Razgovarao: Ajdin Tinjak
Foto: Privatna arhiva Asje Krsmanović
Šta umjetnost može uraditi za ugrožene grupe društva (nacionalne manjine, povratnike, pripadnike LGBT zajednice…) i kako marginalizirane grupe mogu kroz umjetnost djelovati u pravcu ostvarivanja svojih prava? Kako ta dva svijeta (umjetnost i ljudska prava) mogu uzajamno mijenjati stvari na bolje? O stanju u pozorišnom i filmskom stvaralaštvu BiH koje je društveno angažirano na način da propagira ljudska prava i slobode, te još nekim temama, razgovarali smo smo s pozorišnom dramaturginjom, filmskom scenaristicom, koordinatoricom takmičarskog programa SFF-a i selektoricom pozorišnog festivala za mlade Juventafest, Asjom Krsmanović.
LGBT.ba: S obzirom na okolnosti koje vladaju na društvenom, političkom, kulturnom planu u BiH, može li se povući paralela između ograničenja na polju kulture i umjetnosti i ograničenja na polju ljudskih prava i sloboda?
KRSMANOVIĆ: Ograničeni smo na svim poljima i to traje već jako dugo, ne samo na polju kulture i ljudskih prava, već i na mnogim drugim poljima. Ta ograničenja su postala stanje uma. Mi smo ti koji ta ograničenja prihvatamo ili ako smo dovoljno svjesni, nastojimo da se borimo protiv njih. Dovedeni smo u situaciju u kojoj se niko više ne bavi stvarima radi stvari, nego radi sebe. Političari se ne bave politikom već sobom u politici, a ista stvar počinje da se dešava i sa ostalim segmentima društva, pa i sa onim koji bi trebali biti njegovi korektori. Naprosto smo namjerno dovedeni u jedno stanje svijesti koje je nalik ludačkoj košulji – šta god da uradiš, čini se nemoguće promijeniti ishod, pa zašto onda težiti tome da društvu bude bolje, hajde da težimo da meni bude bolje? I to je, zapravo korijen problema s kojim se susrećemo na svakom koraku.
Ako govorimo o ograničenjima u polju kulture i umjetnosti, rekla bih da što se sadržaja tiče, ograničenja ne postoje. Bilo ko ko se bavi umjetnošću, potpuno je slobodan da radi bilo šta što želi. Moguće je da se u Narodnom pozorištu postavi predstava koja direktno kritikuje vlast, da se organiziraju festivali svih mogućih sadržaja, snimaju filmovi o bilo čemu i sve to kad se postavi tako, čini se da mi uopšte ne stojimo loše. Isto je i sa oblastima ljudskih prava. Možete da organizujete konferencije, okrugle stolove, diskusije, edukacije, pa čak i peticije i proteste. Vladajuće strukture naprosto nije briga. Oni znaju, ili barem misle, da su potpuno zaštićeni i da ništa od toga na njih ne može da utiče. To nam, zapravo, govori koliko je sve u suštini jedna velika zabluda i koliko jesmo ograničeni, ali na jedan potpuno drugačiji način. Mi govorimo sve što želimo i ponosni smo na ono što govorimo, ali slušaju nas gluhe uši, uši već indoktrinirane nacionalističkim propagandama, ili uši koje već znaju ono što govorimo.
I ovaj intervju je jedan takav čin. Ali baviti se umjetnošću, boriti se za ljudska prava, to su naše moralne obaveze i mi smo radi svog ljudskog dostojanstva nekako obavezni vikati u nadi da će nas neko čuti i razumjeti i nalaziti puteve kako da se borimo protiv stanja u kojem smo se zatekli. Nama su potrebne korjenite, sistemske promjene. Davno su prošla vremena u kojem je umjetnost cenzurisana radi svog pogubnog efekta za sistem i kada su se političari bojali šta će to umjetnici i umjetnice reći. Ovaj sistem ne ovisi o tome. Ovaj sistem misli da ne ovisi o nama, ali to je ujedno i njegova najslabija tačka i naša najjača šansa ako budemo pametni i znali dobro kako da je iskoristimo. Promjene nabolje su teške, spore i iscrpljujuće, a njihov rezultat je često jako skroman. Ali i skroman rezultat je bolji nego nikakav rezultat.
S druge strane, direktno smo ograničeni i finansijski. Budžeti za kulturu su sve manji i sve je manje sredstava za produkciju. Samim tim, sistemski se radi na tome da se umjetnost, kao oblik kritičkog mišljenja, stavi na marginu i ostavi u domenu sporednog i irelevantnog.
LGBT.ba: Kako ta dva svijeta (umjetnost i ljudska prava) mogu uzajamno mijenjati stvari nabolje? Šta umjetnost može uraditi za ugrožene grupe društva (nacionalne manjine, povratnike, pripadnike/ce LGBT zajednice…) i kako marginalizirane grupe mogu kroz umjetnost djelovati u pravcu ostvarivanja svojih prava?
KRSMANOVIĆ: Umjetnost danas u društvu dovedenom u ovo stanje ne može baš mnogo. Mnogo više, naprimjer, mogu mediji, naročito televizija. Najviše može odgoj. Velik potencijal pored porodice, imaju i škole kao odgojno-obrazovne ustanove. Ovo su sve faktori koji su puno jači u formiranju svijesti kod ljudi jer su prisutniji u njihovoj svakodnevnici. Na kraju krajeva, mnogo ljudi uopšte nema afinitet prema umjetnosti. I to je uredu, nemam ni ja afinitet prema matematici. Dakle, sfera u kojoj umjetnost može donijeti promjene je dosta ograničena. Mi prije svega moramo imati publiku koja će doći u pozorište, koja neće okrenuti kanal kada se prikazuje domaći film, koja će otići u muzej ili galeriju. I tek onda se pobrinuti da ta publika i shvati ono što je smisao našeg rada. Dakle, mi smo a priori ovisni o pristanku. Ali za razliku od mnogih drugih polja o kojima sam upravo pričala, polje umjetnosti je otvoreno i kao prostor koji je otvoren, treba ga koristiti. Pojedinci iz marginaliziranih grupa o kojima govorimo mogu pronaći razumijevanje i suosjećanje, vidjeti da su nekome bitni i da ih neko prihvata, tako da umjetnost više može da pomogne na tom planu. Ipak, teško da će neko koga kod kuće, u školi i na televiziji dvadeset godina ubjeđuju da gejeve, Rome, crnce, Srbe, Bošnjake, Hrvate, treba pobiti, nakon što ode u muzej ili pogleda film, misliti drugačije. Veća je mogućnost da neće ni pogledati film. Ako i postoji, ta mogućnost mjeri se u promilima.
Ono gdje je naša mogućnost za djelovanje otvorena je u radu sa djecom i mladima. Mi se moramo pobrinuti da prije svega upoznamo mlade sa kulturom i umjetnošću, a onda kroz to razgovaramo i o ljudskim pravima. Dramske radionice, likovne radionice, literarni konkursi, radionice bilo kojeg tipa, posjećivanje galerija i muzeja, odlazak u kino i pozorište – to je naš najveći prostor. Smatram da je neophodno mijenjati školske programe tako što ćemo pored dosadašnjih predmeta koje svakako treba i prilagoditi novom dobu, razvoju novih tehnologija, imati i neke nove, korisne predmete za razvoj i formiranje mladih ljudi. Dobar predmet bi bio, recimo, Dramski odgoj. Nevjerovatno je šta sve može da se postigne kroz ovaj vid rada – mladi postaju svjesniji sebe, nauče da artikuliraju misao, nauče kritički da misle, ako se samo sa njima ispravno radi. Reforma školskog sistema je neophodna da bi dalje razgovarali o bilo čemu. Prvi predmet koji bih uvela u škole je Bonton. Ali za početak treba da se uspostavi sistem, ovako sve ovisi od individualnih napora nastavnika/ca koji/e za to nisu ni plaćeni, da provode ove vannastavne aktivnosti onako kako oni misle da treba. Tek kada ovo uradimo ćemo dobiti publiku koja je u stanju da razumije ono o čemu govorimo. Mi moramo da nađemo način da ispružimo ruku i u svijetu konstantnih atrakcija, senzibiliziramo ljude za umjetnost.
LGBT.ba: Pozorišna ste dramaturginja, radite na filmskim scenarijima, koordinatorica ste takmičarskog programa SFF-a, selektorica pozorišnog festivala za mlade Juventafest… Možete li napraviti kratki presjek stanja u pozorišnom i filmskom stvaralaštvu BiH koje je društveno angažirano na način da propagira ljudska prava i slobode?
KRSMANOVIĆ: Ovdje stanje ovisi o tome da li razgovaramo o institucionalnoj ili nezavisnoj kulturi. Filmska industrija je u startu u prednosti jer ne ovisi o institucionalnoj postavci. Pozorište se bori i guši se u borbi da uopšte opstane u zgradama koje se raspadaju, bez adekvatne opreme, sa postavkom preuzetom iz socijalizma kojoj hitno treba reforma. Direktori pozorišta se postavljaju direktno po stranačkoj podobnosti, dok je njihova stručnost često upitna. S druge strane, i filmska industrija se bori za sredstva i tek gradi infrastrukturu, ali su joj izvori ipak pristupačniji. Ali to je sada tema za drugi razgovor. Hoću samo da opišem kontekst. Kao i svugdje, društveni i politički angažman zavisi od senzibiliteta umjetnika i umjetnica, a u BiH je jako puno onih koji se ne bave umjetnošću radi umjetnosti, već osjećaju trenutak u kojem stvaraju i često ga jako vješto propituju u svojim ostvarenjima, bilo da se radi o pozorištu ili filmu.
Nezavisni sektor je u stanju da uradi mnogo više po pitanju društvenog aktivizma od institucionalnog. Ja najbolje mogu da govorim o Sarajevu jer tu najviše radim, ali u nezavisnom sektoru se dešavaju neke jako bitne stvari. Festival dokumentarnog filma Pravo ljudski je eklatantan primjer kako društveni aktivizam u umjetnosti izgleda. Isto je i sa Merlinkom u Sarajevu, festivalom PitchWise i mnogim drugim pokretima, aktivnostima nekih umjetničkih udruženja i produkcija.
U pozorištu također ima nekih zanimljivih dešavanja. Udruženje Medija-art već treću godinu organizuje Internacionalni festival srednjoškolskog pozorišta Juventafest koji okuplja mlade iz cijele Evrope i daje im priliku da pokažu šta su to stvarali u sredinama iz kojih dolaze, dok za vrijeme festivala imaju priliku da se upoznaju i kroz rad na radionicama. Ovaj festival je meni najdraži primjer kako mogu da se razbiju predrasude, bez da se uopšte o njima razgovara. Sam čin u kojem su djeca iz BiH, Makedonije, Švedske, Slovenije ili Hrvatske dovedena u priliku da stvore nešto zajedno i da se kroz taj rad upoznaju i shvate da imaju mnogo više zajedničkog sa svojim vršnjacima i vršnjakinjama iz drugih sredina jer svi vole teatar, nego sa nekim ko dolazi iz njihove sredine, a ne dijeli isti interes, predstavlja izuzetnu dragocjenost.
Smatram također da u svim sferama postoje umjetnici i umjetnice čiji je rad izuzento vrijedan u kontekstu ljudskih prava i društveno angažirane umjetnosti. U našoj kinematografiji najprisutniji oblik su upravo socijalne drame, čiji autori i autorice su javnosti najpoznatiji i čiji rad možda za sada ima i najširu publiku. U pozorištu postoji nekoliko autora i autorica čiji je rad iznimno društveno angažiran (Selma Spahić, Nermin Hamzagić, Dino Mustafić), dok u sferi likovnih umjetnosti trenutno ima možda i najviše autora i autorica koji se bave ljudskim pravima i marginaliziranim društvenim grupama i što je jako značajno, među njima ima mnogo mladih autora i autorica, poput Selme Selman, Adele Jušić i Andreje Dugandžić i mnogih drugih.
LGBT.ba: Postoje li predrasude u nama bliskom (naše podneblje) svijetu filma i teatra kada su u pitanju LGBT osobe? Da li je seksualna orijentacija glumaca/ica, reditelja/ica, bitna u našem filmu i teatru? Da li je naše kulturno stvaralaštvo operisano od predrasuda?
KRSMANOVIĆ: Volim misliti da nema te vrste predrasuda među kolegama i kolegicama. Naravno, predrasude dolaze od ljudi i ne mogu da govorim u ime svake osobe koja se bavi umjetnošću u ovoj državi. Ako govorimo o tome da li će neki reditelj ili glumac izgubiti neki posao zato što je gay – ne vjerujem. Odnosno, vjerujem da neće ni biti u razmatranju za predstavu koju producira Islamska zajednica, ali neću ni ja. Sada namjerno pretjerujem, ali zaista smatram i već sam ranije to spomenula, da je prostor umjetnosti prostor koji je najotvoreniji za prihvatanje različitosti.
S druge strane, ja ne znam gotovo nikog ko živi i radi u BiH i bavi se umjetnošću da se javno outovao. To je zapravo ono što je strašno. Dok šutite o stvarima koje ljudi znaju, ali ne žele da priznaju, sve je ok, a kad progovorite, nastaje problem. Jedina osoba koja je javno progovorila o svom rodnom identitetu u našoj javnosti je Božo Vrećo i ja mu se, iskreno, divim na hrabrosti. Postoji dio javnosti koji ga podržava, postoji i onaj koji ga osuđuje, i sigurna sam da je mnogo veći i opasniji, ali ono što je bitno je da je on jako mnogo ljudi koji nisu bili svjesni problema senziblizirao za probleme LGBT zajednice i sigurna sam da je uspio da promijeni mišljenja i pridobije naklonost nekih ljudi, a u kontekstu u kojem se mi nalazimo, to je jako značajno.
Mislim da su i umjetnici/e, kao i ostali ljudi u našem društvu, izuzetno svjesni/e da postoje neki identiteti koje je popularno istaknuti i oni sa kojima će mnogo bolje proći ako ih sakriju. Nažalost, rodni i seksualni identiteti ne spadaju među poželjne, za razliku od nacionalnih i religijskih, koji su danas jako popularni. To najbolje govori koliko je naše društvo zatvoreno, bolesno i fašističko.
Ipak, vi kao umjetnik/umjetnica danas niste ni osuđeni na to da djelujete isključivo u sredini u kojoj boravite. Baveći se umjetnošću, vi sami stvarate svoj prostor.
LGBT.ba: Kada je u pitanju Vaš angažman, posebno nas zanima dio koji se tiče mladih i kulturnog stvaralaštva, prvenstveno mislimo na Internacionalni festival srednjoškolskog dramskog stvaralaštva Juventafest. Da li srednjoškolci/ke kroz teatar obrađuju probleme LGBT osoba, da li ste se kao selektorica susreli s takvim predstavama? Kako publika prihvata predstave tog tipa jer je riječ o srednjoškolcima/kama ili kako bi prihvatila ako se u programu nađe predstava gej tematike?
KRSMANOVIĆ: Sve zavisi od sredine u kojoj predstave nastaju. Mi smo već imali neke prestave koje tematiziraju pitanje seksualnosti. Zapravo je nevjerovatno koliko se srednjoškolci/ke bave ozbiljnim temam: nasiljem, pitanjem društvenog uređenja, ali i seksualnošću. Dvije takve prestave su nam stigle iz Slovenije i obje su dobile nagradu na festivalu, ne zbog teme, nego zbog pokazivanja nevjerovatne zrelosti u bavljenju njome. Prije tri godine su došli sa predstavom koja se bavila odrastanjem i seksualnošću, a prošle godine sa predstavom koja se direktno bavi trećim spolom. I to su teme koje su srednjoškolci/ke izabrali, one im nisu bile nametnute. Edukatori/ce su im samo pomogli/e da artikuliraju ono što su oni željeli da kažu. Slovenija je otvorenije društvo sa dugom tradicijom bavljenja plesnim i fizičkim teatrom i od njih je i bilo za očekivati da dođu sa tako ozbiljnim predstavama. I ono što je najvažnije, publika prepoznaje taj kvalitet i njihove predstave se uvijek igraju pred punom salom koja ih prihvata sa oduševljenjem.
LGBT.ba: Pozorišni festivali za mlade su sigurno dobar način da se razbijaju predrasude i otvoreno komunicira o temama o kojima srednjoškolci/ke često, u želji da saznaju, budu pogrešno informirani. Prema Vašem mišljenju, koji je najbolji način edukacije mladih o LGBT temama (možda dramske radionice u školama?)?
KRSMANOVIĆ: Ja se ne bavim direktno edukacijom i teško mi je dati odgovor na pitanje “kako?”. Ali ovo jeste neki prostor u kojem se o tome može razgovarati. Kroz pozorište se može postaviti pitanje i podstaći na dijalog na tu temu. Na djeci ostaje da razgovaraju i razmjenjuju mišljenja, a edukator/ica ima mogućnost da taj dijalog usmjeri. Mislim da dramska edukacija može podstaći analitičko mišljenje kod djece i pomoći im da nauče artikulirati tu misao. A to je odličan početak. Djeca nisu zatrovana mržnjom, ona su otvorena prema različitostima, društvo ih usmjerava prema tome. Suočavanjem sa predrasudom koju im je društvo nametnulo, njihovu predrasusu je mnogo lakše razbiti.
LGBT.ba: Na čemu Asja Krsmanović trenutno radi? Možemo li očekivati Vašu predstavu, scenarij, film… s tematikom o ljudskim pravima i slobodama?
KRSMANOVIĆ: Skoro sve čime sam se do sada bavila u svom dosadašnjem radu na neki način je vezano i za ljudska prava, odnosno neki vid društvenog aktivizma. U nekim projektima je to bilo suptilnije provučeno, dok je u drugima bilo dosta eksplicitno. Trenutno mogu reći jedino da aktivno pripremamo sljedeće izdanje Juventafesta koji svi doživljavamo kao svoju životnu misiju – raditi sa mladima je neprocjenjivo, tu zaista postoji osjećaj da radite nešto društveno korisno.
