Igor Skvarica, jedan od najtalentovanijih bosanskohercegovačkih glumaca takozvane mlađe generacije, Akademiju scenskih umjetnosti završio je u Sarajevu te diplomirao sa autorskim projektom Džepovi puni kamenja u kojoj se bavio temom ostvarivanja hollywoodskog sna. U sličnom pravcu je i krenula njegova međunarodna karijera zahvaljujući uspješnom angažmanu na snimanju serije Legends koja se emituje na kanalu FOX.
U sjajnoj ansambl predstavi Kad bi naglas govorili, nastaloj po tekstu Adnana Lugonića i u režiji Srđana Vuletića, koja na repertoaru Kamernog teatra 55 oduševljava i publiku i struku, Igor Skvarica tumači lik muškarca koji je u istospolnoj tajnoj vezi zbog toga što njegov partner ima ženu i djecu. Zahvaljujući tome saznajemo da biti treći/a u bilo kojoj vrsti veze nije najudobnija pozicija koju si čovjek može priskrbiti te da ljubav nema spol, već samo zanos, želje i pravo na nadanje.
Za naš portal Igor Skvarica govori o homofobičnom društvu, konformizmu kao najvećem problemu naše stvarnosti i vjeri u ljekovitost pozorišta.
Piše: Kristina Ljevak
Foto: Almin Zrno
Dok je gradio vlastiti lik bilo mu je jednako važno da publika razumije nužnost prihvatanja istospolne seksualne orijentacije i da shvati poziciju čovjeka koji pristaje da bude drugi u jednom odnosu, znajući da je neophodno otvarati teme koje se ne tiču isključivo dominantne seksualne orijentacije te propitivati koliko je održiva pozicija drugog ili druge u nekoj vezi.
Najvažnije u dijelu predstave vezanom za priču koju Igor Skvarica i Boris Ler tumače jeste činjenica da je jedan istospolni odnos prikazan na isti način kao i heteroseksualni iako to u nekim balkanskim umjetničkim radovima nije slučaj. Uz odličan glumački pristup, sve je i rezultat dobrog spoja teksta i režije.
“Prije svega, Adnan Lugonić je napisao scene tako da se one ni u čemu ne razlikuju od bilo kojeg para bez obzira na seksualnu orijentaciju. Čak bi se moglo reći i bez obzira gdje se nalazili, ali onda se moram ugristi za jezik i sjetiti se da mi, nažalost, živimo u duboko ksenofobičnom, homofobičnom i društvu raznih malih i velikih fobija. Uz to ne mislim da se u tome mnogo razlikujemo od ostatka svijeta, jer naprednija društva samo bolje kamufliraju svoje strahove od drugog i drugačijeg. Zbog svega ovoga, opet bih izabrao put kojim smo gradili likove i na koji način smo ih smjestili u kontekst cijelog komada. Mislim da je bilo jako važno pobjeći od senzacionalizma i izvikivanja parola, jer se plašim da su ljudi oguglali na to. Vjerovao sam da šapatom možemo biti puno glasniji i još uvijek se nadam da smo napravili pravi izbor, da naš šapat negdje odjekuje. Mišljenja su podijeljena, neke kolegice i kolege su oduševljeni ovim izborom, dok neki drugi misle da smo trebali biti glasniji i hrabriji u izborima sredstava. Trudim se da čujem i jedne i druge i sa tim saznanjima još uvijek analiziram materijal i propitujem svoje glumačke izbore. Jos uvijek vjerujem da pozorište može da se uvuče pod kožu, da tiho i nenapadno popravlja ljude”, smatra Igor Skvarica.
Konformizam kao prepreka pravednijem društvu
Uz činjenicu da se predstava uopšte bavi LGBT temama još je važnije da se dotiče onoga o čemu se ne progovara, a riječ je o formalnim brakovima kao paravanima za vlastitu seksualnu orijentaciju. Krivica može biti podjednaka, na društvu koje je najčešće nemilosrdno prema otvorenim istospolnim vezama i na ljudima u vječnoj konformističkoj poziciji koji ne bi da se odriču dijela privilegija koje im formalna heteroseksualnost i porodični život u heteropatrijarhalnom društvu obezbjeđuju.
Da je riječ o uzročno-posljedičnoj relaciji, slaže se i naš sagovornik. “Društvo kakvim ste ga opisali je uvijek tu da zaplaši pojedinca ili pojedinku, da ih na ovaj ili onaj način natjera da žive isključivo u svojim zonama komfora. Međutim, ako bih trebao izabrati jedan problem koji naše društvo čini nemogućim i neugodnim za bilo kakav individualni ili kolektivni razvoj, izabrao bih konformizam. Svakodnevno vodim bitku sa samim sobom, tjeram se da se hrabrije obračunavam s tim i teško je, ali mislim da drugog načina nema. Svijet se neće učiniti boljim mjestom za život dok mi to ne učinimo, ali moramo biti spremni da nekada izgubimo položaj u društvu, prijatelje ili saradnike u odnosu na neki viši cilj, za neko svoje parče slobode.”
Bez prava na pogrešan ton
Igor Skvarica vjeruje da pozorište može biti saveznik u senzibiliziranju publike za probleme LGBT osoba. Da ne vjeruje u umjetnost kao društveni korektiv, po vlastitom priznanju, ne bi se bavio glumačkim poslom.
“Siguran sam da može, i zapravo, to je moja utjeha, moj bijeg od pohlepnog i svijeta lišenog empatije. Danas je potrebnija, možda više nego ikad. I pogotovo kod nas. U opštoj provincijalizaciji i komercijalizaciji kulture, u rasponu od neuspjele kritike malograđanštine do lažnog i samozadovoljnog aktivizma, jako je teško naći pravi put i onima koji se bave umjetnošću i onima zbog kojih se ona stvara. Ovo će zvučati fatalistički, ali stvarno osjećam da danas umjetnici nemaju pravo udariti pogrešan ton, da moraju biti bolji nego ikada i da se moraju boriti za svakog čovjeka u publici”, kaže Igor Skvarica koji tumači Geja – tako upravo i stoji u podjeli, jer su svi likovi u predstavi Kad bi naglas govorili bezimeni/e, između ostalog i zbog toga što se svako od nas u barem troje od njih može pronaći.
