraća se u godine svog odrastanja, kao dječaka iz radničke klase u porodici koja je živjela u novouseljenim zgradama u provinciji, koje su iskorak u odnosu na uslove u kojima su odrastali njegovi roditelji, ali i dalje nedostatne za pristojan život, pa dječak vješto skriva odakle dolazi i zabranjuje svojim drugarima iz škole da ga posjećuju. Za razliku od svojih roditelja koji su napuštali školu da bi se što prije zaposlili, Eribon je stekao ukus i afinitete za filozofiju i umjetnost, preselio se u Pariz, upisao fakultet, otkrio život kao oslobođeni gej muškarac i postao cijenjeni profesor sociologije.
Knjigu otvara trenutak Eribonova povratka u Reims, nakon smrti njegovog nasilnog i homofobnog oca, kojeg nije vidio 20 godina. Kroz razgovore sa majkom, ali i samostalno Eribon istražuje svoju prošlost, historiju svoje porodice i putanju vlastitog života. Ova fikcionalizovana autobiografija isprepletana je razmišljanjima o klasnom sistemu Francuske, o ulozi obrazovnog sistema u građenju klasnog identiteta, ili preziranju istog, te o stvaranju, ili prikrivanju seksualnih identiteta. No, budući da smo bili dječaci, bilo mi je, naravno, nemoguće izraziti mu svoje osjećaje (to je jedna od najtraumatičnijih nevolja kad je riječ o homoseksualnoj privlačnosti u adolescentsko doba…)
Internacionalisti su postali nacionalisti
Knjiga daje jasnu putanju kako radnička klasa odanost Komunističkoj partiji zamjenjuje odanošću Nacionalnoj fronti. Eribon to objašnjava time što ljevica odustaje da govori o radničkoj klasi, političkom konceptu kroz koji su ljudi mogli iskusiti osjećaj suživota s drugim ljudima istih socijalnih i kulturnih prilika. No, ta se nemoć pretvara u bijes, a rezultat je neminovan: skupina će se ponovo formirati drugačije, a društvena klasa dekonstruirana neokonzervativnim diskursom ljevice, iznaći će novi način da se organizira i na znanje da svoje gledište. Tokom osamdesetih i devedesetih, usljed političkih previranja i mijenjanja slike Evrope ova ideja se gubi i individualnost, nastuprot bratstva i jedinstva uzima primat.
Osim što nas upoznaje s nastankom radničke klase od kraja Drugog svjetskog rata, do njenog propadanja, odnosno evolucije u nacionaliste, ova knjiga predstavlja dirljive intertekstualne memoare seksualnog buđenja i galeriju filozofskih ideja i likova, koje Eribon uvodi, kako bi sa strašću objasnio šta ga je kao tinejdžera nadahnulo i potaklo da izađe iz pretpostavljenog mu okruženja i nadraste društveni status svojih roditelja.
Društvene presude: klasna i seksualna
Povratak u Reims izvanredna je knjiga socioloških istraživanja i kritičke teorije o ljevičarskim politikama u savremenom svijetu i seksualnim identitetima koji se sukobljavaju s drugim čimbenicima identiteta i kao takva, namijenjena svima onima koji su se na bilo koji način, bilo kada i bilo gdje osjećali kao drugi i odlučili se tome suprotstaviti. Osim toga, knjiga je kritika radničke klase koju često glorifikujemo i onog malog čovjeka, radnika za kojeg podrazumijevamo da je inkluzivan i solidaran (uprkos tome što nas Eribon uvjerava da je homofoban, nacionalista i isključiv) i bez kojeg se ne bi mogla počiniti sva velika zla na svijetu. Organizirana radnička klasa percipirana kao ona koja se može mobilizirati, pa zato i idealizirana, čak i heroizirana, razlikuje se od pojedinaca koji je čine – ili potencijalno čine.
Eribon, rođen 1953. godine nema nostalgiju za životom i običajima radničke klase. Politički sam bio na strani radnika, ali sam se užasavao svoje ukorijenjenosti u njihov svijet. Često se poziva na navike i vrijednosti koje su oblikovale njegovo djetinjstvo i označava ih kao odvratne i sramotne. Određeni klasni refleksi ostajali su u meni unatoč svim naporima, a naročito nastojanjima da se sam promijenim, da se odijelim od društvene sredine vlastitog porijekla. Kao sociolog, Eribon se etablirao proučavajući sram, posebno stigmu koja vlada spram gej populacije. Ipak, kroz knjigu zaključujemo da je njegova stigma izraženija zbog socijalne klase, a ne seksualne orijentacije. On prezire odakle je došao i naziva se klasnim izdajnikom.
Izlazak iz političkog i identitetskog ormara
Didieru Eribonu je trebalo 35 godina da izađe iz klasnog ormara tokom kojih je evoluirao u uspješnog novinara, profesora sociologije, priznatog biografa Michela Foucaulta i štićenika Pierrea Bourdieua. Godine 2008. Eribon je nagrađen prestižnom nagradom Brudner Sveučilišta Yale za svoj rad na intelektualnoj povijesti, o homoseksualnosti, o manjinskim subjektivnostima.
U osnovi sam bio obilježen dvama društvenim presudama: klasnom i seksualnom. Od takvih kazni nema bijega. Nosim u sebi biljeg i jedne i druge. No, kako su se u jednom trenutku mog života sukobile, samoga sam sebe morao oblikovati igrajući jednom protiv druge.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
