Gay superjunakinja je potrebna na Balkanu
U okviru 1. STRIPITI Festa u Sarajevu, koji je trajao od 12. do 15. aprila, u Art kinu Kriterion predstavljena je izložba strip tabli s radovima iz stripa Horny Dyke na rubu konvencije hrvatske slikarice i strip autorice Helene Janečić. Za Dane Helena govori o liku kojeg je kreirala – superjunakinji lezbijki koja ženama pomaže u svakodnevnim poslovima, dekonstrukciji stereotipa, motivima svojih radova te stanju LGBT prava u Hrvatskoj
Helena Janečić: “Ne volim da se na to što sam gay gleda kao na senzaciju, ali je bolje nego da se po tome pljuje”
DANI: Kako je nastala superjunakinja Horny Dyke?
JANEČIĆ: U kontekstu Balkana i Hrvatske, imalo je smisla napraviti gay superjunakinju, zato što je još uvijek u svakodnevnom životu neobično čuti da je neko gay. Studirala sam u Americi, gdje sam bila otvoreno gay. Kad sam se vratila u Hrvatsku, gdje sam i odrasla, vidjela sam da bi tu takva junakinja trebala postojati. Svi koji čitaju stripove zamišljaju sebe kao superjunake, i to je sasvim normalna stvar, tako da je i moja dječija fantazija bila da kreiram superjunakinju na svoju sliku i priliku i udahnem joj unutarnji život koji je sličan mome. U njen superherojski lik sam htjela unijeti nešto “obično”, a to je bio element da bi nam život bio mnogo lakši kada bismo imali supermoći.
DANI: Horny Dyke je upravo u službi žena – pomaže im kada treba oprati prozore ili uraditi neke teže kućanske poslove. Šta je sa ozbiljnijim zadacima poput spašavanja svijeta?
JANEČIĆ: Spašavanje svijeta sam nekako prepustila Supermanu, Batmanu i ostalim superjunacima, pošto bih ja supermoći koristila za praktične stvari: da popravim gumu na autu, da sama pomaknem frižider, operem prozore, odnesem krupni otpad… Bilo bi mi puno lakše da to mogu sama riješiti i nekome pomoći. Znate kako to ide kod kuće – pokidaju se roletne, i mora se potrošiti pet sati da bi se to popravilo. Međutim, to je i komentar na to kome bi trebala pomoć i kome bi Horny Dyke htjela pomagati. Nema smisla da se Horny Dyke upliće u kriminal i korupciju, jer mene politika ne zanima. Ono što me zanima su svakodnevne situacije sa ženama te njeno uplitanje u njihove živote. Još uvijek nisam uvodila muške likove, zato što me ženski likovi više zanimaju.
DANI: Horny Dyke je prilično seksualno aktivna, u čemu podsjeća na Dylan Doga koji u svakom stripu ima drugu ženu. Je li on bio inspiracija u kreiranju Horny Dyke?
JANEČIĆ: Da, to je bio utjecaj Dylan Doga kao idola, i na neki način homage Dylan Dogu kojeg mnogo volim. Međutim, Horny Dyke će se, kao strip, vjerovatno u budućnosti približiti realnijoj situaciji, tako da ću je možda uključiti u neku ozbiljniju vezu. U biti, ja bih u stripu voljela čitati o realističnim lezbijskim vezama. Mislim da bih voljela vidjeti Horny Dyke kako pokušava održati vezu. Zasad se samo zabavljam, bacam je iz situacije u situaciju, pošto je ona tek strip u nastajanju. Ja hoću prikazati seksualno aktivan ženski lik koji uspije dobiti i sretan kraj i djevojku. Ovo prvo izdanje, Horny Dyke na rubu konvencije, okupilo je sve kratke stripove koje sam radila posljednjih nekoliko godina i koji su izlazili u fanzinima i časopisima u regiji, a izašlo je u decembru prošle godine. Ovo nije mainstream strip i nešto što će vidjeti mnogo ljudi, ali to nije ni moj cilj. Želim da barem tih 10% LGBT populacije, za koju i radim, vide da u sebi ne moraju graditi osjećaj krivnje zato što su gay.
DANI: Kakav je bio feedback LGBT populacije nakon izdavanja stripa?
JANEČIĆ: Bilo mi je važno dobiti feedback od gay communityja, i svi su bili poprilično afirmativni, ali mislim da je potrebno mnogo više materijala i vremena da se razvije neka dublja konekcija s Horny Dyke. Vjerujem da je svakome simpatično to što ona pomaže ženama. Gay muškarci kažu da je Horny Dyke skoro kao muškarac, jer je zbog svog seksualnog ponašanja više slična nekom tipu, a ne ženi, i ovdje se isto razbijaju neki stereotipi ponašanja. Ona ide kroz svijet tražeći priliku da se s nekim spetlja, i mislim da se većina u tome može pronaći.
DANI: Poznat je upravo taj stereotip da je LGBT populacija promiskuitetna.
JANEČIĆ: Dylan Dog je užasno promiskuitetan – on je u svakom broju s drugom ženom, ali ga niko ne naziva promiskuitetnim. To je vrlo česta generalizacija i predrasuda kada je u pitanju LGBT populacija, koje smo i sami svjesni. Razmišljala sam da se osvrnem na te stvari u stripu, i mislim da će se to desiti kada budem razrađivala njen lik. Zasad se želim pozabaviti drugim aspektima njezine svakodnevice.
DANI: Da li si se suočila s bilo kakvim problemima pri izdavanju stripa u Hrvatskoj?
JANEČIĆ: Ne vidim problem u tome što sam kao lezbijka izdala strip, i mislim da je to pravilan stav. Ja sam u medijima prisutna sa svojim izložbama u kojima je lezbijska tematika već poznata, tako da, kada je izašao strip album, u novinama je pisalo: “Izašao strip album Helene Janečić.” Ne volim da se na to što sam gay gleda kao na senzaciju, ali je bolje nego da se po tome pljuje. Horny Dyke na rubu konvencije je izdala udruga Queer Zagreb, a printanje je finansiralo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.
DANI: Da li svoj rad smatraš aktivističkim?
JANEČIĆ: Nisam krenula s namjerom da to bude aktivistički strip. Meni je lezbijstvo svakodnevnica. Ali, ipak se radi o stripu koji tematizira manjinu i tabu temu, tako da je aktivistički samim tim što postoji.
DANI: Da li postoji još neka gay superjunakinja osim Horny Dyke?
JANEČIĆ: Postoji – Batwoman je lezbijka. Ona je nastala kao Batmanov “love interest” nakon što su se puritanci iz Amerike pobunili da Batman i Robin imaju pomalo homoerotičnu vezu. Batwoman je bila heteroseksualna, ali su 2006. godine odlučili da će postati lezbijka, pošto je LGBT zajednica postala vidljivija, i realizirana je njena kupovna moć.
DANI: Kako bi prokomentirala trenutnu situaciju kada su u pitanju LGBT prava u Hrvatskoj?
JANEČIĆ: Voljela bih misliti da je Hrvatska napredovala u odnosu prema LGBT populaciji. Ali da gay ljudi slobodno svima govore da su gay – to još uvijek nije slučaj, mada ne znam koga da tačno krivim za to. Ja sam četiri godine radila u srednjoj školi, i svi su znali da sam gay, jer sam ja htjela da tako bude. U jednom trenutku je ravnateljica našla neki pravni razlog da mi ne produži ugovor, ali ja mislim da me je otpustila zbog toga što sam lezbijka, jer je pomislila da bi to mogao biti problem. Tada sam shvatila da gay ljudi još uvijek ne mogu raditi gdje hoće i reći da su gay. Ja nisam htjela karijeru profesorice, to mi je bio način da prikupim sredstva za slikarstvo, tako da nisam ni imala želju da tamo radim niti da ih tužim.
DANI: Kako je nastao slikarski ciklus sa slavonskim snašama u lezbijskom odnosu, što je poprilično neočekivan motiv?
JANEČIĆ: Ja sam odrasla u Osijeku, okružena snašama, bećarima, tamburašima… Kad sam se iz Amerike vratila u Hrvatsku, sjetila sam se svog kulturnog naslijeđa, tako da sam kroz to provukla osobnu priču. Prvo sam jedne godine spremala zimnicu, skuhala sam pekmez, i pravila etikete koje sam ilustrirala i za koje sam osmislila sadržaj. Shvatila sam da bi tu moglo biti nekog potencijala, te sam razvila priču o dvije djevojke iz tog doba. Kada sam napravila te slike, razmišljala sam o tome da li bih stvarno mogla istražiti lezbijsku povijest u tim krajevima: da li su one postojale, kako su živjele… Kao što su u filmu Brokeback Mountain kauboji simbol muškosti, snaše su simbol ženstvenosti. Kad pomisliš na snašu, pomisliš na rumenu djevojku sa pletenicama, stidljivu, čednu, i naravno, straight.
DANI: Šta Helena trenutno radi?
JANEČIĆ: Radim ilustracije za CD album lezbijsko-feminističkog zbora Le Zbor, koji će ove godine konačno izdati svoj prvi album. Prošle godine sam imala dvije samostalne izložbe oko kojih je bilo puno posla, tako da sam odlučila da ove godine samo slikam o bilo čemu što mi padne na pamet. Osim toga, radim na jednom stripu u koji će Horny Dyke definitivno biti uključena, ali dvoumim se između autobiografskog i superjunačkog stripa. Ja bih voljela da se sve vrijeme mogu baviti stripom, ali mi paše prelaziti iz slikarstva u strip.
Piše: Masha Durkalić
Preuzeto iz magazina Dani
