PIŠE: Anisa Pračić Šehić
Prvi april, dan poznat po šalama i nestašlucima, ove godine u Bosni i Hercegovini imao je poseban značaj, jer se osim tradicionalnog obilježavanja Dana šale, slavi i važna prva godišnjica postojanja Sigurne kuće za LGBTQIA+ osobe. Povodom prve godišnjice postojanja i rada Sigurne kuće za LGBTQIA+ osobe razgovarali smo s projektnom voditeljicom Sigurne kuće, Nejlom Zejnilagić i izvršnim direktorom Fondacije „Krila nade“, Sinišom Sajevićem.
U osvrtu na prvu godišnjicu rada Sigurne kuće i njenom značaju, Nejla Zejnilagić nam je kazala da je prva godišnjica Sigurne kuće izuzetno važan trenutak za evaluaciju rada, prepoznavanje postignutih rezultata kao i izazova s kojima smo se susreli. U prethodnoj godini Sigurna kuća je bila utočište za LGBTIQ+ osobe koje su preživjele nasilje te bile izbačene iz domova od strane svojih primarnih porodica. Nasilje koje su korisnici_ce preživjeli_e bilo je isključivo zbog njihove seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, što nam još jednom potvrđuje stanje u našem društvu, te neospornu potrebu za Sigurnom kućom.
Bosanskohercegovačko društvo još uvijek nije otvoreno kada govorimo o LGBTQIA+ zajednici. Iako postoje male promjene, ne možemo govoriti o značajnijem napretku u osnaživanju i sigurnosti LGBTQIA+ osoba u društvu i sistemu. Govoreći o izazovima i problemima s kojim se suočava rad Sigurne kuće za LGBTQIA+ osobe, Zejnilagić ističe da su najveći izazovi s kojima se suočavamo osiguravanje stabilnog finansiranja i održivosti projekta. Također manjak sredstava i izazovne životne priče korisnika utiču i na same zaposlenike, dovodeći do njihove prekapacitiranosti i stresa, što povećava rizik od „sagorijevanja“. Ono što bih ovdje istakla kao jedan od ključnih izazova jeste i dugoročna reintegracija korisnika, koja ostaje veliki problem, jer pristup zapošljavanju i ekonomskom osnaživanju nije adekvatno riješen, dok se mnogi i dalje suočavaju sa stigmatizacijom i diskriminacijom.
O izazovima i problemima sa kojima se suočava rad Sigurne kuće za LGBTQIA+ osobe, Siniša Sajević ukazuje da rad Sigurne kuće za LGBTQIA+ osobe do sada se zasnivao na projektnom djelovanju i pomoći Vijeća Evrope, kroz različite grant linije. Od samog početka osnivanja Sigurne kuće, plan je bio da se radi na institucionalizaciji i pomoći različitih institucija na kantonalnom i federalnom nivou, u cilju održivosti ovog projekta. U kontaktu sa Sigurnim kućama iz Makedonije i Albanije, dobili smo informaciju da bez institucionalne podrške teško se može govoriti o održivosti jednog projekta kao što je Sigurna kuća. Do sada u našem radu održali smo više sastanaka s nadležnim institucijama, od kojih do sada nismo dobili konkretan odgovor o podršci Sigurnoj kući, ali ćemo nastaviti i u narednom periodu da planiramo i pokušavamo iznaći najbolje rješenje za buduću suradnju.
Institucionalna podrška je više nego značajna za funkcioniranje Sigurne kuće, a kako se ona ogleda, Sajević objašnjava da ova podrška može značiti razliku između povremenih inicijativa i održivog, dugoročnog rješenja za osobe koje su izložene nasilju, diskriminaciji i izbacivanju iz doma zbog svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta. Bez institucionalne podrške, sigurne kuće se često oslanjaju na donacije i rad volontera, što ih može učiniti nestabilnim i nesigurnim. Nedostatak zakonske zaštite može ih izložiti pritiscima i zatvaranju, dok korisnici mogu ostati bez adekvatne pomoći. Ukratko, institucionalna podrška nije samo poželjna, već je nužna za dugoročni opstanak i efikasnost sigurnih kuća za LGBTQIA+ osobe.
Za kraj našeg razgovora o problemima i izazovima kroz refleksiju na godinu dana postojanja i rada Sigurne kuće, Zejnilagić zaključuje da nas prva godišnjica Sigurne kuće podsjeća na nasilje koje osobe preživljavaju nažalost samo na osnovu onoga što jesu, kako se osjećaju i koga vole i to baš od onih čija im je ljubav, podrška i prihvaćanje najvažnija. Sigurna kuća predstavlja svojevrsni podsjetnik za potrebu edukacije i osvještavanja šire zajednice o seksualnosti i rodnom identitetu.
