U savremenom bosanskohercecegovačkom društvu jedna od glavnih uzrečica i najčešćih opravdanja za inertnost i stagnaciju svakako je: „Može biti gore.“, ovakav pogled na svijet uveliko se opravdava nedavnim ratom (iako je prošlo već 18 godina od završetka rata), teritorijalnom podjelom, te etnički i religijski uslovljenom podjelom samih građana i građanki. Ustavom utemeljena podjela u podređen položaj stavlja i one osobe koje se, koristeći svoje ljudsko pravo na samoopredjeljenje, odlučuju ne izjasniti ili izjasniti kao neka od kategorija stanovništva koja ih automatski stavlja u kategoriju ostalih. Ako realno sagledamo situaciju samim ustavnim poretkom BiH, i njenih administrativnih jedinica naravno, različitosti su gurnute u ćošak, s nadom da će zbog održanja statusa quo i očuvanja vitalnog nacionalnog interesa poštovati osjećanja većine i izbjegavati da ih na bilo koji način komešaju ili vrijeđaju.
U državi u kojoj su ustavno u drugi red (ako se to može smatrati drugim redom) zbog nacionalne i religijske (ne)pripadnosti ili (ne)opredijeljenosti gurnuti građani i građanke koji ne spadaju u političkim ciljevima određene većinske grupe stanovništva, možemo samo zamisliti u kojem redu se nalaze one osobe koje se u od ovih većina razlikuju na druge, ustavom, tradicijom, religijom i nacionalnom pripadnošću neobuhvaćene razlike. Neumjesno je u BiH pretpostavljati ili postavljati pitanje postojanja seksualnih i rodnih sloboda, kada nisu garantovane ni neke druge historijski lakše prihvatane građanske slobode, koje ostatak savremenog svijeta već dugo smatra i naziva osnovnim ljudskim pravima i slobodama. U društvu koje različitosti naočigled sviju javno i veoma transparentno segregira i kažnjava, LGBT osobe nisu sigurne ni da svoj život žive slobodno u svoja četiri zida (što im tako često galantno dozvoljavaju tolerantniji članovi društva širokih shvatanja), jer su i u intimnosti svog doma izložene osudama i pogledima radoznalih i prije svega dobronamjernih komšija i revnosnih pripadnika društva, čija je građanska dužnost različitost uočiti, identifikovati i prijaviti, da bi se ona tretirala i sankcionisala u skladu sa visokim moralom bh. društva. Moramo biti svjesni da ovi viski moralni standardi nisu proizvod nekog balkanskog, bosanskog, itd. mentaliteta (neke imaginarne kategorije koja je također, zaviseći od situacije, postala ili izgovor ili pohvala građanima_kama), nego su jednostavno praksa nastala iz teorijskog, zakonskog okvira, u okviru kojeg svakodnevno živimo i kojim se iz nekog razloga dičimo jer sadrži veliki broj prepisanih tuđih propisa i idealnih rješenja. Ova rješenja u BiH postaju mrtva slova na papiru kojim se ili diče neki političari zbog uspješno obavljenog posla ili na koja se pozivaju pojedini_e građani_ke u nadi da će prodrmati učmali sistem i možda pronaći način na koji bi on mogao funkcionisati prema svojim deklarativnim pravilima.
Naravno da se u ovakvoj sredini, pitanje Prajda ili bilo kakvih demonstracija, izbjegava u širokom luku i tretira kao provokacija i zavjera zlog i dekadentnog Zapada da nam nametne nešto takvo, kao što su ljudska prava i poštivanje različitosti, te dijeljenje vlastitih beneficija sa pripadnicima_cama ostalih društvenih grupa. Kada se ovo pitanje raspravlja u javnosti (s obzirom da je društvo u cjelini sklono apsurdima kao što su raspravljanje i pregovaranje o osnovnim ljudskim pravima) apsolutno su očekivane i neiznenađujuće izjave kao što je ona Salmira Kaplana, ministra kulture i sporta FBiH, koju je dao u izjavi za Dane, da iako sviju treba ispoštovati demonstrirati neke svoje unutarnje potrebe na ulici nema nikakvoga smisla, te da on smatra da su te parade nepotrebne i da one samo izazivaju dodatne probleme, kao i da je to (misleći na aktivno traženje i borbu za poštivanje vlastitih ljudskih prava) totalno bespotrebno i da je to, pod znacima navoda, tlačenje većine od strane manjine.
Ova izjava se, ukoliko uzmemo u obzir da je rad na poštivanju i zaštiti ljudskih prava LGBT osoba u BiH tek na početku, i ne doima toliko strašnom jer je u pitanju jedan historijski proces prihvatanja različitosti i otkrivanja i razbijanja nametnutih tabua i heteronormativnosti. Ali ako je posmatramo u relaciji sa nekim drugim izjavama i stavovima predstavnika vlasti, kao što je npr. stav predstavnika Ministarstva ljudskih prava BiH da LGBT osobe organiziranjem javnih događaja, protesta i na kraju Prajda vrijeđaju osjećaje većine tj. svih građana_ki BiH jer su oni_e (spomenuti građani_ke) navikli da šute i trpe, te da strpljivo podnose nevolje i ne bune se, jer znaju da uvijek može biti gore, možemo uočiti da zaista postoji obrazac tlačenja većine od strane manjine u BiH. Da se strahom i opresijom od strane određene manjine, ne samo LGBT osobe, nego svi građani_ke BiH, pa čak i oni_e koji_e su zavarani_e da se osjećaju većinom, drže pod kontrolom manjine. Jedino pitanje koje se postavlja, a na koje gospodin ministar nije ponudio pravi odgovor, jeste o kojoj manjini je ovdje riječ?
Korištenje vlastitog prava na slobodu okupljanja i mirne demonstracije nije ništa drugo do samo jedan instrument kojim, ne samo LGBT osobe, nego i svi_e pripadnici_ce jednog društva izražavaju da su njihove osnovne moralne vrijednosti tolerancija, prihvatanje i poštivanje tuđeg prava na različitost (čime se u BiH, opet samo u teoriji, jako ponosimo, a na čijoj realizaciji vrlo malo radimo), te da je država tu da služi svojim građanima_kama, a ne obrnuto.
A samo tlačenje većine od strane manjine jeste bh. svakodnevnica, ono je kao takvo integralni dio njenog ustavnog poretka i društvene stvarnosti, i bit će tako sve dok se društvena i građanska svijest mijenja politički usmjerenom kolektivnom i većinskom svijesti, i sredstva opresije i kontrole manjine pravdaju time da bi većini moglo biti gore. Naravno da bi moglo biti gore, ali moglo bi biti i bolje. Mnogo bolje. U državi u kojoj se krše ljudska prava bar jedne manjinske društvene grupe, krše se prava svih društvenih grupa, i zadatak je manjine da podsjeti većinu ne da može biti gore, nego koliko je sama napredovala u borbi za poštivanje i zaštitu vlastitih ljudskih prava, te da je jedini način da bude bolje upravo rad na i borba za poštivanje i zaštitu ljudskih prava svih građana_ki.
Piše Vladana Vasić
