(Gia, Michael Cristofer, HBO Pictures, 1998.)
Piše: Nikolina Todorović
Od tinejdžerskog doba do danas – za mene je film jedan od najvažnijih instrumenata za razumijevanje i preoblikovanje intimistički važnih događaja u mom životu.
Filmovi sa queer tematikom su, iskreno govoreći, bili moji prvi demonstratori toga kako izgledaju istospolni odnosi. U vrijeme kada sam bila posve izgubljena i nesređena, kada još nisam upoznala nijednu djevojku, kada još ni sebe u cjelosti nisam znala definirati a kamoli moje tjelesne žudnje, filmovi su bili mjesta na kojima sam mogla potvrdila sebi ko sam uistinu – jer svaki put kada bih gledala dramu o ljubavi između dvije žene, uranjala sam u nju kao da me se neposredno tiče, uzbuđivala su me ekranizirana tjelesna spajanja između dvije žene, privlačila me je mogućnost da jednoga dana i ja ostvarim ljubavni kontakt sa ženom.
Postoji mnogo filmova za koje sam intimistički vezana, postoji i mnogo onih koje smatram vrhunskim djelima, ali postoje i oni filmovi o kojima bih mogla govoriti satima a i dalje ne iskazati u potpunosti koliko mi znače, koliko su me nadahnuli, oplemenili, potresli, oblikovali i koliko su se duboko u mene utisnuli. I tu, među te sveprožimajuće filmove, na prvo mjesto stavljam film Gia.
Gotovo uvijek kada istaknem koliko mi ovaj film znači, sagovornici i sagovornice ostanu nijemi/e. Čini se kao da im nije baš posve jasno otkud baš taj film, većina se nije ustručavala ni da mi kaže da ga smatraju prosječnim ostvarenjem, neki/e kažu da su zaboravili/e o čemu se radi, pa ne mogu komentarisati, a neki/e samo površno klimnu glavom.
Međutim, moram naglasiti to da Gia za mene nije film koji sam gledala zrelim očima, sa mnogo predznanja i različitih teorijskih alata za tumačenje filma koje sam, u međuvremenu, savladala. Naprotiv, Gia je fim koji sam prvi put odgledala sa šest godina. Dakle, dječijim očima. To je ujedno i prvi film koji sam odgledala a koji tematizira lezbejsku ljubav. I to je prvi film koji me je kao djevojčicu snažno potresao i natjerao na to da pobjegnem iz dnevne sobe, sakrijem se od porodice u kupatilo, kako bih se na miru isplakala. Ni danas ne mogu da objasnim sebi kako je moguće da me je još u to doba tragična ljubav između dvije žene toliko potresla. To je bio prvi put da sam se, i ne znajući, zapitala – šta mi se dešava?
Premda je ovaj film za mene intimistički važan, smatram da je to ujedno film sa mnoštvom objektivnih kvaliteta i uspješnih redateljskih rješenja. Gia je, neporecivo, film koji donosi nešto od univerzalne ljudske potresnosti. No osim toga, presudno je važno naglasiti da je ovo film u kojem se na jedinstven način progovara o krupnim temama javnog života osamdesetih godina, ali i brojnim važnim aktualnim društvenim fenomenima, te prvoj ozvaničenoj pojavi AIDS-a (Gia je prva poznata žena kojoj je dijagnosticirana ova bolest) nesavjesnoj i opasnoj upotrebi droge (pretpostavka je da se zarazila preko inficirane igle), izrabljivačkoj i dehumanizirajućoj modnoj industriji, pa sve do onih najtananijih priča o usamljenoj i neshvaćenoj djevojci koja postaje žrtva droge, modne industrije, ali i žrtva nerazumijevanja od strane ljudi koji su joj najbliži – porodice i prijatelja. Ipak, Gia je i jedinstvena i potresna priča o ljubavi između dvije žene koja jedina ima snagu da unese svjetlo u mračan i usamljenički život.
Gia je film o proslavljenoj američkoj modnoj ikoni sa početka osamdesetih pod imenom Gia Carangi (1960 – 1986). U ulozi Giae savršeno se snašla divna Angelina Jolie. Film je snimljen na osnovu dokumentarističke predloške, odnosno na osnovu svjedočenja neposrednih svjedokinja i svjedoka, te na osnovu dnevničkih zapisa koji su ostali iza Giae. Zahvaljujući tom dokumentarističkom arhivu, film nije u cjelosti holivudiziran. Naprotiv, izuzetno je osviješten i fokusiran na činjenice iz života mlade Giae koje su je dovele do tragičnog svršetka. Ovaj film je ujedno i velika kritika modnoj mašini, agentima i agenticam koji/e modele tretiraju kao meso, ali i ponajviše kritika i poziv na buđenje svima onima koji/e žive u neposrednom kontaktu sa osobom koja je emotivno nestabilna, umorna, ranjena, nemoćna, i koji/e na sve to gledaju kao na prolaznu i bezopasnu fazu.
Slijedom toga, jedan od aspekata u filmu koji mi se čini presudno važnim i jako uvjerljivo predstavljenim jeste odnos između Giae i njene majke. Redatelj veoma sugestivno započinje filmsku priču tako što uvodi momenat kada Gia kao djevojčica sjedi ispred ogledala sa svojom majkom i ponavlja njene riječi: Ko je najljepša djevojčica? Ja sam najljepša, najljepša djevojčica? Taj trenutak se ne smije smatrati bezazlenim i upravo će se na tome insistirati u ovom filmu – ljepota kao imperativ koji se nameće ženama i po kojem se žene valoriziraju. Gia je predstavljena kao djevojka koja neizvještačenim, neobičnim i prirodim izgledom odudara od uniformiranih modela. Ali čak i takvim autentičnim izgledom njena jedina svrha u modnom svijetu jeste ta da bude lijepa, da bude divlje i neukrotivo meso, kako su je ocijenili/e agenti/ice.
Vrlo je važno što redatelj u ovom filmu ne veliča ulogu modela i manekenki, kao što se to čini u većini američkih filmova, ne promovira blještavi život na modnoj pisti, vitke figure, dotjerane žene, glamur i luksuz, naslovnice i časopise koje čitaju hiljade djevojčica sanjajući da postanu modeli, da dosegnu ideal savršene ljepote. Ovaj film radi sve suprotno od toga. Pokazuje lažni sjaj. Izvrće i podastire pred gledateljice i gledatelje utrobu modne industrije i pravu sliku života modela i manekenki, naglašava da je riječ o lažnoj predstavi, da su te žene žrtve reklama, novca, beskrupuloznih normi, i što je najvažnije – da su savršena dotjerana lica koja se smiju samo maska iza koje se krije život sa svim svojim nesavršenim oblicima, plikovima i modricama.
Zbog toga je jako važno kada redatelj ukazuje na to da tijelo i emocije nisu uvijek u simbiozi. Odlična su, na tom tragu, redateljska rješenja u koja Gia izgleda najblistavije i najdotjeranije u momentima kada se njen svijet iznutra urušava. Jedna od najpotresnijih epizoda u filmu jeste kada se Gia slomljena od liječenja od droge, iscrpljena napornim poslom i umorna od poziranja, sklupča na krevetu ispred TV-a, a njena majka je ošto upozorava: uspravi se!, pazi na figurnu!, moraš biti lijepa!, moraš se vratiti na posao!. Naizgled dobronamjerni majčinski savjeti u ovom su filmu ironizirani i dosta osviješteno isproblematizirani. Redatelj se, naime, ne ustručava ukazati na to da majke griješe kada od svoje obične i ranjive djece pokušavaju napraviti savršenu djecu. Biti lijepa, držati se uspravno, imati vitku liniju, doći na naslovnicu Vogue-a, obići svijet, biti najljepša – sve su to snovi Giaine majke koje ona nije smjela iznevjeriti, bar ne ukoliko ne želi razočarati majku. Beskrajno je potresna ali i jako važna epizoda u kojoj preplašena Gia zove svoju majku i moli za podršku i pomoć, objašnjava joj da ne može da spava, na šta joj mama odgovara: Pobij tablete koje sam ti spremila, odmah ćeš biti bolje. Ova kratka scena izvrsno sublimira sliku našeg društva: nemoj biti loše, ne smiješ biti loše, a ako već jesi loše trgni se iz tog stanja odmah, učini da nestane, evo ja ću ti pomoći – izvoli, popij tablete za smirenje. Ukratko: suviše olako shvatamo emotivne i psihičke prelome. Mi smo kultura koja i dalje radikalno odbija vjerovati da neko može biti istovremeno emotivno slomljen/a i uspješan/a/poznat/a/javna ličnost.
Zbog tog straha od nesavršenstva mnoge djevojke i danas beskrajno pate i unesrećuju svoje živote. Gia je, između ostalog, upravo film o tome kako su ljepota i fizički izgled najsporednije stvari na svijetu ma koliko se upinjale i trudile različite modne i druge industrije napraviti od toga ključno središte koje osmišljava život svake žene. Ovaj film svoju najveću važnost ima u tome što izrijekom ukazuje na to da je modna industrija samo reklama, a reklma je novac. A tu cijenu mode plaćaju upravo žene.
Vjerovatno najupečatljivija scena ovog filma jeste kada se Gia fotografiše za časopis u scenografiji i kostimografiji koja oslikava japanski ambijent. Jarko crvena haljina i prenaglašena šminka još dodatno naglašavaju njeno blijedo lice, iscrpljeno i nejako. Gia, naime, u tim momentima dok je fotografišu trpi nesnosne bolove, njeno tijelo je već dobro načeto drogom, i hvataju je snažne krize, mučnine, vrtoglavice. Na to njeno uistinu potresno mučenje, agentice i fotografi odgovaraju sa oduševljenjem: Bravo! Bravo! Daj nam još toga! Baš to nam treba! Daj nam još tog seppuku izgleda! Kada izmorena Gia upita šta znači seppuku izgled, fotograf posve hladno odgovara: To je iz japanske kulture i označava osobu koja je napola mrtva. U trenutku kada prizna da konzumira drogu i da joj nije dobro, jedna od agentica oko nje kaže: Meni to ne smeta, to je dobro za malo smrti u očima. I zaista, od tog trenutka Gia počinje sve više i više da propada, nestaje, tone… A u isto vrijeme oko nje nestaju i ljudi, nestaje novac, nestaje popularnost. Onoga trenutka kada je potpuno uništena i već zaražena AIDS-om, Gia je već odbačena od svih agentica i agenata, od svih modnih kuća, svi/e zaziru od nje, i bez imalo suosjećanja već je proglašavaju mrtvom. Iskorištena i odbačena, tako je opisao jedna od njenih prijatelja. Moda je stvar trenutka, reći će drugi, Gia je svoj trenutka pogodila ali što si više stvar trenutka prije postaješ prošlost.
Pored unesrećenog života pojedinke koja trpi represiju modne industrije, te istovremeno prolazi pakao ovisnosti od droge, psihičke prelome i emotivne krize, jedna od glavnih narativnih linija ovog filma jeste ljubav između dvije žene. Naime, već na početku svoje karijere Gia upoznaje Lindu (Elizabeth Mitchell) koja na neposredan način (kao šminkerica) učestvuje u svijetu mode. I sve do kraja svog života ostaje zaljubljena u nju. U ovom filmu je ljubav između dvije žene prikazana na nekoliko razina. Najprije, vrlo uspješno je predstavljena strast i nježnost između dvije žene. Neke od najljepših scena u filmu su one u kojima se vrlo suptilno afirmiše erotski odnos, dodiri, poljupci, nježnosti… Potom, jako je važno što se u ovom filmu istospolna ljubav tematizira kao jedna od najznačajnijih odrednica u životu Giae. Zaista, posebno sam sretna što redatelj nije pohrlio da Giau predstavi kao biseksualku ili kao ženu koja je samo eksperimentisala sa ženama. Naprotiv, jasno je prikazano da je Gia isključivo voljela žene, te da je njena emocija prema Lindi bila iskrena i potpuna ljubav. Na samom početku filma, redatelj dosta pažnje poklanja Giainom odnosu sa muškarcima. Kada se momak sa kojim je stigla u New York, a koji će postati njen najbolji prijatelj, naljuti zbog toga jer Gia ne želi sa njim imati seksualne odnose, on se odluči da je direktno upita: Jesi li ikada spavala sa muškarcem?, na što Gia vrlo duhovito odgovara: Jesam. Ali mogla sam to uraditi i sa njemačkim ovčarom. Taj odgovor važan je jer definira i objašnjava njen odnos sa Lindom: emotivno kompleksan, ali nježan, senzualan, strastven, iskren, potpun, predan. Zbog toga redatelj mnogo pažnje posvećuje upravo tome da prenese intenzitet emocije i žudnje koja se odvija između dvije žene.
Njihovu ljubav prekida prerana i tragična Giaina smrt. Jedna od najpotresnijih okosnica ovog filma jeste sučavanje sa AIDS-om kroz koje prolazi dvadesetpetogodišnja Gia i njena porodica. Kako je u to vrijeme ova bolest još uvijek bila dosta stigmatizirana i nepoznata, reakcije na saznanje da je inficirana izuzetno su potresne. Naime, njena majka ne smije da je odvede kući jer joj je muž, Giain očuh, strogo zabranio iz straha da će se pročuti naokolo te da će dobiti otkaz. I ja se bojim – priznaje otvoreno i njena majka. Te scene su izrazito teške, potresne, mučne.
Dnevnik koji je ostao iza Giae, napisan je u formi bajke. To je tragična priča o životu djevojčice koja započinje sa bila jednom jedna…, a završava sa koja je prerano umrla. No između početka i kraja stoji subverzivna priča koja podriva logiku bajke. Između toga je, naime, priča o dvije žene koje su se voljele, i koje bi zauvijek ostale zajedno da ih smrt nije razdvojila.
