Povodom 17. maja, Međunarodnog dana borbe protiv homofobije i transfobije, zamolili smo nekoliko javnih ličnosti da nam kažu šta misle o trenutnom stanju kada su u pitanju homofobija i transfobija u BiH, te da li bi BiH trebala zvanično obilježavati ovaj datum, i na taj način pokazati posvećenost poštivanju zakona koji su tu da štite LGBT osobe od diskriminacije i nasilja.
Grof Đuraz, muzičar
Ja ne pravim razliku, a ti?
Biti drugačiji u zemlji gdje “ljakara” dominatno i suvereno kontroliše sve aspekte života – nije lako. Da pojasnim – u zemlji gdje je prije dva dana, zbog četiri pogrešna slova, na pogrešnom mjestu, u pogrešnom komšiluku, neko platio glavom – definitivno nije lako. Bilo koja različitost u masi skupo se kažnjava.
Na svakom od nas je izbor – kako ćemo doživljavati svijet i ljude oko nas u istom. Kako ćemo se ponašati, kako ćemo se ophoditi prema ljudima oko nas – izbor je naš.
Ja sam izabrao svijet jednak za sve, bez obzira ko s kim spava, živi i tikve sadi.
Moj doprinos boljem svijetu jeste taj što svaki/a moj/a prijatelj/prijateljica koji su nešto od LGBT opcije u mom prisustvu ostvaraju sva ljudska i ostala prava. Ne diskriminišem, ne opstruišem, ne morališem.
Ja ne pravim razliku, a ti?
Isto tako znam da naša država ne stoji iza tih ljudi. Možda zato što je vode deklarisani “bogougodni homofobi”, pod motom “Dok sveštenstvu ljubimo ruke, u vaše džepove zavlačimo iste.” Zaista se ne sjećam da je država na bilo koji način uzela aktivno učešće i podržala neku od aktivnosti vezanih za prava LGBT populacije. U redu, znam, sutra će reći – poplava je, potop je počeo, ne možemo još o njima da mozgamo!
A šta kada se voda povuče i prođe drama?
Koji će onda biti izgovor?
Selma Spahić, rediteljica
Diskriminaciju treba staviti na stub srama
Ja nemam nimalo tolerancije na homofobiju i transfobiju! Teško mi je pisati ovaj odgovor, jer to pitanje izaziva vrlo jak revolt i potrebu za rječnikom koji nije djelotvoran i ne doprinosi promjenama. Stoga ću pokušati biti umjerena.
Mislim da postoji mjera vidljivosti koju događaji sa LGBT predznakom mogu imati, a da ne izazovu fizičko nasilje (govor mržnje je svakako svakodnevnica). Možete održati neki program, ali da to ne dobije previše prostora u našoj javnoj sferi, jer tu u pravilu vlada klerikalna konzervativnost u kombinaciji sa zastrašujućim nacionalizmom, koji isključuje svaku Drugost. Posljednji primjer je nasilje koje je izbilo na festivalu “Merlinka”.
LGBT aktivisti i aktivistkinje djeluju svakodnevno pomjerajući granice i vidljivo je koliki je pomak napravljen u posljednjih nekoliko godina stalnim prisustvom u javnom diskursu i brojnim kulturnim sadržajima. Ali ti ljudi rizikuju svoju ličnu sigurnost. I imaju strpljenja, na čemu im se divim. Grozno mi je kad pomislim da će proći decenije do momenta kada će homofobni komentari predstavljati incident. Na nama je da svakodnevno radimo na tome da na stub srama stavljamo isključivost i diskriminaciju, a ne različitost, ljubav i prihvatanje.
Smatram da bi BiH, bez ikakve dileme, trebala zvanično obilježavati Dan borbe protiv homofobije i transfobije. Sve dok svaka osoba ne bude mogla bez straha da šeta zagrljena ulicom sa kim god želi, da izgleda kako želi i da živi kako želi.
Srđan Puhalo, psiholog
Prihvatanje je put ka normalizaciji društva
Za mene je demokratija briga većine, koja odlučuje, za interese različitih manjinskih grupa. U tom smislu od vlasti Bosne i Hercegovine tražim da obezbijedi sva prava, koja su zakonima zagarantovana njenim građanima i građankama, bez obzira na njihovu etničku, religijsku, seksualnu ili bilo koju drugu pripadnost. Mi kao pojedinci i pojedinke možemo da nekoga volimo ili ne, poštujemo ili ne poštujemo, ali ne postoji opravdanje da se bilo kome uskraćuje neko od osnovnih ljudskih prava ili nanosi bol, a država mora biti garant toga.
Predrasude, neznanje i neopravdan strah ne mogu biti razlozi zašto se homoseksualne ili transrodne osobe nalaze na marginama našeg drustva. Oni su tu među nama, koliko god se mi trudili da ih ne vidimo. Homoseksualci i transrodne osobe nisu nesretne zbog toga što jesu, već zbog sredine koja ih ne prihvata takvim kakvim jesu.
Domaći političari moraju biti predvodnici te borbe protiv predrasuda, neznanja i strahova bez obzira da li im to donosi glasove ili ne. To je njihova dužnost, obaveza i tu nema “ali”. Tolerancija i prihvatanje homoseksualaca i transrodnih osoba su put ka normalizaciji svakog društva, pa i našeg.
Besima Borić, političarka
Graditi zajednicu za sve
Uz Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije, prilika je da kažemo da borba za ljudska prava nikada nije bila jednostavna ni brza i da su svaki novi korak u napredovanju čovječanstva, u razumijevanju univerzalnih ljudskih prava, pratili ostaci negiranja ili jaka ograničenja tih prava.
Uvijek je to borba protiv uvriježenih predrasuda većine, protiv uvriježenog i većinski prihvaćenog statusa quo, uvijek se radi o borbama za prava slabijih.
Mi u BiH smo kroz historiju najbolje osjetili šta znače nepravda i diskriminacija, šta znači biti žrtva samo zato što pripadamo nekom narodu ili se zovemo tako i tako.
Stoga, borba za afirmaciju i potpuno prihvatanje i LGTBQ zajednice u zajednicu koja se zove Bosna i Hercegovina nije borba koju treba da vodi samo LGTBQ zajednica. Ona je obaveza svih nas koji/e se nalazimo na pozicijama moći, da utječemo na društvena dešavanja u smislu širenja mira i međusobnog prihvatanja.
U duhu bosanskohercegovačke tradicije i baštine mira i suživota, različitosti i međusobnog prihvatanja, moramo nastaviti graditi našu zajednicu u kojoj svi/e imaju mjesta i u kojoj svi/e mogu slobodno živjeti svoje različite identitete.
Husein Oručević, novinar i aktivist
Mržnja nije genetski predodređena
Dragi homofobi i transfobi,
cijelo vrijeme nas uče da budemo rasisti. Uče nas da mrzimo i da kroz mržnju postojimo. Samo na taj način može opstati svijet podijeljen na one “ispravne” i one koji njemu ni na koji način ne pripadaju.
Kako bi bilo da promijenimo uloge i način obrazovanja? Pokušajmo nešto naučiti o mržnji i kako ona nastaje. Tada ćemo biti na pravom putu da naučimo poštovati izbore ljudi pored sebe, njihove odluke, stavove i opredjeljenja.
Shvatimo da rasizam i njegovo popratno stanje – mržnja, nisu genetski predodređeni. Oni su nastali na granicama “ispravnih”/“normalnih” i onih koji njima ne pripadaju.
Oni koji vas tiho podržavaju (Vlast), ali i oni koji ništa ne rade da se mržnja smanji (obrazovanje), te u perspektivi nestane (bolji Svijet), saučesnici su u zlostavljanju osoba koje se zbog sebe i svojih života nisu mogle odlučiti na šutnju i konformizam. Ne mogu šutjeti. A trenutak u kojem živim nije toliko sretan, dobar, pogotovo ne tolerantan, da bih u konformizmu uživao i njega slavio.
