Francuska je 23. aprila ove godine postala deveta zemlja u Evropi i četrnaesta na svijetu koja je priznala istopolne brakove. Ovu odluku propratile su i brojne demonstracije onih koji se protive priznavanju ljudskih prava LGBT osobama. Čini se da decenije zalaganja aktivista_kinja na ovom polju ipak daju željene rezultate, imajući u vidu da zadnjih godina raste broj država koje legalizuju istopolne brakove.
Petnaest godina nakon što su gay aktivisti_kinje otvorili ovo pitanje 1980ih u Holandiji, 1996. godine holandski parlament stvorio je posebnu komisiju čiji je zadatak bio priznavanje istpolnih zajednica. Četiri godine kasnije – 1. aprila 2001. zakon je stupio na snagu. Četiri para, šest muškaraca i dvije žene, vjenčali su se u ponoć na taj datum. Tadašnji gradonačelnik Amsterdama bio je prisutan sklapanju prvih istopolnih brakova. Žene su nosile klasične vjenčanice s dugim velovima, dva muška para su bila u odijelima. Deset godina kasnije, senator Hannie van Leeuwen, koji je bio protivnik legalizacije LGBT brakova istakao je da je pogriješio, nakon što se susreo sa toliko srećnih istopolnih parova. “Mi smo tako obične, da nas vidite na cesti samo biste prošli pored nas”, izjavila je Thus za medije koji su pratili ceremoniju vjenčanja. “Jedino na što se moram naviknuti je nazivati ju svojom suprugom”.
Danska je 1989. godine bila prva zemlja koja je uvela civilno partnerstvo za istopolne partnere_ice, a tek je 23 godine kasnije legalizovala brak. Neke države, uključujući Norvešku, Švedsku i Island, slijedile su holandski primjer, te su omogućile partnerstvo, no ono nije uključivalo puni spektar prava. Holandija je imala (i još uvijek ima) funkciju države “vodilje” na putu ka istopolnom braku, što uključuje i pravo na posvajanje djece. Nakon što je u junu 2003. godine Belgija, slijedeći holandski primjer, legalizovala istopolne brakove, Vatikan je pokrenuo globalnu kampanju protiv legalizacije istopolnih brakova, kako bi zaustavio daljnju legalizaciju. Papa Ivan Pavao II, zajedno je sa svojim glavnim savjetnikom za teološka pitanja kardinalom Josephom Ratzingerom, na dokumentu od desetak stranica oštrim riječima upozorio da su istopolne zajednice nemoralne, neprirodne i štetne. Dvije godine kasnije, 2005. godine, uprkos peticiji od 600 000 potpisa koju su organizovala katolička udruženja, istopolni brakovi su legalizovani u Španiji, većinski katoličkoj zemlji.
Zanimljiva je istraživanje koje je pokazalo da od 80% onih u Španiji koji_e se deklarišu kao katolici_katolkinje njih 62% je podržavalo ideju istopolnog braka. Emilio Menendez i njegov partner Carlos Baturin 11. jula 2005. godine postali su prvi vjenčani istopolni par u Španiji. Nakon nekoliko dana, Kanada je postala četvrta država koja je uvela nacionalnu legalizaciju (od 2003. istopolni brakovi su bili legalni u nekim provincijama). Upravo su hiljade istopolnih parova iz Sjedinjenih Američkih Država odlazile u Kanadu kako bi se vjenčali, jer federalni zakon SAD-a još uvijek nije legalizovao istopolne brakove (koji su legalni u samo 9 američkih država i u okrugu Kolumbije). Međutim, brakovi sklopljeni u Kanadi nisu važili u zemljama čija pravna regulativa ne dozvoljava istopolne brakove, te ih je nekoliko hiljada poništeno.
Južnoafrička Republika je u novembru 2006. postala prva afrička zemlja koja je dozvolila istopolne brakove, iako je na ostatku kontinenta homoseksualnost tabu i često se surovo kažnjava. Norveška je u januaru 2009. postala šesta država koja je legalizovala istopolne brakove, a dva mjeseca kasnije isto je učinila i Švedska.
Samohrane majke Teresa Pires i Helena Paixao su u junu 2010. godine postale prvi istopolni par koji se vjenčao u Portugalu. Lijeve vlade u katoličkim državama bile su suočene s jakom opozicijom i protivljenjem katoličkih udruga i građana_ki, koji u konačnici nisu uspijeli prikupiti dovoljno potpisa kako bi zakon išao na referendum. Nakon prvog istopolnog portugalskog vjenčanja, istog mjeseca uslijedilo je ono u Islandu – Johanna Sigurdarottir, islandska premijerka, vjenčala se sa svojom partnericom, spisateljicom Joninom Leosdottir, na dan kada je legalizovan brak. U julu 2010. godine, Argentina je postala prva država u Latinskoj Americi koja je legalizovala istopolne brakove (do tada je Mexico City predstavljao jedino mjesto u regiji koje je to dopuštalo).
U junu 2012. godine Danska je postala jedanaesta država koja je priznala istopolne brakove, čak 23 godine nakon što je prva u svijetu prepoznala istopolno civilno partnerstvo. Iste godine i Australija je prepoznala važnost poštivanja prava na brak za LGBT zajednicu. Nedavno je Urugvaj postao dvanaesta država koja je prepoznala bračnu jednakost. Takođe, pravo na brak priznato je u meksičkoj saveznoj državi Quintani Roo i nekim dijelovima SAD-a. U februaru ove godine, zastupnici Donjeg doma britanskog parlamenta izglasali su u korist zakona o legalizaciji istopolnih brakova, no zakon sada ide na čitanje u Gornji dom, kojeg čine brojni konzervativci koji se protive zakonu.
U Evropskoj uniji je u toku debata u vezi s prijedlogom o obavezi svih zemalja članica da priznaju istopolne brakove sklopljene u drugim državama članicama EU. Stoga već sada evropski mediji postavljaju pitanje da li je moguće da će uskoro sve zemlje članice EU morati usvojiti zakon kojim bi se priznali istopolni brakovi. Tako je vlada Slovenije već odobrila nacrt zakona o istospolnim brakovima. Ukoliko zakon uskoro bude usvojen, Slovenija će postati prva država centralne Europe koja je odobrila sklapanje istospolnih brakova koji su potpuno pravno jednaki sa heteroseksualnim brakovima. S druge strane, i pored toga što se mnogo raspravlja o uvođenju istopolnih zajednica u Italiji i Poljskoj, malo je vjerojatno da će se ovakvi zakoni uskoro usvojiti u tim dominantno katoličkim zemljama, zbog snažnog političkog uticaja katoličke crkve. Od zemalja zapadnog Balkana još nijedna nije legalizovala sklapanje istopolnih brakova.
Uprkos značajnim naporima aktivista_kinja u Hrvatskoj i Srbiji trenutna politička situacija u ovim zemljama, te jak uticaj Crkve nimalo ne olakšavaju njihovu misiju. U našoj zemlji, još uvijek se čeka da svi građani_ke dobiju pravo kandidovanja na mjesta šefa države. Nebriga političara u provođenju presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci dobar je pokazatelj kako bi tek izgledao proces legalizacije istopolnih brakova.
Priredio Mladen Lakić