Kada pričamo o povorkama ponosa (Pride) zapravo govorimo o protestima za ravnopravan pristup osnovnim ljudskim pravima koje garantuje Ustav Bosne i Hercegovine. Ove proteste možemo nazvati borbom protiv društvene i institucionalizirane homofobije, bifobije i transfobije. Želja za slobodom, sigurnošću, podrškom i ravnopravnosti oduvijek su gorile unutar LGBTI osoba, a onda se pretvarale u revolucije. Život u četiri zida je zapravo život u malom duhovnom kavezu. Ne mogu ne prisjetiti se poeme koji je napisala Maya Angelou, onaj dio o tome zašto zarobljena ptica pjeva uvijek sam posmatrao na poseban način, ja bih to objasnio ovako: Zarobljena ptica u kavezu pjeva o stvarima nepoznatim, pjeva jer za njima čezne, njena melodije dospijeva i do najudaljenijeg brda, da baš tamo gdje ona nikada svoja krila neće raširiti i osjećati se slobodno. Ptica pjeva jer zna da iako ona neće biti slobodna na udaljenom brdu, njen glas hoće. LGBTI osobe svakodnevno svojim osmjesima, prkosom, ponosom, suzama, šarenim bojama i iskrenošću pjevaju ove pjesme u želji za slobodom. Povorka ponosa najglasnija je od ovih pjesama jer u isto vrijeme zajednici pruža glasan krik nade za budućnost i slobodu u trenutku.
Autor_ica: Admir Adilović
Prvoj povorci u BiH imali_e smo priliku svjedočiti u 2019. godini, kada su na ulicama Sarajeva po prvi put LGBTI+ osobe dobile priliku glasno pričati o problemima s kojima se susreću. Ova povorka se dogodila zahvaljujući upornosti i trudu grupe aktivista i aktivistkinja koje su godinu dana unaprijed krenule u pripremu povorke i obezbjedile apsolutnu sigurnost za sve učesnike i učesnice. Borba poput diskriminacije ponekada se čini kao borba sa vjetrenjačom – nema joj prestanka, ali je povorka pokazala da ljubav posjeduje snagu da zaustavi ovu vjetrenjaču na nekoliko minuta, sati, dana a onda i zauvijek. Diskriminacija od strane institucija dogodila se i prilikom organizacije ovog protesta. Organizatorima_cama prve Bh. povorke ponosa postavljeni su nemoguće visoki standardi, te se od njih zahtijevalo ono što nije nikada nikome ko organizuje jedno javno okupljanje. Upravo o ovome smo razgovarali s Delilom Islambegović, članicom ovogodišnjeg organizacionog odbora Bh. povorke ponosa koja napominje da organizacija nekog drugog javnog događaja i povorke nije nimalo slična.
“Povorka se i tada, ali i danas susreće s istim problemom, a to je nalaganje dodatnih mjera organizatorima_cama događaja, što znači i enormno visoke troškove. Nijedan drugi protest ili javno okupljanje nije dovedeno u situaciju da ispunjava ove zahtjeve. Upravo ovo samo po sebi pokazuje neproporcionalnost u tretiranju, diskriminaciju i institucionaliziranu homofobiju.”
Delila napominje da je Član 22, Zakona o javnom okupljanju KS moguće izuzetno široko tumačiti te da se ostavlja prostor za navedene zahtjeve. “U Članu 22. stoji da nadležni policijski organ može naložiti dodatne mjere osiguranja, te se u istom Zakonu pod Članom 30. navodi da dodatne troškove snose organizatori_ce skupa.”
Osim s Delilom, razgovarali_e smo i s Kenom, suorganizatorom prve pobune nad policijskim režimom u Sydneyu. On je i danas član neformalne grupe Mardi Gras koja učestvuje u organiziranju povorki diljem svijeta. Kada smo ga upitali o dodatnim mjerama kategorično je rekao da iste nisu postojale ni 1978. kada su oni organizirali prve pobune i povorke.
“Meni je jednostavno zastrašujuće da čujem da negdje postoje dodatne mjere. Razumijem da se zbog aktivnosti ekstremističkih grupa okupljanje mora svrstati pod visoki rizik, ali govorimo o građanima jedne države koja je dužna da ih štiti čak i onda kada ustanu protiv nje. Sjećam se organizacije naše prve pobune, nije bilo nimalo lako, bunili smo se protiv režima, protiv psihologije i protiv policijskih snaga. No, narednih godina policija je jasno stajala na stranu ravnopravnosti i osiguravala povorke bez ikakvih dodatnih mjera.”
Ken dalje govori da danas postoje volonterski “Pride Marshal’s” i ekipe prve pomoći, one se ne plaćaju, a i ako se plaćaju to je neki simboličan iznos. S druge strane ako pogledamo saopštenje koje je izdala Bh. povorka ponosa po završetku prve povorke jasno nam je da se u BiH moralo platiti medicinsko osiguranje, fizičko osiguranje uz pomoć privatnih zaštitara, betonskih blokova i metalnih ograda. Postavlja se pitanje da li će i kada uistinu povorka biti slobodna u BiH. Postavlja se pitanje koliko zapravo košta sloboda okupljanja LGBTI osoba u BiH. Dok je svuda u svijetu normalno da vlast štiti svoje građane_ke bez nametanja dodatnih troškova, u BiH je to skoro pa nemoguće kada je u pitanju organizacija povorke.
S Kenom i Delilom smo razgovarali i o utjecaju koji povorke imaju na život LGBTI zajednice, o čemu oboje imaju vrlo sličan stav: “Povorka je dala zajednici hrabrost, osjećaj vidljivosti, pripadnosti i sigurnosti. Pruža mogućnost iznošenja problema u javnost i artikulacije istih u javnom prostoru. Rekla bih da smo 8. septembra 2019. godine prestali_e biti nevidljivi_e” zaključuje Delila. Ken je dopunjava s vrlo jednostavnom rečenicom “Živite život bez nade, sav u crnilu i onda se pojavi prešarena duga, prepuna nasmijanih i raspjevanih ljudi, to vam jednostavno probudi nadu, ponos i inat”.
Na početku članka spomenuo sam da život u četiri zida nije nimalo lak, osobu iscrpi do zadnje kapi energije. Upravo zbog toga je bitno da se i ove godine održi povorka ponosa. Delila i Ken su to jako dobro rekli, a ja ću si još malo sumirati: U svakoj tami postoji tračak svjetlosti, našoj LGBTI zajednici taj tračak svjetlosti predstavlja povorka ponosa. Zato se vidimo 14. augusta na ulicama Sarajeva!
