Došla je moja prijateljica na šminkanje kod mene. Sjela pred ogledalo, zapalila je cigaru, iz torbe izvadila bocu skupog viskija i rekla da nam donesem čaše. Bilo je tek 3 popodne, a ipak odem do kuhinje i izvadim teške kristalne čaše za žestoka pića jer znam da ona neće odustati. Naspem nam pića, češljam joj dugu crnu kosu da joj otkrijem lice za šminku. Ona je povukla par dimova i gledala nas u ogromnom ogledalu, popila je već cijelu čašu i nalila još, a meni dodala moju da popijem. Odavno smo izgubile zajednički jezik, ipak dijelimo zajedničku prošlost. Ona je sad bogata udata žena, rodila dvoje djece, muž radi u inostranstvu, a sad je trenutno na odmoru s njom i provode kvalitetno vrijeme na skijanju, druženju, roštiljima i pićima u komšiluku i obavezno sa familijom gdje je ona lijepa majka, a on uspješan otac. Večeras idu na večeru sa kumovima koje ona ne podnosi, ali on ih je izabrao, njena mladalačka zaljubljenost unazad desetak godina je nestala sa stalnom razdvojenošću, hladnoćom u braku i sa njegovom drugom ženom i djecom tamo negdje preko granice. Nije joj trebalo dugo da to shvati, htjela je ona tada da ga ubije, da se razvede, da napravi skandal, a onda je njena majka ohladila sa izjavama: Ne radiš, nemaš iskustva. Gdje bi se vratila? Kome ćeš djecu ostaviti? I na kraju, sama si tako izabrala i draga moja kćeri, ”TAKO STOJE STVARI”… Otada je ona pola žene, nije se razvela, nije se ubila, nije ništa zapravo napravila. Počela se debljati, piti, trošiti antidepresive i kupovati preko svake mjere. Naravno pokušala ga je prevariti ali nije imala vremena, nije imala volje, a zapravo nije imala s kim. I sad je ona dobrostojeća, udata žena. Spavale smo zajedno više puta prije njenog braka, prijateljski orgazmi – tako sam ih zvala, danas o tome nikad ne priča, a ja šutim, šutim i slušam je većinom kad ona dođe sa poklonima za mene, sa bocom u torbi, travom koju je smotala u svoju otmjenu tabakeru, kokainom koji drži u pregradi za nakit. Ja šutim i uvijek obučem bijeli mantil, stavim maramu oko svoje kose kao prava frizerka i kozmetičarka i onda naših dva sata postanu njen monolog.
Hainsia Olind: Tako stoje stvari
Tako stoje stvari, Hainsia…
Hoćeš li nešto posebno za večeras? Ona klimnu glavom, izgovori sa svojim glasnicama: Hoću da odsječeš Anđi Đoli glavu i da je meni prišarafiš! Smijemo se, gledamo se, nanosim joj puder… Znaš, Hainsia, gledam te ovih par godina i zavidim ti. Posmatram njenu ruku sa viskijem i prazan pogled. Zavidim ti, draga, jer si uspjela napraviti klišej na nama ostalima. Uperila je prst u ogledalo. Klišej na račun tuđih klišeja. Spretna si. Ne odgovaram joj. Dvije žene i dvije različite sudbine a pomalo jednake i danas, iako na dva društvena kraja. Znaš, draga, nastavila je ona sa sobo, mi kao par nikad ne bi uspjele, voljela sam te, imala sam dobar seks sa tobom, ali ovdje tako stoje stvari da neudata, sama, lezbejka nosi sa sobom zlu sreću, čak i kao prijateljica, poznanica i kolegica. Ti si to nekako izbjegla, je l’ da? Je l’ da? Šutim. Izbjegla si tu počast ukazujući na žene poput mene, na propale žene. Od većine tih žena koje su pristale na društveni ugovor ti si napravila svoje jadnice. A ti si jadna! Nanosim joj rumenilo dok ona pali novu cigaru i sipa nam šesto piće za redom. Misliš da nisam nikad čitala tvoje tekstove? Jesam, i znaš šta mislim o tome? Da si sranje, da si puna govana, frustrirana lezbača sama jer nisi uspjela da nikoga zavedeš, da ikoga imaš, koja traži u drugima odgovor a sama nikome nije odgovorna ni za što, ubila bi se da imaš djecu, muža, obaveze. Pije, pravi pauzu a onda opet povlači par dimova, na njoj je masivna ogrlica, večernja haljina. Idu odmah u restoran, muž će je pokupiti kod mene…
Lezbejke poput nas, Hainsia, nisu nikome zanimljive. A ti si, draga, to znala, toga si se bojala poput mene cijelo vrijeme. Onda sam se ja udala, sjećaš se? Sjećaš se kad sam došla sa tom pozivnicom kao sa ugovorom? Kako si je pogledala sa tim našminkanim očima, lažnim trepavicama i sjajnim ustima. Gledala si me sa sažaljenjem, a u tom trenutku sam ja žalila tebe jadnice, lezbačo neudata. U tom trenutku sam te pobijedila, raskinula pakt sa tobom, mama mi je rekla više puta tako stoje stvari. Znaš, Hainsia, moja mama je znala kako stoje stvari za razliku od tebe, ona je znala meni reći sine, nema natrag kad se obilježiš u društvu, smije se u ogledalu. Nanosim joj sad sjenu na oči, olovku na obrve i slušam njen govor. Toliko mogu uraditi za nju, a ona može to uraditi za mene. Hainisa, mi smo pravi sinovi na prokletom Balkanu, imamo pizdu, a zovu nas sine, volimo doduše pizdu kao i sinovi, zar ne? Šutiš, uvijek mudro šutiš kao lisica, hijena, mačka. Misliš da sam odvratna, pogledam je po prvi put u ogledalo i naši pogledi se sretnu, mutne žene od pića i trave, jedna glamurozna, pijana, skupa i našminkana, a druga u bijelom mantilu, marama oko kose, glumi neku frizerku, neku pametnu ženicu i šuti, kao što pametne ženice šute. Uzimam joj kosu u ruke i češljam, pravim joj frizuru, a ona pije još, još nam sipa…
Hainsia, Hainsia… Sama si. Ali ako te išta tješi i ja sam. Pije, puši, češljam je mirno i polako. Imamo vremena. On misli da ja ne znam, izgovorila je. Misli da sam toliko glupa da ne znam. On je glup, on ne zna ništa. On je klišej iz tvojih tekstova, je l’ da? Tako stoje stvari kod tebe, je l’ da? Kolumnistice pokvarena. On je za tebe neki bezbojni muškarac, lutka na vijagri, glupan, on je tebi budala kao što su svi oženjeni muškarci budale za tebe veliku i moćnu, svi muškarci su za tebe budale. I opet, guta svoj viski, dimi se u svojoj travi, smije se sa lažnim navlakama i nastavlja… I opet si našla načina da nas sve jebeš, je l’ da spisateljice? Stavljam joj trepavice, crtam tušem lijepe linije, ona priča. Za tebe su svi promašaj, zarez u priči, neki sporedni likovi koje si ti odmah shvatila u par rečenica a nisi ni pročitala njihovu priču, znam te ja odavno, ja sam tvoja prijateljica tebi sam i ja takva. Nikad me nisi ni pitala kako sam kad je moja mama umrla, mislila si da znaš, da sam loše i da mi treba odmor, nisi se upitala jesam li zaista loše, jesam li stvarno, istinski tužna jer je stara odapela u kuhinji od srca praveći ajvar svojoj kćeri, mužu, zetu. Nisam bila loše, smijala sam se, Hainsia. Zamišljala sam je kako pada od srca u kuhinji i prijeti mi sa drvenom kašikom, crvenom od paprike. Upamti me: Tako stoje stvari! I padne, padne mrtva govoreći kako stoji svijet oko nje, ona leži mrtva ispod svih tih stojećih stvari. Ali ti si znala sve to, Hainsia.
Upravu si. Ja konačno odgovaram njoj. Sve si u pravu, draga. I šta da ti drugo kažem, umalo da počnem plakati zbog nje. Ona je bila u toj perspektivi sasvim upravu. I tu smo ušutjele. Zvono je zazvonilo, a onda smo pogledale vrata kako se otvaraju. Dok mi gledamo kao dvije zločinke u dimu i alkoholu koje su upravo ubile nekoga, ubile situaciju, razgovor, temu za danas. Njen lijepi, mladi muž. Nasmijan i zabrinut ulazi u prostoriju, pozdravlja nas i gleda u svoju lijepu ženu, a onda u stol prepun šminke, čaša, pepeljaru punu opušaka, zrak težak od trave, dima, parfema. Ne komentira on ni praznu bocu ispred nas, tad vidim kako je on i prije nalazio te boce po kući, kako je nju morao dizati iz mrtvih, kako je sa strahom ulazio da vidi je li trijezna i živa. Sve to sad jasno vidim. Ona mu se tako osvećivala, tu su i djeca koju mu je rodila kao trajna uspomena i povezanost. On sjeda i pita kako smo, je li njegova draga spremna? Hainsia, jesam li spremna, odgovori mu! – Jeste. Spremna je. Onda je ona držeći čašu punu viskija izgovorila u ogledalo svoju zadnju rečenicu: Svi smo mi kurve, a ja sam pijanica. – Dosta je!!! On je ustao vadeći joj čašu iz ruke, ustala je i ona, a mene je zamolio da nam skuham kafu. Kafu? – Da, da, kafu znaš li kafu skuhati? Gledam u njega pa u nju…
Šta može moja jadna šoljica kafe ovdje promijeniti, jedna šoljica kafe naspram njene boce viskija i pepeljare opušaka? Ništa…Matematika je to, sine, isto kao i ovo sa kurvama i alkoholičarkama. Tako stoje stvari…
Piše Hainsia Olindi
