Razgovarala: Aida K.
Foto: Privatna arhiva
Senaida Sarajlić je mlada aktivistkinja koja je posljednjih nekoliko godina aktivna u pokretu osoba s invaliditetom. Između ostalog, u organizaciji u kojoj radi, a koja sprovodi projekat kojim se izravno radi na osnaživanju mladih osoba s invaliditetom kroz niz treninga i servisa iskustvene podrške, radi u timu savjetnica i kao voditeljica grupe pomenutog servisa iskustvene podrške. Kaže da su joj motiv za aktivizam bila djeca s invaliditetom za koju smatra da ne trebaju da prolaze sve što je ona prošla kad je bila dijete, od uskraćenog prava na redovno obrazovanje, do diskriminacije i u drugim sferama života. Sada, kad je sa 24 godine prevazišla te prepreke, iako se sa nekima još uvijek i sama bori, osjeća dio odgovornosti za dječije bolje sutra.
Ova mlada djevojka, koja se počela aktivno boriti za prava osoba sa invaliditetom zbog toga što je na svojoj koži osjetila njihovo svakodnevno kršenje, nije izgubila empatiju prema drugim ljudima koji se na isti ili sličan način bore za život dostojan čovjeka. Iako vodi veliku i važnu bitku, svjesna je da ta bitka nije samo njena, kao i da nije jedina bitka koja se odvija pod bh. društvenim nebom. To su borbe za ravnopravni status u društvu, za život bez diskriminacije i ograničene slobode. Zato one ne bi trebale biti naše pojedinačne borbe, ili borbe pojedinačnih društvenih skupina, jer je put kojim idemo usmjeren ka istom cilju – ljudskim pravima.
Za sebe kaže da voli reći da je kozmopolita iz Gračanice koja piše i voli poeziju, lijepe plaže i kafu. „I da, ako me pozovete na kafu, vjerovatno ću malo zakasniti“, kroz smijeh počinje naš razgovor.
LGBTI.ba: Šta za Vas znači aktivizam? Koliko se važno u BiH baviti aktivizmom?
SENAIDA SARAJLIĆ: Aktivizam za mene znači nenasilnu borbu kojom se podiže svijest i rješavaju problemi u kojima se nalazi određena grupa ljudi. Ako živite u Bosni i Hercegovini, onda je aktivizam još i važniji, jer u komparaciji s drugim državama Evrope, pa i regije, BiH mnogo zaostaje sa zakonskim rješenjima i praktičnom primjenom već postojećih zakona po pitanju svih manjinskih grupa. Kroz aktivno učešće u pokretu osoba s invaliditetom, nastojim pomoći i drugima da shvate njegovu važnost i smatram da bi svaka mlada osoba trebala u sebi nositi aktivistički duh kojim će doprinijeti razvoju društva, umjesto uzimanja pasivne uloge “društvenog komentatora”.
LGBTI.ba: Da li smatrate da borba za prava svih manjina u BiH treba da bude zajednička?
SENAIDA SARAJLIĆ: Budući da većina, koja nas posmatra kroz prizmu da manje vrijedimo, nametanjem stavova i stvaranjem ograničenja zajednički vrši torturu nad svima nama koji smo neka vrsta manjine, onda bismo se i mi trebali zajednički boriti za jednake pozicije u društvu na kojima ćemo moći koristiti sve dobrobiti koje naše zajednice imaju, te doprinijeti istima, a pri tome slobodno manifestovati svoje identitete, svoje osobnosti.
LGBTI.ba: Kako gledate na izjave i argumente koji se u posljednje vrijeme često mogu čuti: da prava LGBTI osoba nisu prioritet, da postoje druge društvene skupine čija su prava više ugrožena?
SENAIDA SARAJLIĆ: Jasno je da živimo u sistemu poremećenih vrijednosti u kojem se izgubila moć empatije i svi gledaju samo svoj interes, pa me takve izjave ne iznenađuju, ali se zbog istih skoro svakodnevno upuštam u rasprave, gdje jasno iznosim svoje mišljenje da su sva ljudska prava jednako važna i da ničije pravo ne bi trebalo biti ugroženo, samo zato što neko ima problem s tim.
LGBTI.ba: Kako ste Vi doživjeli najavu prve povorke ponosa u BiH? Kako su to doživjeli ljudi oko Vas, Vaše kolege/ice i prijatelji/ce?
SENAIDA SARAJLIĆ: Moj prvi doživljaj na najavu povorke ponosa bila je doza straha za sigurnost aktivista i aktivistica LGBT pokreta u Bosni i Hercegovini, među kojima su moji prijatelji i prijateljice. To da je ta doza straha opravdana, potvrdio mi je i govor mržnje koji se proširio, kako na društvenim mrežama, tako i u mojoj okolini, nažalost. Na isti pokušavam odgovarati osvještavanjem ljudi, jer kako reče Andrić: “Sve Drine ovog svijeta su krive. Mi ih nećemo stići ispraviti. Mi ih nikada ne smijemo prestati ispravljati.”
LGBTI.ba: Šta, prema Vašem mišljenju, povorka ponosa znači za druge marginalizirane društvene skupine i obespravljene osobe?
SENAIDA SARAJLIĆ: Mišljenja sam da, pored one većine koju sam u nekom od prethodnih odgovora pomenula, i veliki broj pripadnika i pripadnica nekih manjinskih grupa ima iskrivljenu sliku povorke ponosa, pa na istu gleda različito i u većini slučajeva je ne vidi onako kako bi trebalo i kako je LGBT zajednica želi prikazati. S obzirom na to, potrebno je i dalje osvještavati i edukovati ljude, te ih upoznati sa suštinom povorke ponosa koju ja osobno vidim prvenstveno kao borbu protiv nasilja i diskriminacije, te borbu za slobodu kretanja koja je osnovno pravo svakog čovjeka, a često nam biva uskraćena na ovaj ili onaj način.
