Izvor i foto: VoxFeminae
Autorica: Antonela Marušić
Kada sam prvi put čula kako Božo Vrećo s bendom Halka izvodi svoj sevdah na pamet mi je odmah pao esej Spektakularna figa iz knjige Europa u sepiji Dubravke Ugrešić. Književnica i esejistica u njemu piše o mladim ljudima s Balkana koji svojom pojavom i rodnim izražavanjem predstavljaju potpuni otklon od mačističke i patrijarhalne sredine iz koje su potekli. Vrećo je jedna od takvih figura koja glazbeno i scenski pomiče granice žanra u kojem svaki dan postiže sve veće uspjehe, unutar, ali i izvan granica BiH iz koje potječe.
Vrećo će u Zagrebu nastupiti po treći put, i to u klubu Močvara gdje će 3. rujna u sklopu programa Začarana Močvara promovirati album Moj sevdah, u cijelosti snimljen bez pratnje instrumenata, u čistom ‘a capella’ aranžmanu.
Uoči ovog koncerta, s Božom smo popričali o njegovom glazbenom putu, transrodnom identitetu i ostalim temama.
Jedna od doajenki tradicionalnog sevdaha, Emina Zečaj, te je ohrabrila da kombiniraš muške i ženske sevdalinke i u takvom si se izražaju, čini se, pronašao. Planiraš li u tu koncepciju unijeti u budućnosti još neke izmjene?
Gospođa Emina Zečaj mi je dala potporu za pjesmu Kad proljeće ozeleni koja je napisana upravo njoj, sugerisala na neke stvari, razmijenili smo komplimente i popili skupa kahvu u njenom domu. Kombiniranje i sama moja odluka da nemam djelidbu među sevdalinkama barem što se tiče rodne pripadnosti je posve moja, odlučio sam samo biti dovoljno svoj i sve to sa mojim vizualnim izražajem, slobodom življenja i kao jedno i kao drugo i glorifikacijom istine bez da se lažemo ko smo i što smo.
Pustio sam glas i naprosto udahnuo svoj život kroz sevdah punim plućima. Inače, na mojim koncertima su ljudi svih dobi, jako puno mladih, onih koji slušaju punk, jazz i soul te i onih u trećoj dobi koji itekako znaju sve čari sevdaha i doajene sevdaha kroz cijeli njihov opus i karijere. S obzirom da sam pjevač, itekako mi znači da puno improviziram, propjevavam na drugačiji način izvjesne pjesme i njegujem svoj izražaj. Mislim da na ljude moj glas djeluje kao meditacija i tako je album i snimljen, kao jedna meditativna cjelina koja dotiče dušu.
Nastupe uglavnom počinješ u muškom odijelu, a u jednom trenutku oblačiš žensku kaftan haljinu. Kako su ljudi isprva reagirali na takve nastupe, možeš li se sjetiti prvog takvog koncerta?
Moji nastupi se mijenjaju, vizualno, sve više stvaram autorskih sevdalinki koje su zaista voljene, a s tim dolazi i do mojih sopstvenih kreacija za scenu, kombiniranja muško-ženskih detalja i sklapanje istih u jednu cjelovitu formu.
Prvi takav nastup je izazvao oslobođenje, ljudi su bili na nogama i glasno aplaudirali, jednostavno je bilo vrijeme da u moru kopija, lažnih predstavljanja, kojekakvih gluposti i kiča, dođe neko i bude samo ono što jest, bez da ugađa ikome i bez da je sljedbenik normi, pravila i kodeksa oblačenja. Jednostavno to je bilo to, sinergija i glasa i pokreta i svile koja titra na sceni i sve se skupa pretvorilo u odobravanje Bože Vreće kao takvog, umjetnika koji se oblači i ponaša i kao muškarac i kao žena, i na sceni i van nje.
Što su ti nastup s Halkom u dvorani Lisinski i nastup na InMusic Festivalu rekli o hrvatskoj publici?
Da će svaki naredni koncert i sa bendom i solo, biti jako rasprodat i prihvaćen, ljudi me vole u Zagrebu, ljudi vole moj glas i karizmu i iskrenost gdje god da nastupam, naprosto niko nije imun na iskrenu emociju i to da živite umjetnost, mnogi se poistovjećuju sa mnom. Kažu “Božo je vjerovao u sebe i uspio ostvariti san”, to puno govori o meni, o nama, zato se radujem svakom novom dolasku, i mom divnom koncertu 3. septembra u Močvari. Znam da će biti sjajno.
Kako si došao do odluke da snimiš ‘a capella’ album? Riječ je o rizičnoj, ali svakako hrabroj odluci. Je li te itko pokušao odgovoriti od tog nauma, jesi li sam vagao ‘za’ i ‘protiv’? U glazbenom svijetu nakrcanom ‘ritmovima’ to je odvažna odluka!
To je moj izražaj od početka, tako sam se i zaljubio u sevdah. Bio je to povratak korijenima sevdalinke, toj praizvedbi neke žene koja pjeva u kući otvorenog prozora tako da glas dopire i vani, u bašči, niz ulicu i kroz polje.
To nije komercijalni album, premda je rasprodat za samo mjesec dana, to je album duše i za dušu, sve više i sve češće nastupam solo, ljudi su naprosto oduševljeni i to bude prekrasan performans, i nikad to nije samo ogoljena pjesma, to je sve ono što ja jesam, način na koji volim, ljubim, patim i čekam, moju i našu nesretnu i neuzvraćenu ljubav. Postajemo jedno na koncertu, ja i publika. A što se tiče odgovaranja od te zamisli, naravno – bilo je par “dušebrižnika”, no ne slušam nikoga, sem svoje srce. Srce uvijek zna pravi put.
U gotovo svakom intervjuu govoriš o svojoj scenskoj i glazbenoj potrazi za muško-ženskom dualnošću i time dokidaš rodne binarnosti na sceni. Takvim svojim odabirom širiš svoju glazbenu priču i na politički nivo, poručujući kako je rodna fluidnost moguća i u tradicionalnom glazbenom žanru poput sevdaha. Nakoji je način tvoja transrodnost emancipirala sevdah?
U svakom mogućem i nemogućem, nikada do sada javno niste imali izvođača tradicionalne glazbe koji poput mene živi i stvara sevdah, a da pri tom ne misli prvo na to šta će mahala i ljudi reći na to. Donio sam odluku biti dualan, biti muškarac i žena na sceni i van nje, plesati i sevdalinku odvojiti od tog statičnog pjevanja i ispjevavanja, te autorske sevdalinke poslije trideset i više godina nestvaranja u duhu sevdaha…
Jesu li te neki od ljubitelja sevdaha zbog toga kritizirali i na koji način?
Samo kameni ljudi bez osjećaja, koji pred naletom ljudi koji me vole postaju prah.
Smatraš li sebe svojevrsnim borcem za vidljivost transrodnih osoba na Balkanu? Jesi li o tome razmišljao prije nego si počinjao s glazbenom karijerom, dok si se još spremao za izlazak u javnost?
Nisam razmišljao o tome koliko ću indirektno uticati na promjene, koliko ću osnažiti i uliti nade ljudima, prije svega mislio sam na ljubav, empatiju i suosjećajnost, nježnost i toplinu riječi u ovom surovom svijetu. Stavljam slobodu identiteta na pijedestal, ma ko da si, ma što da si, budi svoj i bićeš poštovan, sretan i voljen.
U zemlji u kojoj je često po život opasno biti drugačiji, u kojoj se nikada do sada nije održala povorka ponosa, u kojoj je visok stupanj homofobije prema LGBT osobama… Dakle, u toj duboko patrijarhalnoj zemlji ti si unatoč svemu omiljen, tvoji nastupi pune dvorane i klubove. Jesu li građani BiH spremni zbog sjajnog pjevača sevdaha zažmiriti na stvari koje ih inače smetaju, što misliš – o čemu se tu radi?
Dakako da moj glas jeste ono što ljude fascinira, privlači, razlog zbog kojeg dolaze na moje koncerte je da me čuju i uživaju u glasu, no sve više i više upoznavanjem svega onog što ja jesam. Ljudi se zaljubljuju u moju prirodu i spontanost, iskrenost, emotivnost, krhkost i jačinu u isti mah, u jedno i u drugo i to je fascinirajuće, platonska ljubav za ženu i muškarca u meni, odasvud. Kupuju mi cvijeće, pišu najdivnije poruke koje me rasplaču i na ulici prilaze i grle me, do sad nismo imali nešto takvo u Bosni, to je dobar znak i veliki korak naprijed za sve.
Kada bi se organizirala prva sarajevska povorka ponosa i organizatori te pozvali da na njoj nastupiš, bi li pristao?
Sačekajmo da se Pride najprije desi… Svaki moj dan i izlazak vani je povorka ponosa.
Nedavno si sam izradio žutu haljinu i u njoj se pojavio na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala i to je što je prema tebi i tvojoj obitelji usmjerilo govor mržnje od strane anonimnih internetskih komentatora, ali i dijela vjernih fanova među kojima su te neki prozvali za pretjeranu ekstravaganciju i provokaciju. Što bi poručio ovima drugima?
Ma ljudi koji me vole, vole sve moje kreacije i izražaje kao umjetnika, znaju da sve radim smisleno i sa humanitarnim karakterom, svi drugi nisu bitni i ne postoje.
Ipak, haljinu si prodao na aukciji i 1000 KM donirao Zemaljskom muzeju BiH. Unatoč tome što je cijela priča dobila sretan kraj, kako se nosiš sa ovakvim provalama negativnih emocija u usmjerenjima prema tebi? Za to ipak treba imati znatan mentalno-emocionalni kapital.
Jednostavno, ojačate vremenom na sve negativno, a pritom dobijate i dodatnu snagu od ljudi koji vas podržavaju i prejako vole. To kad se spoji, sve negativno se o vas odbija kao bumerang, stvar je i hrabrosti i karaktera. Ja sam takva osoba, preranjiva i presnažna, no preranjivost ostavljam za scenu i prepuštanje publici, a prejakost za svaki dan. Treba se boriti, ne volim ljude koji odustaju od sebe. Žuta haljina je u Londonu i danas dežuram u Zemaljskom muzeju, to je moj doprinos očuvanju Hagade.
Ovih dana s redateljem Kokanom Mladenovićem radiš na svojoj ulozi u kazališnoj predstavi Koštana, no na reditelja su vršeni brojni pritisci od strane uprave zakališta upravo zbog činjenice što ti igraš glavnu ulogu. Što se trenutno događa s tom predstavom i tvojom ulogom u njoj?
Potvrđeno je da ću igrati Koštanu, moju sudbinsku ulogu jer ona i ja smo jako slični, okruženi ljubavlju, ali bez da pripadamo samo jednom. To je obostrana pripadnost umjetnosti, oda slobodi i hrabrosti, još ne mogu pričati o detaljima vezano za predstavu, no probe počinju u oktobru i jako se radujem…
Rekli su mi da si ovih dana u velikoj gužvi, što sve radiš?
Upravo se spremam za ‘a capella’ koncerte u Švedskoj i radim na mojoj autobiografskoj knjizi koja izlazi na proljeće. Tu su i tri su filma u kojima imam udio ove godine na Sarajevo Film Festivalu, pa me sve to posebno ispunjava i nadahnjuje.
Na tvom Facebook profilu zamijetila sam tekst s jednog regionalnog portala s naslovom “Božo Vrećo zasjenio konkurenciju na otvaranju festivala u Sarajevu!”. Riječ je o naslovu karakterističnom za estradno novinarstvo, implicira se da si na festival došao kako bi nekoga ‘zasjenio’ i kako su tvoje kolege tvoja ‘konkurencija’. Posve je jasno da je takav naslov izbor urednika, no zanima me smatraš li sebe dijelom estrade BiH i može li se, prema tvom mišljenju, ovim poslom baviti i ne biti dijelom estrade, sa svim onim negativnim efektima koje takva pripadnost nužno nosi?
Nemoguće je ne biti dijelom estrade, no ja pokušavam sve isključivo bazirati na moj rad i ignorirati većinu stvari.
