Piše: Nera Mešinović
U subotu, 8. jula, u prostorijama Art Kina Kriterion predstavljena je izložba novog ciklusa radova Kristofera Andrića pod nazivom I am enough, u okviru projekta I know you are but what am I. U uvodnom govoru, umjetnik je obrazložio naslov, i razloge zbog kojih je, po drugi put, izabrao prostor Kriteriona za izlaganje. Prva izložba u okviru ciklusa održana je u oktobru prošle godine, pod naslovom I know you are, but what am I. Na vrlo inspirativan način umjetnik uvodi posjetiteljice_e u tematiku postojanja transrodnog tijela prije započinjanja hormonalne terapije. Naslov izložbe Ja sam dovoljan/na govori također o osnažujućem efektu koji sloboda u umjetničkom izražavanju posjeduje. Ciklus, naime, predstavlja upravo studiju ličnog razvoja i razumijevanja nebinarnih tijela. Slike su neimenovane, pa tako se posjetitelj_ica u svakom pogledu gotovo nesvjesno referiraju na naslov izložbe. Također, Kris je govorio o bitnosti sigurnih prostora poput Kriteriona i naglasio da je to jedno od mjesta gdje se osjeća potpuno sigurnim i prihvaćenim.
Kristofer Andrić na samom otvaranju govori i o odnosu svog aktivizma prema svojoj umjetnosti, i govori kako je umjetnost najbolji medij da se ljudi, bez obzira na to da li znaju nešto o trans identitetu ili ne, upuste u razgovor sa djelima. Umjetnik tu dobro primjećuje aktivistički potencijal umjetničkog djela koje za svoju temu bira da predstavlja ono što je percipirano kao tabu u društvu. I kada je nešto tabu, onda je prirodna prva reakcija na autovanje i razliku – zapravo šok. Ovako su posjetitelji_ce izložbe mogle_i ostati nasamo sa vrlo ekspresivnim i živim, dominantno hladnim bojama naslikanim nebinarnim tijelima.
Deformitet ili puko prisustvo?
Izložba polako počinje dobijati tematski okvir. Na slikama na ljepenci, rađenim kombinovanjem slikarskih, grafičkih i stripovnih postupaka, formiraju se nebinarna tijela puna, kako to umjetnik naziva, deformiteta. Njegov umjetnički projekat, naravno, ne samo da nastoji zauzeti javni prostor, kao što smo vidjele_i, on ga vrlo svjesno pokušava i mijenjati. Pri tome, ovdje javni prostor možemo shvatiti kao sferu nekog zajedničkog kulturnog djelovanja gdje se nebinarna tijela, tijela trans* osoba prije započinjanja procesa prilagodbe, kao i sva tijela koja ne oslikavaju zahtjeve za savršene, gotovo antičke, tjelesne proporcije, naprosto ne ohrabruju da samouvjereno postoje.
Na jednoj od slika, ljepenka je premazana sa nekoliko slojeva boja u skali plave i zelene, dominira tamnoplava. Pokret kista je nemiran. Kontrastne površine, njih tri, na tamnoplavoj pozadini, podsjećaju na galerijske zidove koji se odmotavaju poput papirne kocke i u odnosu na okvir se dijagonalno ta tri panela nastoje spojiti u jednu tačku u daljini. Međutim, to se nije desilo, jer su iz donjeg vodoravnog okvira isplivala na stubovima dva tijela. Stubovi oponašaju dobropoznate antičke modele dorskog i jonskog.
Na dorskom stubu (desno), stoji ameboidni tjelesni oblik, i to tijelo je jedino naslikano toplim bojama. Ponajviše jarke žute, pa prema hladnijim tonovima. Biće ima izražene ključne kosti, ljudska figura se prepoznaje, no ona je nesimetrična. Biću je rasporen stomak, no ne ispadaju organi, nema krvi unutra, sve je sivo. Vrat je nesimetrično izdužen, ruke neobično duge. Genitalije su muške, sekundarne spolne karakteristike su izdužene grudi, ženske, koje ona tanka i mršava ruka ne može pokriti. Pored dorskog stuba, stoji jonski stub i na njemu stripovski ocrtana silueta čovjeka koji čuči. Svi oblici su oivičeni grafitnom olovkom, a sjenčenje je poslužilo za postizanje osvještavanja plošne piktoralnosti. Zbog ekspresivnosti Andrićeve slikarske tehnike, sjenčenja i oivičavanja tijela grafitnom olovkom, tijelo koje čuči nam ne djeluje kao da miruje.
Muškarac se objema rukama čuva za friz jonskog stuba. Iz pozicije čučnja, sa rukama na stubu, čini se da figura može u bilo kojem momentu skočiti i otići. Njegovo tijelo na prvu percipiramo kao biološki muško, jer ne postoje sekundarne spolne karakteristike na osnovu kojih možemo zaključivati, no postoji znak koji potvrđuje pretpostavku. To je da je prikazani lik u boksericama. Kulturološki, to je osoba kojoj je dopušteno da hoda bez majice, muškarac. Pogled zgrbljenog muškarca je ono što izuzetno plijeni pažnju u ovom radu. On je usmjeren negdje udesno i naizgled ne nastoji da komunicira sa recipijentom. Kao da je pogled usmjeren na opažanje prostora, pogleda, unutar sugeriranog galerijskog prostora. Taj dio mi ne vidimo, pa možemo samo nagađati. No, pozicija tijela i nemiran, gotovo preplašen pogled, nam daje dojam da kao da figura govori posmatraču_ici da se nešto u ramu događa.
Umjetnik se očigledno direktno poziva na instituciju umjetnosti i na njen historijski razvoj, od antičkih zahtjeva za idealno proporcionalnim modelom ljudskog tijela, pa do galerijskih zidova na kojima ništa ne stoji, sivi su i prljavi, ili da primijetimo, dosadni. Na taj način, umjetnik kao da se razračunava sa onim dijelom kanona kojem je zadatak da matematički precizno odredi šta je prihvatljivo u umjetničkim i neumjetničkim prostorima. Postavlja u odnosnu vezu nesimetrično, deformisano tijelo sa umjetničkim esteticizmom, i traži da se prostori otvore za promišljanje o tome kakva sve različita tijela postoje.
Astralna tijela ili zamišljeno prisustvo?
Na nekoliko radova pojavljujuju se u kontrastnoj poziciji dva tijela. Prvo je obično mimetički prikazano i oslikano, drugo je obično deformisano, izduženih krakova i dvospolno, prikazi u toplim bojama. Dva tijela su vrlo često u sublimativnom odnosu, gdje ne postoji jasno određena granica razdvajanja. Kao pješčani sat, sa jedne strane roz i zreo, sa druge strane žut i izopaćen. (IMG_0210 i IMG_0223).
U mitologiji se vrlo često prosvećena bića, anđeli, i njihove_i predstavnice_i svećenici_e, oslikavaju i prikazuju kao dvospolna bića. Astralno tijelo je u premisi androgino, ni muško, ni žensko, i jedina razlika koju Andrić uvodi je da zadržava prisutnost spolnih karakteristika i jednog i drugog, da bi na groteskni način pojačao dojam onoga što prolaze transrodne osobe nakon početka tranzicije. Zamišljeno prisustvo je u ovom slučaju upravo odnosno prema budućem vremenu i označava nagovještaj želje da se proces tranzicije započne. U isto vrijeme zamišljeno prisustvo govori o stvarnom rodnom identitetu i stvarnom tijelu koje je u suprotnosti od zamišljenog, željenog-onog koje bi odrazilo potvrdu onog zamišljenog-realnog. Onog tijela koje je trenutno moguće samo kao namišljeno astralno. Upravo tu, umjetnik na vrlo suptilan način, stavljajući tijela u odnosne pozicije, govori o rascjepu u kojem žive transrodna tijela prije započinjanja procesa prilagodbe.
Šta kad dobijem menstruaciju ili šta kad me binder steže?
Pored činjenice da Andrić vrlo dobro poznaje historiju umjetnosti i sa njom diskutira, i da mu je lični proces sazrijevanja i osnaživanja pružio dobro razumijevanje rodnih identiteta, pa tako i teorije njegove performativnosti, Andrić provokativno bira da otvoreno govori o iskustvima prilagodbe koje binarna tijela ne prolaze na invazivan način. Dva djela su po tome upečatljiva. Na prvom, tijelo menstruira, ima stomačne mišiće izražene, male grudi, a rukom prekriva genitalije. Vidimo krv na zgužvanom čaršafu. Tijelo je u naporu, blago nagnuto ka nazad. Iz kuka mu naizgled izlazi glava, opet u jakim bojama, androgina. Šta se dešava kad transrodno tijelo, female to male, prije početka hormonalne terapije još uvijek ima ženski ciklus, jer još uvijek ima maternicu?
Andrić želi da društvo, koje ne pruža nikakvu podršku ni uslugu trans osobama, opomene na još jedan rascjep. Taj rascjep je posljedica konkretne frustracije proizašle iz bola kroz koje tijelo prolazi. Na drugoj slici, prikazan je ljudski lik do pasa, kao bista, no ta bista na bordo površini ne gleda pravo. Nema neki junački ponos, nego gleda u stranu dok rukama manevriše binderom. Oči su mu zatvorene, glava blago pognuta. Ovdje se umjetnik poziva na problem što ga imaju F2M trans osobe, prije tranzicije, dok su primorani nositi binder svaki dan. Pošto binder steže, zna se dogoditi da dođe do deformacije na kičmi i rebrima. To nije nimalo bezazleno, pa tako umjetnik pokušava progovoriti o tom bolu, na brutalan način suočivši posjetitelja_icu sa iskustvom trans egzistencije.
Kristofer Andrić je rođen u Mostaru. Trenutno je student na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, odsjek Grafika. Zadnje četiri godine postepeno razvija koncept I know you are but what am I. Isti koncept je predstavio u BiH i inostranstvu. Trenutno živi i radi na relaciji Mostar-Sarajevo.
