Tekst je preuzet iz magazina DANI.
Pišu: Kristina Ljevak i Jasmina Čaušević
Trebalo bi da smo iza sebe ostavili ona vremena kada je homoseksualnost bila psihijatrijsko oboljenje (iako i danas možemo čuti osobe iz zdravstva kako je tako klasificiraju) ili krivično djelo (iako i danas ima ljudi koji bi homoseksualnost kriminalizirali), donijeli smo zakone, potpisali međunarodne konvencije o ljudskim pravima (svih ljudi, bez obzira na seksualnu orijentaciju i rodni identitet). Ipak, homofobija, kroz svoje razne manifestacije, prožima gotovo sve segmente društva
Strah od nepoznatog i mržnja prema drugačijem neke su od ključnih karakteristika ljudi vaspitanih po heteropatrijarhalnim obrascima u zemljama gdje bi se tačno trebalo znati gdje je ženi, a gdje muškarcu mjesto, kome kakva uloga pripada, od prve igračke do kasnije društvene pozicije, gdje je jedino moguća i opravdana ljubav muškarca prema ženi i obrnuto, čak i onda kad je ljubav sinonim za nasilje u četiri zida, a ono privatna stvar i javna sramota.
Trebalo bi da smo iza sebe ostavili ona vremena kada je homoseksualnost bila psihijatrijsko oboljenje (iako i danas možemo čuti osobe iz zdravstva kako je tako klasificiraju) ili krivično djelo (iako i danas ima ljudi koji bi homoseksualnost kriminalizirali), donijeli smo zakone, potpisali međunarodne konvencije o ljudskim pravima (svih ljudi, bez obzira na seksualnu orijentaciju i rodni identitet). Ipak, homofobija, kroz svoje razne manifestacije, prožima gotovo sve segmente društva, a temeljimo je na neznanju, netačnim informacijama, predrasudama i stereotipima, uvjereni da će nam, na kraju, homoseksualne osobe uništiti moral, porodicu i civilizaciju.
Čovjek se uči mržnji dok je živ
Da je dječak peder, a djevojčica muškobanjasta, čula je već u prvim danima samostalnog izlaska iz kuće gotovo svaka buduća odrasla LGBT osoba. Vršnjačko nasilje i diskriminaciju drugačijih stimuliraju stereotipne predstave o rodnim ulogama, od prvog bukvara do velike mature.
Kako piše u Pojmovniku LGBT kulture (priredili Čaušević i Gavrić, Sarajevski otvoreni centar i Fondacija Heinrich Böll, 2012; str. 138-148, autorica Amila Ždralović) enciklopedijske definicije pojam homofobije svode na iracionalni strah od homoseksualnih osoba koji se ispoljava kroz netoleranciju, predrasude, mržnju, nasilje. Objekat straha i mržnje mogu predstavljati ne samo homoseksualne osobe, nego i osobe čija se seksualna orijentacija pretpostavlja na osnovu njihovog neuklapanja u očekivane modele ponašanja.
Pojam homofobija podrazumijeva i bifobiju i transfobiju, a često se poistovjećuje i sa pojmom heteroseksizam. Heteroseksizam je oblik diskriminacije koji se zasniva na pretpostavci da je heteroseksualnost jedina “normalna i prihvatljiva” varijanta seksualnosti čime se diskriminiraju LGBT osobe i negiraju drugi oblici seksualnih, društvenih, rodnih i životnih praksi. Na osnovu ovakvog prikazivanja heteroseksualnosti kao jedine ispravne norme vezane za seksualnost, heteroseksizam stvara povoljno okruženje za homofobiju. Negativni stavovi – predrasude i stereotipi – jesu izvori diskriminacije, jer imaju jaku dinamičku moć, te veoma lako mogu da potaknu akciju protiv osobe ili grupe osoba prema kojima imamo negativne stavove.
Veća vidljivost LGBT populacije svakako utiče na smanjenje mržnje prema LGBT osobama, ali uspješno održan prajd u nekoj sredini ili queer festival, ne podrazumijeva, nažalost, trajni prestanak homofobije.
“Osim prajda i queer festivala koji podižu vidljivost LGBT populacije, potrebno je u svakodnevnom životu čuti da je netko gej. Ljudi obično vide gej ljude na televiziji i misle da su gej ljudi tamo neki aktivisti ogrnuti zastavom duginih boja. A gej ljudi su i obični ljudi sa svakodnevnim brigama i poslovima – osoba na šalteru u pošti, pekar, biznismen, službenik u nekom uredu. Kad bi više tih običnih ljudi priznalo da su gej, njihova bližnja okolina bi uvidjela da su gej ljudi normalni, sa istim brigama o karijeri i stambenim pitanjima, kreditima, itd. Nažalost većina gej populacije je prisiljena da šuti o svojoj seksualnosti iz straha da bi izgubili posao, i tako se taj začarani krug nastavlja”, kaže Helena Janečić, hrvatska slikarica i strip autorica, kreatorica gej strip junakinje.
Društvene norme
U ediciji Ljudska prava Sarajevskog otvorenog centra objavljena je publikacija Izvještaj o homofobiji, bifobiji i transfobiji u školama u BiH. Autor ovog izvještaja je Damir Banović. Cilj je bio ukazati na pravni okvir za ostvarivanje prava na obrazovanje LGBT osoba u srednjim školama u BiH, da predloži odgovarajuće obrazovne strategije, da pokaže stepen uključenosti prava na obrazovanje LGBT osoba, da pokaže način prikaza tema vezanih za LGBT osobe u udžbenicima koji se koriste u srednjim školama u BiH, te da predstavi istraživanja koja pokazuju stavove učenika_ca u pogledu homofobije, bifobije i transfobije.
Zakonske akte u BiH ne prate odgovarajuće strategije o obrazovnim politikama na državnom nivou koje se bave pitanjima prava na obrazovanje LGBT osoba, odnosno politike obrazovanja na entitetskom i kantonalnom nivou. Sve ukazuje na potrebu da država i obrazovne institucije preduzmu odgovarajuće korake ka uklanjanju diskriminacije kroz homofobiju, bifobiju i transfobiju u srednjim školama u BiH, a ovaj izvještaj sadrži i konkretne preporuke kako to učiniti.
Homofobna klima u obrazovnim institucijama izaziva posebnu zabrinutost. Kada govorimo obrazovnim institucijama, onda je potrebno u obzir uzeti tri elementa: nastavne kurikulume, sadržaj udžbenika i nastavnu praksu. Analiza srednjoškolskih udžbenika pokazala je da tekstovi u udžbenicima koji se koriste u BiH, nude netačne informacije, stereotipe i predrasude (Đurković, Svetlana. Analiza srednjoškolskih udžbenika o LGBTIQ pojmovima u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Udruženje Q, 2010).
Ovakav pristup podupire postojeće društvene vrijednosti reproducirajući dalje homofobne predrasude. Na osnovu provedene analize, autorica, između ostalog zaključuje i da udžbenici promoviraju društvene norme standarda žene i muškarca, heteroseksualnosti, heteronormativne porodice i društvenih odnosa i uloga. Ovakav pristup, kako primjećuje autorica, ne samo da ne razvija kritičko razmišljanje kod mladih osoba, nego podupire predrasude i površno razmišljanje i pristupanje društvenom životu jer je bazirano na neistinitim informacijama i podacima.
Ujedinjeni u mržnji
Da je društvena klima u Bosni i Hercegovini homofobična pokazuje i istraživanje Gallup Balkans Monitor iz 2010. godine. Tako je istraživanje, između ostalog pokazalo i da 76,5 posto ispitanika/ica smatra da homoseksualne osobe ne trebaju svoje seksualno opredjeljenje pokazivati u javnosti, 74,4 posto da su homoseksualne veze uvijek pogrešne, 64,4 posto da homoseksualne osobe ne bi trebale da obavljaju neke javne poslove kao što je, recimo, posao učitelja/ice ili nastavnika/ce, a 49,2 da ne trebaju imati ista prava kao i ostale osobe.
U specifičnom političkom ustrojstvu Bosne i Hercegovine, na svim od trinaest nivoa vlasti, uz sve nacionalne i političke suprotnosti njenih predstavnika/ca, pronaći ćemo gotovo ujednačene stavove o LGBT populaciji. Treba se samo sjetiti pokušaja prvog održavanja Sarajevo Queer Festivala i skoro potpunog izostanka reakcija predstavnika/ca vlasti na mržnju i nasilje na sarajevskim ulicama tokom prve festivalske večeri.
Da bi odbranili vlastite stavove nerijetko će se pozivati na tradiciju i vjeru koju će opet zanemariti prilikom ostvarivanja vlastitih pozicija na putu većeg sticanja moći, ne u službi naroda već samo s ciljem ostvarivanja sopstvenih interesa. “Onog trenutka kada ovo društvo pokaže slabost i toleranciju prema bilo kome drugačijem to će biti znak da će vladajuće politike u BiH početi da gube svoje biračko tijelo koje im je sve ove godine jedino opravdanje zašto su tu gdje jesu. To je glavni razlog zašto su iako potpuno podijeljeni jedinstveni u osudi drugačijih ne samo u nacionlanom predznaku.“ kaže za Dane Aleksandar Trifunović, urednik portalaBuka.
Istraživanja homofobije
Ni podaci iz zemalja u regiji ne daju optimističnije rezultate. Istraživanje homofobije u Srbiji pokazalo je, između ostalog, sljedeće: 67 posto ispitanika/ca homoseksulanost smatra bolešću, 64 posto da je crkva u pravu što osuđuje homoseksualnost, a 56 posto da je homoseksualnost opasna za društvo (Izvještaj o istraživanju javnog mijenja u Srbiji, GSA i CeSID, 2010).
Istraživanje homofobije u Crnoj Gori pokazalo je, između ostalog, da je za većinu građana/ki Crne Gore, homoseksualnost bolesna, neprirodna i nemoralna pojava; za čak više od tri četvrtine anketiranih građana homoseksualnost jeste i treba da ostane lična, privatna stvar pojedinaca/ki, a ne predmet javne politike (Rezultati istraživanja homofobije u Crnoj Gori, Cemi i Juventas, 2010).
U okviru istraživanja provedenog u Hrvatskoj, došlo se i do ovih podataka: da homoseksualcima ne bi trebalo biti dozvoljeno da rade s djecom smatra njih 58 posto; stav 78 posto muškaraca jest da homoseksualcima ne bi smjelo biti dozvoljeno da usvajaju djecu; 62 posto muškaraca kaže da bi ih bilo sram da imaju sina koji je homoseksualac. (Muškarci i rodna ravnopravnost u Hrvatskoj – Rezultati istraživanja IMAGES. Zagreb: CESI, 2011).
Zašto se boje dugine boje
Ne smetaju nam predizborne plakate sa kojih najčešće poručuju neistine, dok ponekad, iz dokolice, nekome dodajemo brkove. Nisu nam ni smetale kad bi i nakon izbora, mjesecima ostajale poruke o obećanjima koja nikada neće biti realizirana.
Duboko zaronjeni u konzumerizam, u duhu potrošačkog mentaliteta, nećemo ni primijetiti koliko nas vrijeđaju sa reklamnih panoa, na osnovu roda najčešće, ali uočavamo svaki oblik LGBT aktivizma u prostoru, uklanjamo, istražujemo ko je postavio, u vječnom strahu da je seksualno opredjeljenje kao virus, prelazno. Jednog dana, kad stignemo do predvorja Evropske unije, okolnosti će se mijenjati.
Do tada svaki pomak na planu rušenja predrasuda i borbe protiv homofobije nije uzaludan. Snaga promjena, posebno onih bolnih u početku i dugotrajnih, leži na snazi pojedinca/ke i manje grupe organiziranih ljudi.
“Nekad i jedna osoba može nešto malo promijeniti, to možda neće biti velika stvar kao promjena zakona, ali možda će promijeniti stav u svojoj ulici ili okolini“, napominje naša sagovornica Helena Janečić u duhu bodrenja svih onih koji ne pristaju na nametnute okvire, životni koncept u duhu šuti i trpi. Danas bolja ulica, sutra može značiti i bolji cijeli kvart, dok ne sazidamo gradove po mjeri svakog čovjeka.
(Tekst je nastao u okviru projekta koji realiziraju Sarajevski otvoreni centar i Internews)
